Milan Pekić: Katil za direktorskim hastalom

Milan Pekić
Autor 11.9.2018. u 17:21

Izdvajamo

  • Za one, socijalističke Jugoslavije, događalo se, kao i svugdje, onda i danas, svašta! Bilo je bunta, protesta, opravdane galame… Ali je činjenica da je Josip Broz i na najsitniju vjesticu o nekoj i nekakvoj poruci ili izvještavanju iz rudarskih redova, skakao k'o oparen! Niko nije smio dotaći rudarsku masu, cvijet radničke klase! Jer, onaj ko udari na rudare, dirnuo je u radničko samoupravljanje i u njega, Tita, kao u osinjak. Nikom nije vjerovao kao rudarima! Ako oni poruče da nešto ne valja, onda to ne može biti netačno! Zaista nikad nije ni bilo, a Tito je reagovao. I odlukom i svojim čestim dolaskom među njih u ime podrške. A vidi sad: Neki oholi Zaimovići, ispadoše jači od Broza i kako im se ćefne gaze rudare! I nema odbrane.

Povezani članci

Milan Pekić: Katil za direktorskim hastalom

Foto: Front Sobode

Rudarska tiha, nepriča iz Breze, a doživljena reportažica od novinarskog neistraživanja

Nije komorate strah od ‘gorskog udara’, nego od gospodara, u kancelariji, na površini. Vlada terorom, ne boji se ni Boga, ni Marksa. Oni, nevjernici, a gospodari džamija, poručili su da se ničega ne plaši, drže oni narod širenjem religioznog straha na uzdi – a Bogu su davno zaklopili oči, a o Marksu svakako nema ko da priča, a njegovo napisano je za nepismene preteško štivo. Uostalom, kažu europske statistike, Bosna je i zemlja nepismenih. Namjerno ili iz neznanja obrazovne strukesvejedno

U Brezi postoje posebni ljudi, nekoliko moćnika. Rade na smjenu, vrteći se u krugu, da ne bi izgledalo da je samo jedan od njih izaslanik zla i šejtana sama, i podrivaju, tjeraju, tako misle – svog kmeta, da ruje, za veliki ćar. Ne za sebe i svoje, nego, možda se nekom više sviđaju drukčije riječi, za probitak ili enormni, kolonijalni profit, malog broja onih posebnih, sa spomenutog vrtuljka. Njih nekoliko – među njima je dogovoreno, vlada samovoljom. Istina, svaki od njih, sa svog ‘dežurnog područja’, donosi i za zajednički astal, da bi od ‘uroda’ napravili zajednički kolač i poslije dobrog žderanja, njegovim mrvicama, kad zatreba i ako zatreba, do polugladi nahranili vlastite, one u posjedu, gladne i poslušno-glupe ljudske pit-bulove. Da bi, potom, odjednom i nedovoljno zasićeni, krenuli u bijesno tolehanje i, time, smirivanje tvrdoglavih, a potlačenih. Ako neće disciplinirani smiraj kroz stegu, naučit će! Kroz ono što će se zbiti. Bičevanje! Ne volovskom žilom nego izolacijom i odvajanjem od realnog života! Pa, bio rudar ili filozof. A u Brezi ima i jednih i drugih… I, još, Breza i okolni industrijski bazen, nikad nisu naučili ili proučili šta je to industrijska revolucija, ludistički pokret (a, to je radničko razbijanje mašina, onih koje im nabijaju normu), ukratko ono što je slika Engleske iz 1848. godine. Primijetio je, onda, Marx, napisao i ostavio, ali o tome niko ništa, osim jednog-dva usamljenika, ostavljenih na nasilnoj slobodi, na ovim geografskim područjima, ne zna – ništa! Ubilo! Satrlo! Čak i pokušaje učenja.

Hoću, poslije tumaranja, Brezom i okolinom, na malo predahnuti. Šutjeti. Nikog ništa ne pitati. Ništa i ni o čemu razmišljati. Sve to može, osim ovog u prethodnoj rečenici. Otima se i izvan je volje, crv kaže: Nešto nije kako valja, nešto zaudara po otrovu otpuštenom da zatire, a komandantu, otvaraču slavine zagušljivca, doprinosi! Maločas, ta to je samo nešto malo kilometara dalje, u srcu Bosne, bijah u Varešu. Tamo sam poražen do nogu – ništa jezivije nisam vidio – tamo je uništeno sve što su ljudi predvođeni radničkom sviješću, svojevremeno napravili – hljeba radi, da bi bilo porušeno naredbom zlotvora s bilo koje u Bosni postojeće fašističke, nacionalističke snage. Dakle, sijanjem straha, prijetnjom, rastjerivanjem, rušenjem i – ubijanjem! To bješe prije dva decenija – u post-vremenu niko nije pomogao da bi se nešto, pa i prstom mičući popravilo…

Volim onako običnije birtije… One bez grmljavine, bez lažnog talijanskog štiha pa nazvane, istina poodavno, kafićima. Sjedam u „Drvenjaču“.

- Šta ću? – upitan sam. Vozim, ne bih smio piti, ali gorčina se spira… vodom, kolom, nekim sokom?

- Rakiju! – odlučno ću – i jednu zapaljenu cigaru, ako može!

- Naime, pušenje mi je strogo zabranjeno, nevolje su u pitanju, ali…

Po kapljicu ispijam, užarenim krajem cigarete lupkam po dnu pepeljare, gušeći žar ne bi li cigareta duže trajala. Zamišljen sam. Nad čim? Nad sobom ili nad zelenilom ovog rudarskog kraja, ‘ljupkošću’ Breze, prošlošću koje se sjećam, ili budućnošću, koju ne vidim?

Odjednom, uz bat teških nogu, nekolicina, možda, pet-šest, očito umornih ljudi grunu u kafanu. Naručuju, poglasno, i prije sjedanja:

- Meni ono moje… ja ću – redovno… žedan sam – danas pivu…!

Očito, grupa je ovdje u čestoj posjeti. Dakle poznata. Svoji su!

Šutnja obavija njihov stol dok čekaju piće. A onda, normalno ili naravno, krenu razgovor. Hoćeš-nećeš, bezobrazno uho, iako nije pristojno, u šutljivosti svog gazde, radi svoj posao i radarski usmjereno, neobavezno bilježi razgovor u susjedstvu:

- A vidjeste li onog našeg? – jedan će, – nije mu dosta para i vlasti, nego bi i u poslanike! A i stranka mu, dobro ga cijeni, visoko ga postavi! Taman onoliko visoko, koliko on nas, nisko…

- Šta se čudiš, – drugi će, – poganu nikad dosta! Vala, nisam pametan, reć’ ni jedne…

- Pa zbog toga ‘ni jedne’ i jes’ ‘vako kako je! Ono ‘ljeba što nakopamo nije, mislim, nikad bilo gorče! Ne od rada, nego od poniženja!

Uho mi zvoni na alarm! Više ne prisluškujem slučajno! Ovi ljudi, očito rudari, a prepoznajem ih po, već napisah, očitom fizički nastalom umoru i po onom ‘nakopanom ‘ljebu’, govore o nekom belaju i mimo opšteg, društvenog. Slušam, sad intenzivno:

- Gledajte, – opet će jedan, – nije mi važno koji – nije važno ‘reć! Trebalo bi se pobunit’, ne dozvolit’! Hajd’ što nas jebe u rudniku i izvan njega, ali da se dokopa i vr’a države, previše je! Bosna ionako više ne mere izdržat!

- Stani, bolan, jel’ baš tako?’ – izgovorit će, do tada jedan omaleni, suhonjavi rudar, – ja mislim da ima i dobrog…

- De, nabroj, – drčno i izazovno će prethodni govornik, dok ostatak stola odobrava izazovu – ne prima li svoje SBB-ovce u rudnik bez konkursa i bez ičeg, a treba mu odobrenje ‘Elektroprivrede’, nema li u Skupštini je ZE DO kantona jarane među ministrima pa je s njima u talu; jel’ zatašk’o mišju groznicu u jami, te sakrio nedavno jamsko trovanje radnika otrovnim gasom i doktorske nalaze otrovanih ljudi; jel’, nakon dolaska na uviđaj federalnih inspektora za rad, njegovih kolega, jer je i on bio rudarski inspektor, sve ‘zamotao’ na brzinu i odveo na dernek, ko zna kud, al’ negdje jest. Malo li je što ljude s visokom spremom, k’o biva nisu potrebni, raspoređuje ‘na lopatu’, u rudničku dubinu i premješta koga hoće, kuda hoće… nije li glavnom inženjera Zakiru, čim je doš’o, dao otkaz, ovaj ga tužio, na sudu dobio, ali se, ne htijući dalji boj, penzionisao… Samo gledajte! Ćamil ne izvršava sudske presude, a i sami znate koliko ih ima u korist rudara; koliko je tužbi više nego prije njegovog dolaska, koliki su silni, novi troškovi rudnika… sve će doći na naplatu, ali on ih nekako odlaže i sve će to doći na naplatu preko nas i naše grbače. Sve ćemo to morati mi nakopati. Ljudi naplatiti, s kamatom, ona nije od pravde za naše kolege nego od njegove osionosti…

- Pa nije to nešto, ne znam, koliko strašno, – opet će onaj suhonjavi.

- Ma, ne seri, više! – zagrmi ljudeskara što je, do tada, samo potvrdno klimala glavom. – Jest, novine su pune pohvala o njemu, ali koje? One što pripadaju njegovim! Evo, slušaj pa reci da nije istina! Znamo li je da je bivšeg direktora Suada, otpustio, a da ovaj ima takve podatke, materijalne dokaze o Ćamilu kakve niko nema, osim, možda, doktor Avdić, vijećnika ispred SBB-a, ali i penzionisanog odmah nakon odbijanja da radi onako kako su mu oni naređivali. Kivan na SBB, a o Ćamilu zna sve! Ma, bolan, čuo sam da, našeg Ćamila, u općinskom sudu u Visokom zovu vladarom života i smrti Breze, a svi znamo, ali šutimo, da nam je prije nekoliko mjeseci smanjena plata i ukinuto sve živo, priča se da tim radničkim parama finansira sadašnju SBB-ovu kampanju, a porezni dug rudnika prema državi, od njegovog dolaska, samo nakon 2,5 godine, sa 50 skočio na današnjih, 70 miliona… a hoće u poslanike. Voditi Bosnu! Kuda, u rudarsku dubinu?

Šapati od rudarskog stola I: No, no, solidarnost!

Čim je došao na mjesto direktora, Zaimović je ukinuo Fond solidarnosti rudara. Oformili su ga u ime samopomoći za slučaju neke potrebe. Ćamil je tu samouplatu, naredbom, ukinuo!

Zašto? Lakše je ljudima upravljati kad su – o njemu i njegovoj milostinji – ovisni.

Kako? Uzmi im sve i dijeli milostinju! Samo poslušnicima i preko njih upravljaj cijelim rudnikom. Svaki komentar je kažnjiv, a kazna je smicanje s pozicije, kakva god bila, na niži nivo. Do lopate, makar imao i fakultetsku diplomu. Kad nema niže – postoji otkaz! Ma koliko bio hranitelj porodice.

Iz kadrovske službe Zaimović uvijek ima potporu, dvije službenice su uvijek spremne učestvovati u njegovim mutnim radnjama, a preko ‘papira pokrivati’, ili, jednostavno izdati nevalidne dokumente…

U žustroj raspravi uslijedili su još neki podaci i dokazivanja, ponešto je bilo i neprovjerljivo, tek uho više ništa nije moglo da izdrži, a novinarski nos zagunđao je radoznalošću:

- Istinu li govorite? O svom direktoru?, – znatiželjno, a nepristojno, nepitan i od drugog stola, dobacih, onako usamljenički.

Tajac. Onaj krupni ustade, u koraku eto ga k meni:

- Ko si? Ovdašnji nisi. Šta hoćeš?

- Novinar sam. Na proputovanju, nisam na zadatku. Stao, da odmorim…

- Pa baš ovdje! Slušaj, popij piće. – Okrenu se konobaru: – Deder, na moj račun, još jednu! Pa ti, piskaralo, što si čuo, bar od nas nisi čuo! Što si vidio, nije za prepoznavanje! Popij i – čistac!

E, ovo je bilo izgovoreno već kroz nešto osmijeha. Nije bilo prijeteće. Ne misleći na mogućnost anti-alkoholnog puhanja na cesti, stresoh piće, klimnuh na doviđenja i u auto prema Sarajevu…

Pade mi na pamet: Ovo nije bilo ‘istraživačko novinarstvo’! Ovo je bilo prisluškivanje, ali svejedno!

I zapazih: Nadolazeća kolona automobila iz pravca Sarajeva, gmizala je prema Brezi. Na desnoj strani ja sam. Naravno, Breza ima zaposlene za administraciju u centru države, Sarajevo nema ni jednog rudara da bi kopao u Brezi! I ova situacija na drumu ponavlja se svaki dan, samo što je ujutro pravac suprotan! Sarajevu grumen uglja treba samo iskopan, ali ne sarajevskom rukom! Irgeti su u Brezi, njenoj okolini, zadavljeni ćumurskom prašinom…

I još: Za one, socijalističke Jugoslavije, događalo se, kao i svugdje, onda i danas, svašta! Bilo je bunta, protesta, opravdane galame… Ali je činjenica da je Josip Broz i na najsitniju vjesticu o nekoj i nekakvoj poruci ili izvještavanju iz rudarskih redova, skakao k’o oparen! Niko nije smio dotaći rudarsku masu, cvijet radničke klase! Jer, onaj ko udari na rudare, dirnuo je u radničko samoupravljanje i u njega, Tita, kao u osinjak. Nikom nije vjerovao kao rudarima! Ako oni poruče da nešto ne valja, onda to ne može biti netačno! Zaista nikad nije ni bilo, a Tito je reagovao. I odlukom i svojim čestim dolaskom među njih u ime podrške. A vidi sad: Neki oholi Zaimovići, ispadoše jači od Broza i kako im se ćefne gaze rudare! I nema odbrane.

Šapati od rudarskog stola II: Žezlo moći u stanovanju i porodičnim djelatnostima

Posjeduje dvije kuće, jedna od njih je vila – ogromna, nazovi vikendica, a od rudnika je dobio stan. I prepustio ga sinu. Svi članovi njegove porodice imaju posao. Oba sina su zaposlena, preko veze, jedan je u Kantonalnoj bolnici Zenica, drugi u ‘Elektroprenosu'; supruga je bila zaposlena u Domu zdravlja Breza, gdje je smjestio i sinovljevu djevojku uoči vjenčanja i svadbe.

Kad stigoh kući, uključih računar, ‘zaguglah’ i iskoči nemalo rezultata na zadano ime ‘Ćamil Zaimović’. Između ostalih i jedan posebno interesantan u kojem sindikat kaže da nisu direktoru zgodni za razgovore jer nisu dovoljno obrazovani da bi mu bili partneri s druge strane stola.

Uostalom, eno ‘gugla’, pa ko hoće neka zakotrlja sam…

Milan Pekić
Autor 11.9.2018. u 17:21