Odgovor Stavu i Faktoru: ISHAVIJEŠĆENI KMETOVI GOSPODINA BAKIRA IZETBEGOVIĆA

Autor/ica 👤Enver Kazaz 18.5.2016. u 16:44

Povezani članci

Dugoročnost dokida ishaviještenost, tvrdi profesor Šemsović. Čiju, bolan, ishaviještenost, kakva dugoročnost, o čemu ti to bulazniš? Ili, bosanskim, hrvatskim, srpskim i crnogorskim jezikom rečeno: jesi li ti sav svoj? Da te nije ishaviještenost, nalet je bilo, čitavog ophrvala?

Filip Mursel Begović

Kada sam kritizirao Neretvansku deklaraciju o bosanskom jeziku, pokazujući njenu polupismenu osnovu, nisam mogao ni pretpostaviti da ću dirnuti u medijski begluk gospodina Bakira Izetbegovića. A u begluku svojim koještarijama izdvaja se Filip Mursel Begović, glavni i odgovorni urednik sedmičnog magazina Stav. To piskaralo je, kad ga je mećalo na mjesto urednika, ushićeno vrištalo da voli Bosnu, pa je zato iz Zagreba prekomandovano u Sarajevo. Iz Bosne kojom gospodin Izetbegović upravlja kao porodičnim gazdinstvom mladi ljudi bježe glavom bez obzira, zato što nemaju posao i znaju da ga za života neće ni dobiti, a Filip Mursel ubjeđuje Bošnjake da je iz čistog patriotizma prekomandovan u Sarajevo i postao vođin vrhovni medijski kmet. U prošlonedjeljnom Stavu on arlauče da su kritičari Neretvanske deklaracije glavni bošnjački neprijatelji u svemiru i okolini: „Kordićka kidnapira jezik unitarističkim zahvatima tražeći odustajanje od bosanskog jezika nauštrb asimilacije u širi jezički prostor kojega identificiramo kao srpskohrvatski. Bazdulj, Kazaz i Mahmutović i slični pokušavaju kidnapirati jezik prvenstveno jer su upravo Bošnjaci ti koji bosanski jezik smatraju svojim.“

Piskaralo se upinje da pokaže kako je veliki Bošnjak, a ustvari je bijedno nepismen Bošnjačić, isto kao i Sanjin Kodrić, šef svega u bošnjačkoj bosnistici. Čuj – pokušavaju kidnapirati jezik prvenstveno jer su upravo Bošnjaci ti koji bosanski jezik smatraju svojim. Kako vrhunski glupava i maestralno nepismena konstrukcija: prvenstveno jer su upravo Bošnjaci. Kec iz bosanskog jezika preko cijelog dnevnika, pa nazad, u osmoljetku, štrebaj bosanski jezik.

Budući da ne zna šta hoće reći u citiranoj rečenici, unaprijed odbijam mogućnost da ovaj kmet može i misliti na bosanskom jeziku. Stoga ću uistinu kidnapirati bosanski jezik da ga spasim od njega lično i ostalih nepismenih novinara pod njegovom kmetskom palicom.

Filip Mursel Begović nije samo nepismen već je i lažljiv Bošnjak. Niko od kritičara te deklaracije nije negirao, a kamoli pokušao kidnapirati bosanski jezik, nego su razobličili glupost njenih autora, posebno Sanjina Kodrića i njegove ađutantkinje Dijane Hadžizukić. Da bi to prikrio, vrhovni medijski kmet predsjednika SDA mora sve kritičare predstaviti kao bošnjačke krvne neprijatelje, koji kidnapriraju jezik, pa su gori nego genetski đikani balvangradski, kako četnike naziva jedan autor rječnika bosanskog jezika, a koji se predstavlja kao vodeći bošnjački lingvist i odaziva na ime Dževad Jahić.

U Begovićevim konfabulacijama Snježana Kordić je začas postala srbocentrična jugoslovenska unitaristkinja koja zagovara asimilaciju u srpskohrvatski jezik i odustajanje od bosanskog, a Bazdulj, Kazaz i Alisa Mahmutović su negatori bosanskog jezika i nacionalni izdajnici „jer su upravo Bošnjaci ti koji bosanski jezik smatraju svojim“. A evo šta sam tvrdio u kritici Neretvanske deklaracije: „Najvećom pobjedom velikosrpske ideologije u ratu Pascal Bruckner smatrao je činjenicu da je ona mržnjom zarazila Hrvate i Bošnjake. Doda li se tome spoznaja da je ta ideologija proizvela modele društvenog i humanističkog znanja što su ih bošnjački i hrvatski akademski nacionalisti i ideološki moćnici prihvatili i nametnuli za normativni oblik obrazovanja, onda se može reći da Milošević i Karadžić trijumfuju poslije rata tamo gdje se to najmanje očekuje – u univerzitetskom prostoru. Neretvanska deklaracija dolazi upravo iz takvog tipa akademskog nacionalizma i do srži osvjetljava mediokritetstvo i banalnost današnje bosnistike. Nakon standardizacije jezika i kanonizacije bošnjačke književnosti, što ih je kao nedvojbene znanstvene fakte prihvatila međunarodna slavistička zajednica, pisati kojekakve deklaracije nije ništa drugo do lobotomni povratak unazad, u predmoderno stanje prije formiranja nacija, u primitivizam bošnjačkog begluka i njegove ideološke fantazme. Upravo to su učinili autori Neretvanske deklaracije Sanjin Kodrić, Dijana Hadžizukić i izvjesni Jasmin Hodžić.“

Tvrditi da ovim stavovima kidnapiram bosanski jezik, može samo, tim jezikom rečeno, hablećina i vazal u propagandnoj nacionalističkoj mašini koja se vodi parolom: ako su činjenice protiv nas, tim gore po činjenice. Zato ću ponoviti još jednom: tokmače gospodina Bakira Izetbegovića, bosanski jezik je standardiziran i ta je činjenica prihvaćena u međunarodnoj naučnoj javnosti. Bošnjačka književnost je kanonizirana, a i ta je činjenica prihvaćena u međunarodnoj javnosti. Ni tom jeziku, ni toj književnosti nisu više potrebne nikakve deklaracije, nego ozbiljni naučni radovi o njima. A tvoj, Kodrićev i nacionalizam sličnih novinarskih i profesorskih kreatura samo šteti tom jeziku i bošnjačkoj kulturi u cjelini, jer ga temeljite na formativnim obrascima onog velikosrpskog i velikohrvatskog. Zato ste vi njihovi idealni učenici, a u prijevodu na bosanski – velikosrpski i velikohrvatski klonovi u bošnjačkom obliku.

Napad vrhovnog Izetbegovićevog medijskog kmeta na kritičare rahitičnog bošnjačkog jezičkog nacionalizma tipa Sanjin Kodrić i društvo još jedan je dokaz da ta ideologija živi od utvara i fobija baziranih na stalnoj proizvodnji sveprisutnih neprijatelja. Stoga je taj nacionalizam iracionalan u svojoj osnovi i suštinski autodestruktivan. Takvim ga uz autore Neretvanske deklaracije čine i novinarčići iz Stava, koji se upinju da budu veliki, a dokazuju da su nepismeni Bošnjaci, iako imaju i pravopis, i rječnike bosanskog jezika, i književnost bošnjačku, cijelu.

Hamza Ridžal

Čitajući Begovićev uvodnik pomislio sam da većeg tokmaka u Stavu nema i da to nije moguće, ali onda naletjeh na Hamzu Ridžala i njegov temat pod naslovom Kome smeta bosanski jezik. Taj medijski kmetić gospodina Bakira Izetbegovića, člana Predsjedništva BiH, o Alisi Mahmutović laže kao Gebels, razmeće se mržnjom kao Šešelj, a piše poput mahaluše. On svoju mržnju usmjerava na Alisu Mahmutović, iako je ona samo jedna u nizu onih što su razobličavali nacionalističku osnovu Neretvanske deklaracije. Izdajica je bošnjačka, zavija kmetić, jer je pisala o hrvatskom, a negira vođin i moj jezik. Alisa Mahmutović primijetila je isto ono što i Snježana Kordić, Enver Kazaz, Muharem Bazdulj i grupa profesorica sa Filozofskog fakulteta u Zenici – da je u postjugoslovenskim nacionalističkim društvenim praksama jezik prestao biti ontološka kategorija i postao ideološko sredstvo, te baš zato treba dekonstruirati jezički nacionalizam u obrazovnom sistemu u BiH, tim prije što su bosanski, hrvatski i srpski u gramatičkoj osnovi jedan jezik. Eto razloga ovom Izetbegovićevom Gebelsu u razvoju da javnoj mržnji izloži samo Alisu Mahmutović, a ostale kritičare zaobiđe u širokom luku, plašeći se da bi od njih mogao fasovati koju javnu verbalnu šamarčinu. A zbog mržnje koju ispoljava prema gospođi Mahmutović ne zaslužuje samo to već i potpuni prezir.

Sead Šemsović

Moram priznati da su mi u Ridžalovom tematu najdraže reakcije Seada Šemsovića i Sanjina Kodrića, profesora na Odsjeku za književnosti naroda BiH Filozofskog fakulteta u Sarajevu. Uživao sam čitajući šta laprda taj profesorski dvojac, te dvije glave ispunjene istim nacionalističkim umom. Dijelim užitak sa čitateljstvom i izjavu Seada Šemsovića u cjelini: „Svaka se deklaracija donosi iz nacionalnih i/ili političkih razloga, pa je tako i Neretvanska deklaracija podizanje nacionalnog glasa Bošnjaka. Budući da je to tako, njezinu političnost i nacionalnu usmjerenost ne treba tražiti samo u sadržaju njezina teksta već i u okolnostima u kojima nastaje. Urušavateljima jasnog nacionalnog identiteta Bošnjaka ovakav učmao politički ambijent sasvim odgovara. Njihovim dobro poznatim specijalnostima rada samo u ‘mutnoj vodi’ naravno da ne pogoduje ikakva bošnjačka dugoročna kulturna ideja, jer dugoročnost dokida ishaviještenost na kojoj negatori neumorno djeluju. To su isti oni pojedinci koji su rušili bošnjačke intelektualne monumente osamdesetih godina 20. vijeka, podizali glas protiv nacionalne bošnjačke književnosti i glasali protiv potpisivanja podrške bosanskom jeziku u nastavi te urušavali prave kako bi nudili lažne vrijednosti.“

Ovo laprdalo priznalo je da je Neretvanska deklaracija donesena iz političkih razloga, graknulo da je gospodin Bakir Izetbegović sa svojom SDA proizveo učmao politički ambijent te da razloge za tu deklaraciju treba tražiti i u okolnostima u kojima je nastala. A nastala je u okviru manifestacije Dani zikra i mevluda, na kojim su politički razlozi malo pojačani vjerom, kako i priliči balkanskim jezičkim nacionalistima. Zamislimo da su jezički nacionalisti sa Filozofskog fakulteta u Banjaluci odveli svoje studente na Dane liturgija Sv. Save i objavili deklaraciju o srpskom jeziku od Beograda do Tokija. Zamislimo da su jezički nacionalisti sa Filozofskog fakulteta u Zapadnom Mostaru odveli svoje studente kod klerikalnog ustaše fra. Andrije Nikića na manifestaciju višednevnih molitvi za hrvatski jezik od Zegbreba do Drine. . Bi li to bio neučmao politički ambijent kojeg priziva profesor Šemsović?

Šemsović u svom, bosanskim jezikom rečeno, tokmakluku pokazuje ozbiljan stadij paranoje i izmišlja mutnu vodu u kojoj postoje urušavatelji jasnog nacionalnog identiteta Bošnjaka, sve sami izdajnici, a najveći izdajnik je u neko u množini što je rušio bošnjačke intelektualne monumente, podizao glas protiv nacionalne bošnjačke književnosti i urušavao prave kako bi nudio lažne vrijednosti. Eto nas kod bošnjačkog paganina koji poziva naciju da se klanja zlatnom teletu, a Šemsović je bošnjački Mojsije, samo što namjesto štapa u ruci nosi dugoročnu ishaviještenost u glavi. Valjalo bi ovog profesorčića pitati: šta je to bolan jasan nacionalni identitet. Zar kolektivni identiteti nisu u stalnom povijesnom procesu, zar nisu narativni konstrukti, zar nisu obilježeni promjenama u simboličkom imaginariju i zar nacije nisu imaginarne zajednice? Ali, čemu to, jer Šemsović u nekoliko rečenica pokazuje da je nepismeniji Bošnjak od Filipa Mursela Begovića i Sanjina Kodrića skupa. Dugoročnost dokida ishaviještenost, tvrdi profesor Šemsović. Čiju, bolan, ishaviještenost, kakva dugoročnost, o čemu ti to bulazniš? Ili, bosanskim, hrvatskim, srpskim i crnogorskim jezikom rečeno: jesi li ti sav svoj? Da te nije ishaviještenost, nalet je bilo, čitavog ophrvala?

Sanjin Kodrić

Ovo je moj omiljeni lik iz bajke o bošnjačkoj akademskoj sreći, blagostanju i munjevitom usponu u karijeri. Taj je vrhunski stručnjak za pisanje svoje biografije, pa u nju ne tura samo dvije knjižice koje je napisao, nego i petotomnu povijest bošnjačke književnosti koju još nije napisao, ali eto samo što nije, porodit će je uskoro, jer ju je s valjanim nijetom začeo. Baš kao Skender Ponornicu u Mostaru, kako je to Kodrić ustanovio nakon dugotrajnog istraživanja u svom djelu Neretvanska deklaracija s osvrtom na utjecaj južnog podneblja na sve u Bošnjaka. Kodrić je valjda jedini profesor na svijetu koji u tri svoja intervjua govori o knjizi koja ne postoji, ali nije to obična knjiga, naglašava on, već petotomna povijest bošnjačke književnosti bez koje Bošnjaci ne mogu opstati u budućnosti. Ponesen logorejom o vlastitom sebi kao bošnjačkoj dragocjenosti, on u Stavu tvrdi da je svaka kritika njegovog rada, a Neretvanske deklaracije posebno „gola bošnjakofobija, islamofobija, otužni autošovinizam i strah od sebe udružen s očitim društvenim oportunizmom i pragmatizmom…“ Hajde što govori o knjizi koja nije objavljena, to čovjek koji poznaje Kodrićevu zaljubljenost u vlastiti lik i može razumjeti, ali zbog čega prepisuje Fatmira Alispahića, njegov portal Saff, negdašnje pisanje braće Latić u Ljiljanu i sve bulumente piskarala koja su se dodvoravala bivšem reisu Ceriću – to mi je, priznajem, nejasno. Pa zar je na te grane spao jedini profesor bošnjačke književnosti na svijetu, osoba koja izmišlja njenu posebnu periodizaciju, tipa: politradicijski kulturalno-poetički makromodel, smješten između kanonskog i postkanonskog kulturalno-poetičkog makromodela, međuratni avangaridzam i njegove poetičke alijanse, poratni predmodernizam itd. Ovu Kodrićevu periodizaciju bošnjačke književnosti ozbiljni znanstvenici u svijetu ismijavaju i koriste kao paradigmatičan primjer nacionalističkog imaginiranja tradicije.

Ne mogu nabrojati sve što Kodrić piše u svojoj biografiji, jer je za to potrebna petotomna povijest o djelu ovog bošnjačkog genija u nauci o književnosti. A šta on radi u svojoj periodizaciji bošnjačke književnosti? Do krajnje nakarade dovodi ono što je terminološki precizno i naučno opravdano prije njega postigla znanost o bošnjačkoj književnosti, prije svih Muhsin Rizvić i Enes Duraković. Činjenica da njihov doprinos bosnistici ne spominje u svojim intervjuima Izetbegovićevim glasilima Faktor i Stav, omogućuje mu da se u javnosti predstavi kao mesija bošnjačke književne znanosti.

A onda taj mesija prepisuje Fatmira Alispahića i braću Latiće, ponavljajući njihov model demonizacije kritičara bošnjačkog nacionalizma. To je već krajnji stadij šemsovićevske ishaviještenosti, u kojem Fatmir Alispahić postaje intelektualni guru jedinom profesoru bošnjačke književnosti na svijetu. Uzvikujući da je svaka kritika njegovog rada gola bošnjakofobija Kodrić javnost ubjeđuje da je on lično i svojeručno, on kao pojava i personalitet zamjena za sve Bošnjake i bošnjaštvo u cjelini. Upinjući se da bude svebošnjak, stoglav Bošnjak takorekuć, on dokazuje da praznoglav profesor, običan znanstveni, bosanskim rečeno, književnopovijesni garib. Optužbom da su svi njegovi kritičari islamofobi, hoće Kodrić sebe proglasiti nadmuslimanom i hodajućom svetinjom koju se ne smije krivo pogledati, a kamoli kritizirati. Nije to prvi takav slučaj u Bošnjaka, puno takvih protutnjalo je ovom zemljom što su se upinjali biti svetinje i baš zbog toga postajali potpune havetinje. A dirnuo me kolega Kodrić optužbom da su svi njegovi kritičari autošovinisti. Shvatio sam da je on ne samo svebošnjak, nego i zamjena za sve nas, svi smo mi Sanjin Kodrić, ima da uzvikujemo od sada do vječnosti. Ali, ko bi sebi dozvolio da bude baš kodrićevski izhaviješćen.

Medijski kmetovi grupno ili štetočine bošnjačke kulturne politike

Svi medijski kmetovi gospodina predsjednika Stranke demokratske akcije tvrde da bosanski jezik nema odgovarajuću državnu podršku. Halo ba kmetovi, šta vam je, nisu li vam svrake mozak popile pa tvrdite da gospodin Bakir Izetbegović, lider naših Bošnjaka, nema nacionalnu kulturnu politiku? Šta je s vama, nije li vam poslao svoju ministricu na Dane zikra i mevluda, finansirao studentsku ekskurziju i Neretvansku deklaraciju, otvorio čak pet filozofskih fakulteta na kojima se uče bosanski jezik, bošnjačka i bosanskohercegovačka književnost, podržao finansijski i na svaki mogući način rad Preporoda gdje ste predsjednici i urednici, nije li SDA iz sehara davala i šakom i kapom za bošnjačke kulturne projekte, nemate li svoju Bošnjačku akademiju nauka i umjetnosti, svoj Bošnjački kongres, svoje lingviste akademike? Odakle vam pravo da napadate svog političkog lidera i to u njegovom medijskom begluku? Gospodine predsjedniče Izetbegoviću, vidite li šta Vam rade Vaši ishaviješćeni medijski kmetovi?