Kapitalizam na popravnom kod Marksa

Izdvajamo

• Kapitalizam je ignorisao marksističku misao od same njene pojave jer je otkrila njegovu prevaru na kojoj je utemeljen, a svaka prevara je nemoralna, pa ovaj sistem nema ni etike ni morala, te je i svako učenje o moralu izvan rada obično spekulativno mudrovanje. Dok građanski spekulativni moralizam može biti i apologija kapitalizmu, u Marksovom učenju je sadržana socijalistička etika, koja se zalaže za temeljitu promjenu nepravičnog svijeta.

Povezani članci

• DAMIR AVDIĆ GRAHA – GLASNOGOVORNIK PONIŽENIH
• Katarina Peović: Svi će naši kvislinzi potražiti svoju sreću negdje drugdje, neće dijeliti sudbinu naroda kojeg obespravljuju
• ZVONIMIR NIKOLIĆ: I ZBOG OVOGA VOLIM MOJE SARAJEVO
• Boris Dežulović: Nema više zajebancije
• Ne vjerujemo im!
• Ferida Duraković: Dijaspora noćna mora ili nema ljepšeg kraja od ružnog zavičaja

Mediji su nedavno objavili kako je jedna firma u Srbiji radnicima ponudila kompenzaciju plata otkupom grobnih mjesta. Vijest i nebi bila specijalna kad nebi sadržavala paradigmu civilizacijskog trenda da stvaraocima novih materijalnih i duhovnih vrijednosti, od svega bogatstva što su stvorili, nisu ostala još samo grobna mjesta, a radničkoj klasi u zatiranju tek samo “bolji”, “onaj svijet”.

Piše: Ismet Muratspahić

‘Čestiti moj čovječe, Atenjanin si, građanin najveće i po mudrosti i snazi najuglednije države, a nije te stid što se brineš za blago, kako ćeš ga više nagomilati, i za slavu, i za čast, a za pamet, i za istinu, i za dušu, da budu što bolje, za to se ne brineš i nimalo ne mariš?’ ( Sokrat na sudu )

Zahtjevi za redefinisanjem neoliberalizma, da se u svijetu na nov način opiše dostignuta praksa demokratije, njeni ciljevi i dostignuti dometi, sve su glasniji i učestaliji od mnogih mislilaca današnjice. Kako neki kažu – napravljenu kuću, demokratiju, potrebno je preurediti, renovirati, ali ne i porušiti. Utilitarnost, koja je svedena na demagoški ukalupljeni lopovluk, kao istaknutu značajku savremenosti, treba dovesti u pitanje. Utilitarizam je uveden kao kriterij u poslovnim organizacijama, za služenje stalnom uvećanju produktivnosti i profita. Čitavi konglomerati institucija, organizacija kulture i rada stvoreni su da služe toj svrhi, a da njegovog tvorca čovjeka dovode u ropski odnos prema njima i ukupnom sistemu, u nekim aspektima još i gori od svih prethodnih, a sve pod prividom slobode savremenih društava u svijetu. Jesu li ideje humanizma i renesanse iz 14. i racionalizma i prosvjetiteljstva iz sedamnaestog stoljeća stigle u fazu potrebe dogradnje i svjetskog “preuređivanja kuće”. Liberalizam, kao filozofija dopuštenosti čovjeku svega što on sam sebi ne zabrani, najviše je u tome upitan. Koja je to etika koja će obuzdati “svemoć čovjeka”, nad kojom je izgubio kontrolu. Od Rusije je jača samo Amerika, a od Amerike samo Rusija.

Pored korisnosti, racionalizam je razvio neslućene mogućnosti svoje zloupotrebe u krivo shvaćenoj ljudskoj moći da, u praksi, umjesto ljudskoj sreći, služe njegovom porobljavanju. Scijentizam je tako postao nova svetska religija (ali samo ) povlaštenih, što se najbolje ogleda u prisvajanju moći i bogatstva u svijetu. Posljedica je sve nemoralnija raspodjela dobara na sve manji krug bogatih i moćnih i sve veći broj obespravljenih i siromašnih. Još Adam Smit je primijetio disproporciju između “puno proizvoda životnih dobara” raspodijeljenih na malo naroda i “malo proizvoda” raspodijeljenih na puno naroda. Civilizacija danas korača u još veće zaoštravanje tih disproporcija i suprotnosti. Moglo bi se to ilustrovati i na mikro planu. U balkanskim fildžan državicama, koje tek treba da obasja “sreća” kapitalizma, već na samom početku primjetne su razlike uveliko uzele maha tendencije raslojavanja na privilegovane i ponižene, u početnoj fazi stvaranja prvobitne divlje akumulacije kapitala. Dobro se to vidi na pojavi novih kapital – spahija, koji tek trebaju da počnu “pravu” raspodjelu bogatstva između stvaralaca životnih dobara i novoformiranih vlasnika kapitala. Novostvoreni poredak rada ostvaruje se uz principe kapitalističke grabežljivosti i na ideološkoj osnovi nacionalizma.

Strah i briga za život i egzistenciju, postali su primarna osjećanja čovjeka u kapitalizmu. Čovjek je osakaćen u svojoj biti same mogućnosti zdravog mišljenja, kao preduslova bilo kakvog morala i ljudskijeg života. Liberalizam ga je učinio preplašenom zvjerkom, koja u svojoj busiji samo skriva potenciju da bude grabežljivica u samoodbrani. Kad proviri iz jazbine on je vjerni sluga i najjeftinija roba što je proizvodi ovaj sistem vrijednosti dehumaniziranog svijeta. Kapitalizam je još uvijek ostao u prvoj fazi poimanja etike u svijetu, bezrezervno usvojenih vrijednosti iz animalnog, iz egoizma zasnovanog na autoritetu sile i jačega. U nemoralnom svijetu čovjek ne može ostvariti suštinske potrebe – sigurnosti, ljubavi i pripadanja drugome, poštovanja i samopoštovanja, samoostvarenja i samonadilaženja same biološke egzistencije. Profit iz proizvodnje i prodaje oružja najekstremniji je izraz rečenoga.

Vještačko i namjerno stvaranje ekonomskih i političkih kriza u pojedinim državama, koje su za oko zapele moćnicima, koji nanovo žele  kolonizirati,  krupni kartelski kapitalizm stalno reciklira humanitarne krize sa neviđenim stradanjima. Na nivou pojavnosti to se ispoljava u obliku lokalnih kontrolisanih ratova, razaranja i rušilaštva cijelih postojbina pojedinih naroda, njihove seobe i raseljavanja, na čije se mjesto želi naseliti profiterski ekspanzionizam.

Aktuelna izbjeglička kriza i migracije, najveće do sada poznate u pisanoj historiji, stvorena je namjerno i ciljano: kapitalizam je u velikoj krizi, on i ne može živjeti bez velikih potresa u reprodukciji samog sebe te mu je ovim potrebno dodatno osvježenje, nažalost, kao i do sada u historiji, kroz ratove. Ciljevi su jasni; stvorit će se nova polja njegovog zamaha – uvijek novom izgradnjom porušenog, stvaranjem novog tržišta rada, raspolaganjem prirodnim tuđim bogatstvom, sa nužno jeftinijom radnom snagom, oplođivanjem kapitala pod uslovima koje sam odredi, isisavanjem posljednjih zaliha bogatstva uništenih država kamatnim lihvarskim sistemom i robovskim radom stvaralaca društvenih dobara. U takvoj reanimaciji kapitalizma razaraju se afričke i azijske države od Palestine, Libanona, Vijetnama, Afganistana, Centralnoafričke republike, Malija, Libije pa do Sirije. Zato se ne treba čuditi ako milionski val izbjeglica dobije i zvaničnu dobrodošlicu u zemljama svojih novih kolonizatora. Izbjeglice su dobrodošle pobjeglice od kolonizatorskih bombi, jer će i na domaćem terenu biti upotrijebljeni za pojeftinjenje radne snage. U cijeloj humanitarnoj krizi i priči oko nje zanimljiv je detalj i privid da se sukob odvija na nivou vjerskog ili religijskog sukoba identiteta. To je potpuno netačno. Pojedini tumači hoće da kažu kako je ovo krstaški rat protiv muslimanskog svijeta i kako je ovo ideološki “sukob civilizacija”. Iza toga se skriva (dobro čuvana i zaključana )  istina da je ovo, ustvari, rat neokapitalizma za svoje trajanje na sistemu vrijednosti eksploatacije i profita, na  kome on jedino može i opstajati. Kapitalizam se može reformisati samo na naučnoj  (scijentizmu) osnovi iz koje je iznikao, uz naglašeni nedostatak bilo kakve etike. Način na koji se svijet protiv toga pobunjuje je katastrofalno loš, jer se nezadovoljstvo iskazuje u vidu ekstremističkih i terorističkih parcijalnih pokreta, koji dobijaju privid vjerskih sukoba. Religije ne mogu biti nosioci promjena, sve i kad bi ovo bilo tačno, jer se pokazalo da su se velike svjetske religije najčešće potpuno saživljavale  sa neoliberalizmom, uživajući konformizam koji im je pružao za protuuslugu. Njihovoj kritici uvijek izmiče suština kapitalizma, eksploatacija iz privatnog vlasništva i profita. Pojedini oblici nacionalizma i religijske isključivosti samo na poseban način služe kapitalu i njegovo su nezamjenjivo sredstvo. Isilovska ili bilo koja druga krvava zločinačka organizacija ekstremizma i isključivosti i ne može biti nešto drugo do služba kapitalizmu. Iz pojedinih religijskih praksi prepoznaje se samo najperfidnije služenje svome tutoru – kapitalu, koji nema ni vjere ni nacije. Kapitalu ne treba, rasni, nacionalni niti religijski  identitet. Njemu jednako može služiti i crnac i bijelac, Rus,  Amerikanac, Kinez, katolik ili pravoslavac, musliman ili judaist. Njemu je samo važan globalni identitet lažnog progresa i nejednakost na klasnoj osnovi. Marksovo učenje o promjenenama revolucijom nije dalo rezultate. Revolucije su pored rijeka krvi znale ustoličavati samo još okrutnije sisteme i režime. Šta je onda to što bi Marksa moglo ponovo aktualizirati u svijetu liberalne demokratije. Mogla bi to biti etika novog doba.

Marks nikad nije sistematizirao svoje mišljenje o etici u zasebnu cjelinu, već je etičku misao eksplicirao kroz cjelokupno djelo. Etika i nije nauka iako je još od grčkih mislilaca, preko Hegela i Kanta pa do mislilaca novog vijeka pokušavano da se formira kao filozofska teorija o mogućem, poželjnom. Od svake društvene ili druge nauke odvaja je upravo ono poželjno a što u sadašnjosti nije, zamišljeni bolji svijet, a predmet nauke nisu vrijednosni sudovi i nepostojeće poželjno. Marksovoj teoriji o društvu zamjera se što je uvijek uključivala u svoju analizu i ono moguće, očovječenijeg čovjeka, a koji to nije u građanskom kapitalizmu. Jednako bi se tako mogle staviti zamjerke i drugim teoretičarima društvene nauke od Sokrata, Platona, Kanta, Froma, Ničea, Markuzea, Hartmana do Milana Kangrge u nas, koji su uvijek mislili i o nome što je samo mogućnost. Marks se posebno hvatao u koštac sa apstraktnim moralom, klasične njemačke filozofije, čiji je nedostatak najprije prepoznavao u praksi. Odvajanje čovjekove vrste od životinjskog svijeta raspoznaje se po razumu, ali i zapostavljeno isticanoj razlici svrhovitog rada. I životinjski svijet radi, ali ljudski je smislen i svrhovit. Tu je Marks otkrio bit ljudskog morala, jer životinja ne može biti moralna uprkos savršeno uređenom redu njenog života i našoj ljubavi prema njoj. Ljudski rad je to čarobno polje gdje se djeluje moralno ili nemoralno. Kapitalizam je ignorisao marksističku misao od same njene pojave jer je otkrila njegovu prevaru na kojoj je utemeljen, a svaka prevara je nemoralna, pa ovaj sistem nema ni etike ni morala, te je je i svako učenje o moralu izvan rada obično spekulativno mudrovanje. Dok građanski spekulativni moralizam može biti i apologija kapitalizmu, u Marksovom učenju je sadržana socijalistička etika, koja se zalaže za temeljitu promjenu nepravičnog svijeta.

Globalna svjetska disproporcija u raspodjeli svjetskog bogatstva nije pala s neba, ona je itekako ovozemaljsaka. O podjeli svijeta na manjinu bogatih, koji vladaju svijetom i većinu siromašnih ne može se postaviti pravo pitanje ako se ne pokuša na novim osnovama dovesti u pitanja sistem vrijednosti na kome ta podjela počiva. A ona je u temeljnim postulatima kapitalizma i iz njega shvaćenog neoliberalizma. Svijest o tome mora doprijeti do onih koji stvaraju bogatsvo za jedne i siromaštvo za sebe. Neoliberalizam zasnovan na bezidejnom i bezetičnom racionalizmu mora doživjeti korjenite promjene.