OPROSTI MI MAJO! (nastavak priče)

Milan Račić
Autor 3.8.2018. u 09:39

Izdvajamo

  • A Maja? Radoznala i znatiželjna. Stamena i odlučna, ne kao da joj je devet, nego više od devetnaest godina. Pa priča: Iz Hirata u Avganistanu odlazim u stomaku moje majke Fatime. Zbog toga i ne znam tamo nikoga. Iz Avganistana u Iran, iz Irana u Grčku, iz Grčke u Bugarsku. Potom, četiri godine u kampu Principovac kod Šida, gdje sam i naučila vaš jezik. A Majin jezik, kako god ga mi zvali, mnogo je, vjerujte mi bolji, od onih što su ga u našim školama redovno završili kroz prvu petoljetku.

Povezani članci

OPROSTI MI MAJO! (nastavak priče)

Foto: People and Portraits

U utorak 31.07.2018.g., Štefica – urednica portala tacno.net u popodnevnim satima objavljuje moj tekst: Oprosti mi Majo! Reakcije i čitanost odlični. Obećavam nastavak. Nakon dogovora u Crvenom krstu Mostara, dva dana kasnije u četvrtak u 8,30 sati sam u kući dobrih i humanih ljudi.

Spakovali su obroke za 150 unesrećenih u Salakovcu. Krećemo. Vozač, glavna kuharica, moja malenkost i sedamnaestogodišnji mladić s prslukom i oznakama Crvenog krsta. Pretpostavljam, zaposlen u ovoj organizaciji, pa ga više reda radi upitah: Ko si i kako ide? Slijedi iznenađujući odgovor: Ja sam Adi Humačkić. Sa roditeljima živim i idem u srednju školu u Bejrutu. Sad sam na ljetnjem raspustu pa sam došao kod dede i nene u Mostar. Umjesto na more, ovo ljeto ću volontirati u Crvenom krstu i pomagati im. Ostadoh zatečen, pa nakon par minuta jedva izustih: Svaka ti čast.

Oni pošli da podijele nafaku, a ja da upoznam moju devetogodišnju drugaricu Maju. Pričao mi Stefan M Dietrich, humanitarac i dobri čovjek iz Švicarske, da je u Salakovcu Maja iz Avganistana. Govori naš jezik i najbolji je prevodilac kog je imao priliku upoznati.

U jednoj od prostorija, ovog za naše prilike prelijepo uređenog naselja, čekam Maju i njene roditelje. Stiže otac Muhamed, majka Fatima, a nekoliko koraka ispred njih, moja drugarica Maja. Upoznajemo se. Kulturni i obrazovani ljudi, zaključujem, bez dvoumljenja.

A Maja?

Radoznala i znatiželjna. Stamena i odlučna, ne kao da joj je devet, nego više od devetnaest godina. Pa priča: Iz Hirata u Avganistanu odlazim u stomaku moje majke Fatime. Zbog toga i ne znam tamo nikoga. Iz Avganistana u Iran, iz Irana u Grčku, iz Grčke u Bugarsku. Potom, četiri godine u kampu Principovac kod Šida, gdje sam i naučila vaš jezik. A Majin jezik, kako god ga mi zvali, mnogo je, vjerujte mi bolji, od onih što su ga u našim školama redovno završili kroz prvu petoljetku.

Pitam, a Maja kratko i jasno odgovara: U Srbiji mi je bilo dobro, u Bosni i ovdje u Salakovcu mi je baš dobro. Prije par dana sam pala na stadionu, pa sam završila u bolnici. Zašili su ranu, pijem lijekove, idem na kontrolu, ali kao što vidite čiko, ponavlja Maja, meni je baš dobro, ali ne idem više na stadion. Maja, priča li priča, kao da se znamo čitavu deceniju, ili bar onih njenih devet godina. Ponekad roditeljima prevede to što nas dvoje ćakulamo. Mašta i dvoumi se Maja, hoće li biti doktorica i pomagati ljudima, ili će prevoditi da se ljudi bolje upoznaju i zbliže. Da pričaju, a da ne ratuju. Već smo se sprijateljili pa pitam svoju drugaricu Maju: A što bi Majo, voljela da imaš, možda već danas, ili sutra, najkasnije? Kao da je očekivala, odmah i bez dvoumljenja, odgovorila je:

“Čiko, ja bih bila najsretnija da imam svoj bicikl”.

Spremno kao i Maja, odgovorih: Pa imaćeš ga. A kada, opet će Maja? Pa danas, a sutra najkasnije.

Ispratila me Maja zajedno sa svojim roditeljima do kapije i opet bar tri puta ponovila: A kad ću dobiti bicikl?

Pozvao sam stražara i zamolio ga da za moju Maju donese stolicu, da me sačeka tu na portirnici i da će najdalje za sat vremena, biciklo biti u naselju. I Majino, svakako.

I tako bi.

Ostavljam tebi, prijatelju moj koji ovo čitaš, da zamišljaš Majinu sreću, koju ja sada i odmah nakon susreta s Majom, ne umijem opisati.

Meni su zato ostale tri predivne fotografije koje sam nazvao: Maja, biciklo i ja.

Ostalo je i ono najvrednije, Majino mahanje i poruka:

Hvala ti čiko!

O svemu i naširoko nekom drugom prilikom, ili kad se slegnu utisci.

Obećavam!

 

Milan Račić
Autor 3.8.2018. u 09:39