LUPUS LUPO HOMO EST Inducirana animalnost nacionalnog osjećaja

Esad Bajtal
Autor 18.12.2012. u 10:04

LUPUS LUPO HOMO EST Inducirana animalnost nacionalnog osjećaja

Voljnost sa kojom se odričemo svoje nezavisnosti; trampimo svjedočanstvo svojih čula za udobno ali iskrivljujuće zadovoljstvo pripadanja grupi predstavlja, naravno, ono
na čemu prosperiraju demagozi i diktatori.
P. Watzlawick

Grupno-huligansko ponašanje, povijesno dobro poznat i nerijetko politički smišljeno eksploatiran društveni fenomen, i u našem vremenu se nameće punoj agresivno-destruktivnoj formi. Kao dominantno-motivacijski oslonac te forme i njezina bît, modus iracionalnog, snagom vlastite zaumne logike, čini da svi postupci utemeljeni na fonu njegove razularenosti, za svaku iole normalnu svijest predstavljaju šokantan događaj, razlog istinskog čuđenja i racionalne nepojmljivosti. Vratimo film dvadesetak i nešto više godina unazad: do Hejsela i Zagreba, gdje emo-tivna pregrijanost tokom obične sportske priredbe sasvim bespotrebno skončava u haosu i krvi strašću impregnirane gomile, pa do, nešto kasnije (devedesetih), krvavih divljanja nacionalno zaluđenih hordi balkanskih diktatora i njihovih vazala. U svim tim slučajevima, uvijek po istoj nagonskoj matrici odigravana, prepoznaje se sva bezumnost ludila i pogubnost nepromišljenog ponašanja mase. Brutalno pražnjenje kolektivnih ubilačkih poriva, kakvo smo iskusili ratnih bh godina, inherentnošću vlastite destrukcije raspršilo je sve nade »zdravog razuma«, da masovno ludilo nakon bezumlja 1941.-1945. – više nije, niti će biti, moguće! Pa, ipak se ponovilo. U svojoj nesposobnosti da prihvati svjedočanstva vlastitih čula o zbivanjima na granici patološke fantazije, “zdrav razum”, ma šta pod tim podrazumijevali (uključujući i najfinije nijanse moguće filozofsko-cjepidlačke perfekcije), biva zatečen pred navalom brojnih pitanja što ih postavlja sam sebi, a koja se, u suštini, svode na jedno jedino:

Šta je to što, ispod nanosa prividne razložnosti dnevno-političkog kalkulusa, očigledno poremećenu behavioralnost ljudske gomile čini uopće mogućom, a u vlastitim očima čak i normalnom???

Za odgovor, ma koliko bio aproksimativan i samim tim deficitaran u smislu spoznajne zaokruženosti i dorečenosti, nužan je letimičan pogled na rezultate i nalaze znanstvenih istraživanja fenomena grupe pred čijim ponašajnim bezumljem se, kao hipnotizirani, povlače svi racionalni i humani potencijali individue. Ono što pri tom naročito interesuje poznavaoce humanističkih znanosti jeste velika diskrepanca između individualnog i grupnog ponašanja individue. Gomila potpuno transformiše individuu. Svo naše ranije poznavanje nekog pojedinca, kada ga posmatramo u zapjenušanoj gomili – kao da nestaje. Ponesen zaraznim osjećanjem mase on se mijenja do neprepoznatljivosti. U ponašajnom smislu, gomila ga naprosto proždire: Ma kakvi bili pojedinci koji je čine, ma kako bili srodni ili nesrodni u načinu života, zanimanju, značaju ili inteligenciji, oni već samom činjenicom koja ih je preobrazila u gomilu dobijaju neku zajedničku dušu, kojom osjećaju, misle, i rade na način sasvim različit od onoga kojim bi mislio, osjećao i radio svaki od njih zasebno. (G. le Bon, 1895.). Gledajući, svojevremeno, iz ugla tako nerazumljivog kolektivnog pijanstva, histeriju nadiranja njemačkog romantičarskog pokreta, veliki njemački poeta Šiler (F. Schiller), lebonovski zbunjen, nije odolio izazovu javnog čuđenja: Ako ga uzmeš svakog pojedinačno, pametan je i razborit, ali ako ih uzmeš sve skupa zajedno, tad tvore samo još jednu budalu.

Kako razumjeti tu neobičnu transformaciju?

Ako u svrhu funkcionalnog razrješenja ovog problema uzmemo metodološko pravilo “od jednostavnijeg ka složenom” i krenemo sa jedne hijerarhijski niže (biološke) stepenice – fenomena grupe životinjskog svijeta – onda, neka zapažanja etologa, stručnjaka za ponašanje životinja, daju korisne smjernice za razmišljanje i moguće zaključke. Serije ozbiljnih znanstvenih posmatranja registrirale su i potvrdile postojanje fenomena “bezvoljnosti grupe”, koji figurira kao suštinski regulativni momenat ponašanja različitih životinjskih skupina kao što su: jato, stado, krdo, čopor… Pomenuta bezvoljnost najjasnije se ogleda u dobro poznatoj činjenici svakodnevnog iskustva da, cijela grupa, u situaciji iznenadnog i nekontroliranog pokreta pojedinog svog pripadnika i sama (automatski) reagira – na isti način. Kad, npr. sred jata koje užurbano zoblje, samo jedan vrabac bez ikakvog vanjskog razloga prhne u visinu, svjedoci smo da ga u istom hipu slijedi cijelo jato, da bi se, koji tren kasnije, isto tako, kompletno vratilo i nastavilo da zoblje. Riječ je o fenomenu “refleks jata” u znanosti poznatom i pod imenom “raptus”. Poznati Holstov (Erich von Holst), eksperiment, sa klijenom, (lat. Leuciscus cephalus, kašljarka, vrsta ribe srodna šaranu), na tragu raptus fenomena, pokazuje sljedeće: Kad se nekom klijenu operativnim putem odstrani dio mozga koji funkcionira u službi orijentacije u jatu, onda, tako oštećeni klijen, kao posljedični produžetak izvršene ekstirpacije pomenutog moždanog dijela, počinje da pokazuje behavioralne pomake u pravcu napuštanja prirodno uobičajenog opreza u ponašanju. Kao ponašajni novum, eksperimentalni klijen počinje da prezentira krajnje nesvrsishodnu odlučnost i nekontroliranost držanja, koji svojom rizičnošću apsolutno poriču urođenu ekonomiju i sigurnosni okvir ponašanja.

Evo kako to praktično izgleda.

Ma šta da ga zaintrigira, klijen odlučno i bez “razmišljanja”, zapliva u datom pravcu a cijelo jato, bez ostatka, pliva za njim. Pri tome, iracionalnost njegovih nepromišljenih kretnji, ni najmanje ne sprečava zdravi ostatak jata da ga (uprkos vlastitom, pojedinačno očuvanom mehanizmu prirodnog opreza), uporno i konstantno slijedi. Kao da je neka vrsta “socijalne zaraze”, ponašajne epidemije, zahvatila i ostale pripadnike grupe, čineći da svi oni, bez izuzetka, automatski jednoobrazno, po principu doslovne imitacije, striktno slijede svaki pokret bolesnog predvodnika, potpuno neovisno o postojanju (ili nepostojanju), egzistencijalno svrhovite razložnosti prihvatanja njegovog suludog ponašanja.

Dakle:

“Zahvaljujući svojoj umnoj oštećenosti, on je postao – vođa”!
“Privlačnost grupe” kao ljudsko srozavanje individue

U analogiji, i ljudska gomila (kao najprimitivniji oblik čovjekovog funkcioniranja), može da se poredi sa jatom, stadom ili čoporom, jer i sama, u psiho-konstitucionalnom i behavioralnom smislu, pokazuje identičnu strukturu reagiranja na vanjske podražaje primajući ih zdravo-za-gotovo, tj. sa bitno reduciranom dozom kritičnosti i sa, do iracionalnosti, uvećanom sugestibilnošću. Da bi društvo, nikad zadovoljno stupnjem vlastite homogeniziranosti, izbjeglo i preduprijedilo svaku eventualnu nekonzistentnost i ponašajnu nekoordiniranost svojih podanika, i ujedno osiguralo totalnu “privlačnost grupe” sa svim posljedicama poželjne uniformnosti držanja, političke i vjerske vođe (uz svesrdnu pomoć stručnjaka za socijalni inženjering i tehničku asistenciju ideologiziranih mass-medija), kroz manje-više hijerarhijski organizirane društvene grupacije (klan, sekta, partija, stranka, nacion..), poduzimaju niz namjenski koordiniranih akcija sa značenjem inicijalno motivirajućeg impulsa. Sve ostalo se odvija po inerciji dobro projektirane “spontanosti”. Brzo i simultano širenje emotivno-motoričke zaraze u okviru ljudskih grupa/gomila (ne ulazeći u ovom momentu u psihosocijalno nijansiranje sadržajnih razlika ova dva pojma), pokazuje da i ove, bez poteškoća, i u potpunosti, apsorbuju pojedinca svodeći ga u reaktivno-ponašajnoj ravni, na refleksnu razinu već pominjanog raptusa: “impulsivnog ponašanja u vidu nagle, žestoke abreakcije afektivne napetosti”, tj. “neočekivano naglog sužavanja uvida u sopstveno stanje praćeno silovitom potrebom da se nešto radikalno učini.”

U praksi, ova, i kod ljudi ništa manje prisutna sklonost imitiranju, kombinirana sa tendencijom “grupne privlačnosti”, dā se, sistemom vješto dozirane manipulacije i političkog usmjeravanja, uobličiti u željeni vid ponašanja koje znameniti poznavalac fenomena životinjske agresije Lorenc (K. Lorenz), naziva “borbeni entuzijazam”. Izvedena iz grčke riječi enthousiasmos, i funkcionalna u smislu autentične deskripcije osobe opsjednute Bogom, istoznačna njemačka riječ – begeisterung, označava osobu “pod uticajem jednog duha, jednog Geista, više ili manje svetog”. Ako za ovu priliku, i na tragu naše problematike, taj Duh ili Geist, shvatimo u najširem mogućem smislu, tj. izvan striktno-religijskih konotacija, onda, njegova upotrebna vrijednost u granicama dnevno-politikantskog kalkulusa (a sve pod plaštom ideologizirane pseudohistorijske opravdanosti), postaje veoma privlačna i akciono-motivacijski vrlo kurentna, jer se (povijesno toliko puta potvrđeno), mass-medijski dā artikulirati na način koji cijelom poduhvatu manipulacije daje privid objektivne razložnosti.

Na informativnoj razini djelovanja, riječ je o sistemu skrivenih, implicitnih poruka čija osnovna opasnost, prema uvidima njemačkog filozofa Adorna (Th. Adorno), leži u tome što, zahvaljujući licemjernoj implikaciji vlastitog podteksta, vješto izmiču razumijevanju i kontroli prosječne pučke svijesti, determinirajući ponašanje mase uz potpuno odsustvo elementarne kritičnosti spram preuzetih vidova sugeriranog joj držanja. I, upravo nedostatkom te kritičnosti, zatrta je u korijenu svaka mogućnost eventualnog otpora, a moć manipulacije gomilom dovedena do paroksizma: pasivno usvajanje prethodno psihološki dobro strukturiranih poruka, bez svijesti o njihovoj manipulativnoj dimenziji (otuda odgovornost vođe i nužnost individualne krivice pojedinaca, a ne cijelih naroda), vodi strogoj determinaciji stila života i ponašanja izmanipulirane mase. Mehanizmi djelovanja mass-medija (u tome je stvarni razlog žestoke borbe, kojoj i danas svjedočimo, za repetitore, radio i TV predajnike, nacionalne novine, TV i radijske kanale), funkcionaliziraju se u pravcu realiziranja zacrtane kolektivne homogenizacije. Konačno, tek nakon što pokrenu pomenute manipulativne mehanizme, nalogodavci i samozvani spasioci nacija, mogu da odahnu. Jer, nakon toga sve je samo stvar rutine i socijalne inercije zatalasane rulje. Od tog trenutka svaka laž, i medijski vješto podastrta informativna fantazija (strogo usaglašene sa iracionalnim planovima vođa), postaju ponašajni referentni okvir za nekultiviranu i nekritičku svijest gomile.

Konačno, kao produkt na površinu izvučenog arhajskog animaliteta, podstaknuto sračunato-prikrivenom obmanom slatkorječivih političkih obećanja, snagom vulkanske erupcije progovara iz nacionalnog čopora ono nagonsko, animalno. Pod neosviještenom presijom fenomena “bezvoljnosti grupe”, pregrijani učesnici spektakularno režiranih skupova taj manipulativni momenat javnog okupljanja uglavnom i ne registriraju. Iracionalnost vlastite motivacije ostaje im skrivena iza prividne, tj. vješto inscenirane “argumentacije”, zapaljivih parola, žučnih govora i dosjetljivih transparenata. Kada se razvije zastava sav razum je u trubi, kaže ukrajinska narodna poslovica, izražavajući na taj način, sasvim jasno (i uzaludno, jer, narod u trenucima donošenja sudbinski važnih odluka, nažalost, nije u stanju da dokuči vlastitu pamet), smisao psihološke pozadine trenutka intelektualne kastracije mase, njene antropološko-civilizacijske nezrelosti i porazne društvene disfunkcionalnosti. Šire, psihosomatski posmatrano, cijela stvar ima dvije strane: lik i pozadinu; tj. vidljivu objektivno-fiziološku simptomatologiju s jedne, i subjektivno-psihološku, unutarnju, dimenziju s druge strane. Na tragu interpretativne matrice K. Lorenza, moment delirija pripadnika razularene gomile pod okriljem razvijene zastave, da se opisati kao trenutak u kome, ponesen iracionalnim raspoloženjem skupa i kolektivne opijenosti, pojedinac ispoljava čitav niz karakterističnih vanjskih simptoma:

• snažna napetost glatke muskulature, ukočenost trupa sa lako zaokrenutim i podignutim rukama čiji laktovi strše naprijed kao u trenutku pristupa hrvačkom zahvatu.

• glava je ponosito uzdignuta, brada je ispružena van, a facijalni mišići imitiraju “herojsko
lice”, poznato dobro iz filmova.

• na leđima i vanjskoj površini ruku kosa je nakostriješena.

Psihološki:

Drhtavica silazi niz leđa, i kao što pokazuju posmatranja, uzduž vanjske strane ruku. Čovjek se osjeća ponesen, iznad veza svakodnevnog života, spreman je napustiti sve da bi se odazvao onome što smatra svojom svetom dužnošću. Sve zapreke na putu postaju mu beznačajne, nagonske inhibicije protiv ranjavanja ili ubijanja svojih bližnjih gube snagu potisnute saosjećajnosti. Razumska rasuđivanja i kritičnost stišani su zbog začudnog prevrata svih vrednota, koje sada izgledaju ne samo neodržive nego i niske i beščasne. Čovjek ima osjećaj apsolutne ispravnosti, čak i kad postupa okrutno. Pojmovno mišljenje i moralna odgovornost nalaze se na najnižoj tački.

Sličan gornjem je i anatomsko-fiziološki opis čimpanze u trenutku kada brani neki svoj majmunski interes: brada isturena, ukočen trup, izbačeni laktovi i nakostriješena dlaka, odaju utisak nestvarne veličine. Ali, poza tako fingirane odlučnosti igra, zapravo, na kartu blefa. Refleksno nakostriješena i snažno izdignutih leđa, mačka, na vizualno isti način »poručuje« protivniku da je veća nego što stvarno jest. Komparativni uvid u opisana stanja, dozvoljava zaključak po kome je i ljudska jeza samo “rudiment živčanog odgovora kako bi se kompenziralo krzno koje već odavno nemamo”. U tom smislu, logički-razvojno, tj. psihogenetski gledano, i “borbeni entuzijazam” čovjeka potiče iz “zajedničkog odbrambenog odgovora naših predaka.”

Fenomenološki međutim, u ključu mitološko-simboličke ravni, “kolektivni ushiti, trans i opsjednutost jesu pobuna zmije u biću i (…) pojavljuju se kao odmazda prirode nad zakonom, čedom razuma, koji je želi potisnuti. To je, ukratko, povratak skladu kroz ekscese, povratak ravnoteži kroz prolazno ludilo, to je zmijska terapeutika.” Psihoanalitičkim jezikom, zmija je inkarnacija inferiorne psihe, mračnog psihizma, tajnovitog i teško shvatljivog. Jer nema ništa jednostavnijeg od zmije: ona je živa, pokretna, “otjelovljena apstrakcija” (A.Virel), i to je ono nepodnošljivo, za duh sablažnjavajuće, u susretu s njom. Osjećaj da se elegantnošću iracionalnog kretanja (gmizanja kao harmonično-dinamičnog grčenja i opružanja), iz perspektive ljudskog poimanja, zmija neshvatljivo i neuhvatljivo produžujuje napred i nazad kao materijalni beskraj, ostavlja ona porazan osjećaj izvorne nediferenciranosti, odbojno hladne skliske fantazme koja, pred nelagodom naše zatečenosti, hitro izmiče u papratje razumske nedokučivosti. Shvatljivost je nešto što nam je šokom uskraćeno; u svojoj iracionalnoj onostranosti zmija je negirajuća onkrajnost stvarnosti. I zato je logiku zmijske terapeutike beskrajno teško shvatiti. Teže od toga je samo jedno: oduprijeti se paradoksu njene instinktivne zavodljivosti. Stoga je i masovno (psihološki skoro sasvim nužno), pristajanje uz nju, samo logička posljedica složene kombinacije metafizički-mračne privlačnosti njenog animalnog magnetizma s jedne, i duhovne nezrelosti aktera tog pristajanja, s druge strane. Za one malobrojne, normalne, zdrave, koji se, ipak, odupru privlačnoj snazi te patološke iracionalnosti, preostaje samo nijemo čuđenje. Žaljenje zbog onih kojima to nije pošlo za rukom i teška rezignirana šutnja kao metafizički usud nevoljnog uzmaka riječi pred neizrecivim. Stoga i ciklično opetovani fenomen zmijske terapeutike uprkos krvavo opominjućih iskustava povijesti, i interdisciplinarno-heremeneutičkih nastojanja znanos ti, ostaje još uvijek bez svog dovoljno uvjerljivog tumačenja i razumijevanja.
(Lj)ubi bližnjeg svoga

Čisto refleksno, nagonsko usvajanje opisanih odgovora, kakvo danas srećemo u grupnom svijetu, nekada davno, u mračnom tunelu predhistorije, imalo je svoju funkcionalnu vrijednost zasnovanu na nuždi koncepta samodržanja. Bio je to trenutačni odgovor u situaciji egzistencijalne ugroženosti individue, koja je automatizmom refleksnog imitiranja i trenutačnošću spasonosne reakcije osiguravala dobitak u egzistencijalno dragocjenom vremenu.

Međutim, kako je u životu sve relativno to i vrijednost borbenog entuzijazma, od prvobitno funkcionalnog apsolutuma, postepeno devalvira ka stupnjevima sve manje opravdanosti, utoliko više što se motiv ovog entuzijazma, vremenom – neizbježno mijenja. Proizlazeći izvorno iz konkretne forme samoodbrane, ili odbrane članova uže porodice, entuzijazam postepeno poprima vidove sve apstraktnije idejno instrumentalizirane zaštite: od trenutačnog interesa aktualne grupe do vrlo širokog pojma propagiranih interesa većih zajednica na nivou klase, konfesije, nacije ili rase. Upravo ta kauzalno-motivacijska apstraktnost borbenog entuzijazma čini ga nerijetko veoma opasnim, a njegovo ispoljavanje u moralno-praktičnom smislu sasvim sumnjivim, i, usto, s obzirom na očiglednu pogubnost i širinu njegovih negativnih posljedica – ljudski neodrživim.

O tome najbolje govori iskustvena činjenica da pred njegovim beskrupulozno-agresivnim naletom, životi i imovina Drugih postaju ništavni spram ponesenosti pomahnitale grupe koja, u prihvatanju svoje idejne zaluđenosti, uvijek iznova traži uvjerljive dokaze vazda upitne lojalnosti nepouzdanog i vlasti a priori sumnjivog pojedinca. A ti dokazi, potpuno u skladu s cinizmom vladajućeg uma, upravo su proporcionalni količini mržnje, neljudskosti i destrukcije kojima se potvrđuju. Otuda strahotna razornost kao specifikum onih ratova koji za motivacijski legitimnu razložnost svog rušilaštva uzimaju kao dovoljnu činjenicu to da je, neko ili nešto – u bilo kom pogledu – Drugo i drugačije. U optici ove histerično-paranoične pomame etnonacionalno, ili na drugi način homogenizirane gomile, “biti Drugi” – postaje smrtni grijeh, a put iskupljenja grešnika samo je jedan: prostorno dislociranje (»etničko čišćenje«), ili fizička likvidacija (genocid) cijelih grupa/naroda. Na scenu tako zatrovane klime nacionalno-vjerski raspamećene gomile, stupa sasvim logično, kao u svoj prirodni biotop, iracionalizam aksiološko-etičke konverzije: zločin ubijanja prestaje biti zločin. I ne samo to. U nakaradnoj vrijednosnoj posuvraćenosti, razbojništvo i zločin postaju herojski – častan čin, jer oni s “druge strane” naprosto nisu – ljudi. Oni su samo Neprijatelji – veliko Ništa dostojno najvećeg prezira. Oni su nešto Drugo, a sve što nije dio samodovoljnog “Mi”, automatski pada pod ingerenciju i u nadležnost logike obračuna, pri čemu surovost, okrutnost i bezobzirnost postaju mjera i pitanje potvrde časti i dostojanstva nasilnika (egzekutora).

Budući da svoje ishodište nalaze u samozadanom cilju fizičkog i duhovnog uništenja Drugog, to su sva sredstva na putu realizacije tog cilja dozvoljena, a po principu: što gore – to bolje. Otuda, aksiološki prestižne krađe, pljačke, rušenja, paljevine, silovanja, ubistva… javne objede i ogavne laži, koje više nikoga ne uzbuđuju. Pa čak ni samu žrtvu koja, u svojoj skrhanosti i zatečenosti, nema čak ni simboličke snage da im se odupire. Tim prije što, paradoksalnošću svog besmisla, upravo najnotornija laž ne ostavlja ni minimum motivacijskog prostora za bilo kakav odgovor. To što, u atmosferi tako zacrtane isključivosti, idejni vokabular moralno i logički posrnulog kolektiva bez stida podnosi dnevno-pragmatične izmišljotine tipa: dva i dva su – pet, sedam ili čak devet, ne treba da nas čudi. Jer, psihološki gledano, u idiotski primitivnoj atmosferi ostrašćene gomile, sa svim implikacijama refleksnog djelovanja koje iz takve nagonske osnove proizlazi, borbeni entuzijazam poprima status autonomnog nagona. To je ujedno i dio razloga što, očekivano moralno-inhibitorno djelovanje, u vidu obrazovno-kulturološke komponente – više ne funkcionira. I u tome je sadržano skoro cijelo objašnjenje zašto se i vrlo obrazovan i izuzetno inteligentan čovjek, u svom političkom životu i djelovanju, može ponašati na krajnje neljudski, iracionalan i neshvatljiv način. U tom je kontekstu, naša, balkanska politička scena, školski uzoran primjer ilustracije pobjede tamnog i nagonskog u čovjeku; pobjede njegove izvorne sirovosti i surovosti nad njegovim obrazovanjem, znanjem i razumom; pobjede prolaznog nad trajnim. Primjer je to kolektivne histerije koja orkanski neumoljivo ruši pred sobom sve ljudske i civilizacijske tekovine za koje je, koliko do juče, važilo da su, konačno i istinski, postale neotuđiv i nedodirljiv dio javnog, kulturnog i političkog habitusa ovog podneblja. Bila je to, međutim, samo nada. Zabluda Dobrog Duha koji je, potpuno neprimjereno vremenu i prostoru u kome živimo, htio da vjeruje u vlastite snove koji silinom baruta bijahu brutalno i nepovratno raspršeni. Na mjestu tih snova danas zjapi golema praznina opomene. Bezdan. Uprkos tome, matematika nacionalnog osjećaja i dalje se ne mijenja. Ostaje ista. Jer, očito ‘‘niko nije tako slijep kao onaj što neće da vidi’’.

Iz knjige “al tempo” (Psychografia pseudologiae phantasticae…)

 

Esad Bajtal
Autor 18.12.2012. u 10:04