OPROSTI MI MAJO!

Autor/ica 👤Milan Račić 31.7.2018. u 15:54

Izdvajamo

Ne vidimo, ili nećemo da vidimo svu tu djecu prekinutih biografija i još neizvjesnije budućnosti. Znamo, mi bar iz BiH, da žele samo malo, ništa drugo već imati bar podjednake šanse kao i svi njihovi vršnjaci. A njihova očekivanja danas su samo redovan obrok, nešto od odjeće i obuće i mjesto gdje će se osjećati sigurno. Zbog nekih dobrih ljudi, zbog ove nejači, ostaće zato upečatljiva slika mladića kad u autobusu svom bosom vršnjaku i izbjeglici, skida i poklanja vlastite cipele. Ostaje samo u čarapama i po kišovitom vremenu izlazi iz autobusa sretan što je pomogao vršnjaku – izbjeglici.

Povezani članci

AP Photo/Santi Palacios

Izbjeglica je kao stablo koje su u jeku života iščupali i sa pokidanim korijenjem sade ga na neko novo tlo i drugačije podneblje. Hoće li se, može li se primiti? Hoće li dugo kržljati i šta će biti sa rodnim mjestom i porijeklom?

Suhoparni statistički podaci, ili kako to mnogi kažu – zbir netačnih podataka, govore da je danas u svijetu više od 68 miliona prisilno raseljenih i prognanih, od čega više od 300.000 djece rastavljenih od porodice, ili da budem posve precizan djece bez oca i majke, bez ikoga svoga, zaglibljenih između obećanog im svijeta, rata iz koga dolaze i onih koji su im sve to i napravili. Iza svake od ovih namrgođenih brojki kriju se najstrašnije ljudske i dječje sudbine. Osmogodišnji Ayhman izbjeglica iz Sirije koji se uspio dokotrljati do Austrije napisao je: „Želim postati superheroj da se više ne moram plašiti. Okončao bih sukobe u Siriji, a zatim bi se vratio i poljubio sve, zaista sve, čak i banane i lubenice u mojoj rodnoj Siriji“. I jedno dijete je previše, a mi odrasli smo im napravili pakao od djetinjstva i propuštamo, tu pored nas, da ih zaštitimo. Ne vidimo, ili nećemo da vidimo svu tu djecu prekinutih biografija i još neizvjesnije budućnosti. Znamo, mi bar iz BiH, da žele samo malo, ništa drugo već imati bar podjednake šanse kao i svi njihovi vršnjaci. A njihova očekivanja danas su samo redovan obrok, nešto od odjeće i obuće i mjesto gdje će se osjećati sigurno. Zbog nekih dobrih ljudi, zbog ove nejači, ostaće zato upečatljiva slika mladića kad u autobusu svom bosom vršnjaku i izbjeglici, skida i poklanja vlastite cipele. Ostaje samo u čarapama i po kišovitom vremenu izlazi iz autobusa sretan što je pomogao vršnjaku – izbjeglici.

A gdje smo tu mi?

Ako iko zna, ili bi to trebao znati, šta je izbjeglička muka, znamo to mi iz BiH. Skoro da i nema čovjeka u ovoj zemlji a da nije izbjeglištvo preturio preko svojih leđa. Kad se nađeš sa cekerom, ili još češće, sa plastičnom kesom kao jedinom imovinom, na ulici i tuđem svijetu, jadan, ogoljen, bez dostojanstva, praćen samo sažaljujućim pogledima. Umjesto čovjeka u tebi svi vide izbjeglicu. I tako gotovo svi, od onih što su te pozvali na konačište, do onih što uživaju u tuđoj muci, a tek oni koji su sve to i zakuhali. Nekad u sebi, a nekad i da nisi svjestan, glasno mrmljaš i stalno ponavljaš – A dar bar stigoh uzeti one porodične fotografije -I svi ti se opet čude jer ne pričaš o kući, imovini i parama, pričaš o nekakvim slikama, a ni za hljeba nemaš. Na početku ove „uvezene“ izbjegličke krize garađani u BiH su se sami organizovali. Nudili su odjeću, hranu, smještaj i ono mnogo važnije – prijateljsku ruku i riječ. U početku puno više, a kako izbjeglička kriza ne jenjava, a manji dio od te izbjegličke populacije pravi ozbiljne probleme i izbjeglicama i domaćinima, solidarnost polako jenjava. Ne kunemo li se sebi samima, a preko društvenih mreža još i više, a solidarnosti je sve manje. Izgleda, puno smo i brzo zaboravili našu dojučerašnju sudbu. Gdje su nam volonteri, dobrovoljci, humanitarci, mladež političkih stranaka… Pogledajmo se u ogledalo i upitajmo: A jesam li i ja mogao nešto uraditi za neko izbjegličko dijete. I što nisam? Izbjeglički kamp, a vidi tek naziva „kamp“, kao da smo na odmoru ili sportskim igrama, onaj tu desetak kilometara od Mostara, u Salakovcu, prepun je osakaćenih pogleda i još neizvjesnije budućnosti. A „MI“ i „JA“ zajedno smo na fejzbuku samo pročitali da postoji taj izbjeglički kamp u Salakovcu gdje je smještena neka prelijepa, devetogodišnja djevojčica Maja, prevodilac s našeg na njihov jezik. O Maji, malo kasnije.

A država?

Ako neko vjeruje da još i postoji ponaša se, na početku oholo i nezainteresovano, a poslije umjesto da rješi problem manipuliše s njima i s nama, pravi igrokaze i ne rješava problem. Njihova imena i funkcije i ne zaslužuju da budu dio ove ljudske priče, jer to oni sigurno nisu.

A „JA“?

I sam sam bio jedno čitavo punoljetstvo, ili punih 18 (osamnaest) godina prognanik, izbjeglica, nepoželjan u rodnom gradu, daleko od doma i još dalje od života. Prošao ratnu, pa onda i izbjegličku golgotu. Sin mi s desetak godina, upoznao prvo ljude iz Crvenog krsta, one što su dijelili konzerve iz četerdeset i osme prošlog vijeka, brašno i samo ponekad i pokoju naranču. Umjesto da živi svoje djetinjstvo radovao se poluiznošenim UNHCR patikama. Sanjao je „adidasove“ koje mu darovasmo tek s početkom srednje škole. Prošlo je od te proklete hiljadu devetsto i neke mnogo godina. Sin završio građevinu i danas ugledan inženjer i stručnjak, ne u BiH, već u zemlji izbjeglištva. Stariji unuk, vršnjak Maje djevojčice iz Salakovca, igra fudbal, odličan je učenik, a trenira i u „kampu“ Reala i na San Siru sa Milanom. Ne pišem ti Majo, princezo moja, da bih se hvalio sinom i unucima, nego da TI se izvinim, da mi oprostiš, meni i mojim unucima, zato što evo puna tri mjeseca otkako si u kampu u Salakovcu, a „ja provjereni humanitarac i stručnjak za izbjeglička prava“ saznadoh od Stefana iz Švajcarske, dobrog čovjeka i humanitarca za Tebe Majo, Tvoje putešestvije i izbjegličke muke. Slično mi se dogodilo i daleke osamdeset i neke. Moja prva posjeta, tad su ga zvali sirotinjskom domu Rade Vuković. Donio sam za tu djecu sa omladinske radne akcije Neretva stotinjak majica i patika i koješta drugo. Svi smo bili srećni i uzbuđeni. No, po završetku ceremonije, sve do izlazne kapije tog sirotinjskog doma, pratio me jedan dječak Tvojih godina, dobra moja izbjeglice Majo. Čvrsto me držao za ruku i pun nade nekoliko puno mi ponovio: „Čiko, ja idem s tobom“. Bio sam zatečen, nisam znao šta mu reći, a još manje šta uraditi. I danas me prati njegov umilni pogled, oči ispunjene nadom i želja da osjeti čari porodice i svoj dom. Da ne bude kolektiv. Da ima svoje dječije snove i da ga prije spavanja pomiluje, ako ne majčina ruka, ono bar ruka neke dobre tete ili čike koji mu suznih očiju nestade s kapije sirotinjskog doma. Od tada, dobra moja djevojčice Majo, ja nemam snage posjetiti ovakve ustanove, ili „kampove“ za unesrećene. Jednostavno, ne znam šta reći, a još manje šta uraditi.

A MAJA?

U subotu, 28.07.2018.g. porukom mi se u 21,20 sati obratio Stefan M Dietrich, poznati dobri čovjek i humanitarac. Želio je da razgovaramo o trenutnoj izbjegličkoj problematici u BiH. Sutradan u „Bristolu“, dvočasovni razgovor o izbjeglištvu i kako ga rješiti. Predlažem mu rješenja, zahvaljujem za pomoć, ali i otvoreno ukazujem na zbrku državnih organa i njihovo „nesnalaženje“. A kako se Stefan tek vratio iz „kampa“ u Salakovcu gdje je odnio pomoć, priča mi o Maji. Devetogodišnja djevojčica s Dalekog istoka. Bila u „kampu“ u Somboru, pa onda njeni, ili ko zna ko, odlučili da krenu put BiH. Lakše će tako do obećanog Zapada. Odlučih da već u ponedeljak posjetim Salakovac i upoznam djevojčicu Maju. Maju, što je u Somboru naučila naš jezik i sad kao devetogodišnjakinja u „kampu“ je prevodilac s našeg na njihov jezik. Znam i poštujem sva izbjegličke uzuse, djece posebno. Zovem jednog „dužnosnika“ i najljubaznije ga molim za posjetu Salakovcu i priču o Maji. „Nema problema“, uobičajen odgovor. „Javiću ti se sutra i dogovoriti u koliko sati, sa ovim iz bezbjedonosnih struktura“. Tri puna dana se pripremam, a zbog onog iskustva iz sirotinjskog doma Rade Vuković, kako i šta pitati Maju? Šta joj reći i pokloniti? Poštovani čitaoci, nisam ni vidio, ni pričao s Majom, a pišem o njoj. Zamišljam tvoje dječije oči, tvoju kovrdžavu istočnjačku kosu, tvoj radoznali pogled. Želio bih mnogo toga da te pitam: Sjećaš li se tvog rodnog mjesta, svojih drugova? Šta ti je sa porodicom, s kim si ovdje u Salakovcu? Kuda si sve i kako „proputovala“? Kako si naučila naš jezik, a svoj nisi zaboravila? Kako ti je bilo u Somboru i ovdje u Salakovcu? Hoćeš li biti prevodilac ili sportista, a zašto i ne parlamentarac kod Stefana u Švajcarskoj? Šta bi poručila vršnjacima? A šta bi voljela već danas i sutra da imaš?…….. Milion pitanja i nijedan odgovor.

I upravo dok završavam ovu priču iz Crvenog krsta, Alen Kajtaz mi javlja da je Maja povrijedila nogu i da je uskoro očekuju u Salakovcu.

Slijedi nastavak…