Ne znam

Autor/ica 👤Elvedin Nezirović 15.2.2014. u 11:04

Povezani članci

Ništa se ne događa, sve je varljivo mrtvo u tom bosanskom blatu, iz sjenke se mjerka kao na kakvoj pijaci koliko će ko izgubiti a koliko ko dobiti, vagaju se izjave, potplaćuju mediji, prijeti se onima koji misle svojom glavom, tuče ih se čak, a ljudi protestiraju s nekakvim transparentima na kojima ispisuju parole o pravdi, jednakosti i istini svaki Božiji dan, sastaju se nekakvi plenumi i forumi, pojavljuju se razni diletanti, svađaju se međusobno, biju, pljuju i kurče, i ništa se bitno ne događa uglavnom. Sve se to, čini mi se, miješa u neku novu splačinu, koja će opet tinajti u loncu do nekog novog praska, jer u ovoj zemlji se nikada ništa nije promijenilo na bolje dijalogom. Uvijek su tu nekakvi noževi, bajoneti i topovi, uvijek tu stradaju neki nevini, neka djeca kojoj nisu dali odrastati, neki starci kojima nisu dali umrijeti smrću dostojnom čovjeka, uvijek su umobolnice prepune pitiespijevaca i uvijek su tu oni koji ginu i oni koji se na njihovim kostima bogate, i uvijek je ovdje sve puno nekakvog sumpora i truleži i neke nepravde kao ni na jednom drugom komadiću zemljake kugle, i uvijek iza svega toga, negdje u pozadini, život protekne posve neprimjetno, kao neka poznata pjesma dok u predahu između ratova sjediš u kafani i pričaš s jaranom o Ligi prvaka. To naše prokletstvo, taj naš usud, toga me strah. Možda i više od gladi. Ne znam.

Piše: Elvedin Nezirović

Cijelu jednu povijest rekao bih, u ovom okruglom, šarenom svijetu koji se vrti kao visak u ruci zidara, gore od Hamerfesta pa sve dole do Tierre del Fuego i poprijeko, od Nuku’alofe do Suve, postoje dvije društvene tendencije, dvije snažne, međusobno suprotstavljene struje, dva antagonizma, koja bi se etimološki dala podvesti pod antonime: bogatstvo – siromaštvo, moć – nemoć. Kada je počeo sav taj urnebes i kako su te društvene suprotnosti dosegnule tako napete sfere, to su već pitanja za sociologe, antropologe, povjesničare, političke analitičare i ko zna još za koga. Možda je sve to počelo još prije dva vijeka, s Robespierrom, a možda je, opet, nikad se ne zna naravno, sve to otpočelo i mnogo ranije, još u edenu ili džennetu ovisno od toga ko je i otkuda protjeran, u neko pravrijeme, s onom jabukom koja se nije smjela ubrati. Nije to više ništa novo, sve je to odavno već izbanalizirano i poznato, ali je ipak tačno: na jednoj strani vlast, na drugoj narod, tamo skupi automobili, Zarina odijela i novci, ovamo mješalice za beton, robijaške odore i glad.

Da, glad.

Bilo kako bilo, godinama mi već gledamo kako se i ovdje, unutar ove naše besmislene političke geografije ispresjecane po latinskoj maksimi „ius gladii“ i pravno zapečaćene u jednu debilnu formu kakva je Daytonski mirovni sporazum, sve te etničke mase raslojavaju ne više po imenu i prezimenu, po vjeri i molitvi, već prosto i ljudski, po zakonu stomaka: na gladne i site. Kuha se još od rata u ovom našem bosankohercegovačkom loncu nekakva prljava splačina, vrije već dugo, duže nego to predviđaju svi zakoni hemije, i prijeti da pukne i raznese nas sve u tri pičke materine. I baš kad smo se počeli pitati gdje je svemu tome kraj i postoji li uopće neka tačka vrenja, desio se taj, sada već povijesni 7. februar 2014. godine: Tuzla, Sarajevo, Zenica, Bihać – sve je to gorjelo kao što gori Etna u Italiji ili Cotopaxi u Meksiku i sve su to spalili ljudi, oni očajni, izgubljeni, prevareni ljudi u čijoj utrobi je puklo i prevrilo. Mi, u Mostaru, u ovom gradu najljepšem i najluđem od svih, gledali smo u čudu kako se požar nezaustavljivo širi sa sjevera na jug, kilometar po kilometar, kao da gori polje sasušene trave, čekajući momentum kada će i nas sve progutati.

I progutao nas je. Tačno u 16:00.

Podugačak je spisak razloga za ljudski bijes i frustraciju u ovom gradu: neuspjela privatizacija i pljačka nekada uspješnih državnih preduzeća, užasna ekonomska i socijalna politika pogotovo prema mladima, katastrofalna raspodjela javnog novca na svim nivoima vlasti, nebriga, bahatost i neznanje državnih funkcionera i ostalih mozgojebaca, nesposobnost sudskih i zakonodavnih tijela, nedostatak sluha za rješavanje svakodnevnih problema građana, masovna zapošljavanja po rodbinskoj i stranačkoj pripadnosti, neuređenost grada, nesposobnost lokalnih političara da poprave i saniraju ruševine iako je od završetka rata proteklo već skoro dvadeset godina pa čak iako su milioni i milioni potrošeni u najbizarnije svrhe, bez iole ozbiljnog pristupa rješevanju problema u školstvu i visokoškolskom obrazovanju, a posebno u rješavanju statusa Univerziteta „Džemal Bijedić“ – sve se to kupilo pod kožu ovog jadnog čovjeka, utiralo ga u ništa, u običnu nulu, i onda se otfikarilo, riknulo najprije kao balon, a već sutradan kao bomba, ogromna i razorna, od čijeg praska se zažario horizont. Vrijeme se tog 7. februara vratilo nazad, u rat, i još dalje, u pravijek, navrle su ružne uspomene, strah je bio toliko stvaran da ga se moglo opipati u zraku, zavladala je panika, sve je postalo neizvjesno i crno kao u kristalnoj kugli nekog cirkuskog prodavača budućnosti. Ili kako to reče moj komšija Mujo, otac poginulog borca: sve je ovo sine otišlo u krasni kurac.

Puklo je u ljudima negdje na sponi između želuca i srca, eksplodiralo je nešto u nekom kičmenom pršljenu koji čovjeka drži u uspravnom položaju i odvaja ga od četveronožnih, puzećih bića, planula je u njegovom mozgu neka katarzična, zasljepljujuća srdžba, proradile žlijezde i hormoni. Svi su znali šta se i zašto dogodilo, osim onih zbog kojih se sve i dogodilo. Negdje drugdje, u nekoj zemlji, manje tužnoj i više poštenoj, ovo bi možda moglo zvučati kao loša šala, glup vic, ali ovdje, u ovoj jadnoj Bosni i Hercegovini, to je činjenica, strašna, neporeciva, gotovo nevjerovatna, faustovska. Koja je to mentalna metamorfoza, kakav je to sofisticirani primitivizam, kada se čovjek kojeg narod postavi na vlast, vjerujući kao dijete u Grimmovu bajku njegovim ekonomskim proračunima, lupetanjima o progresu, radnim mjestima, kulturnoj renesansi, preobrazi u nenadjebivog nitkova koji djeluje i vlada samo po inerciji vlastite koristi, koji u tom svom zgrtanju bogatstva preko noći potpuno izgubi svaki doticaj s narodom do te mjere da više uopće ne razumije svijet u kojem živi. Koja je to usrana bolest i šta smo mi Bogu zgriješili da nam se to dešava već dvije decenije?

I tako, sve to nekuda ide danas, vuče se ova mlitava, besciljna revolucija od tog 7. februara kao nekakav umorni konj, zapadajući već pomalo u letargiju, u konformizam. Ništa se ne događa, sve je varljivo mrtvo u tom bosanskom blatu, iz sjenke se mjerka kao na kakvoj pijaci koliko će ko izgubiti a koliko ko dobiti, vagaju se izjave, potplaćuju mediji, prijeti se onima koji misle svojom glavom, tuče ih se čak, a ljudi protestiraju s nekakvim transparentima na kojima ispisuju parole o pravdi, jednakosti i istini svaki Božiji dan, sastaju se nekakvi plenumi i forumi, pojavljuju se razni diletanti, svađaju se međusobno, biju, pljuju i kurče, i ništa se bitno ne događa uglavnom. Sve se to, čini mi se, miješa u neku novu splačinu, koja će opet tinajti u loncu do nekog novog praska, jer u ovoj zemlji se nikada ništa nije promijenilo na bolje dijalogom. Uvijek su tu nekakvi noževi, bajoneti i topovi, uvijek tu stradaju neki nevini, neka djeca kojoj nisu dali odrastati, neki starci kojima nisu dali umrijeti smrću dostojnom čovjeka, uvijek su umobolnice prepune pitiespijevaca i uvijek su tu oni koji ginu i oni koji se na njihovim kostima bogate, i uvijek je ovdje sve puno nekakvog sumpora i truleži i neke nepravde kao ni na jednom drugom komadiću zemljake kugle, i uvijek iza svega toga, negdje u pozadini, život protekne posve neprimjetno, kao neka poznata pjesma dok u predahu između ratova sjediš u kafani i pričaš s jaranom o Ligi prvaka. To naše prokletstvo, taj naš usud, toga me strah. Možda i više od gladi. Ne znam.