Ozren Kebo: Sarajevski masakr mostarskom pilom

Povezani članci

• Nova oprema olakšava obradu informacija o sudbini nestalih osoba
• Aner Žuljević: Mostar niko neće pokoriti
• Sretna vam Nova!
• MOSTARSKI TEATAR MLADIH 1974: Repertoar za novembar
• Sramotno! Skoro 90.000 KM iz rezervi budžeta dobili su funkcioneri ili njihova djeca za liječenje i školovanje
• Tužilaštvo BiH traži mjere pritvora za osumnjičenu za terorizam

Foto: Velija Hasanbegovic

Komparativna analiza dva turistička bisera pokazuje da su tu negdje: u pet deka

Piše: Ozren Kebo 

Partizansko groblje i Vraca: U Mostaru još od završetka rata imamo latentno profašističku, a u Sarajevu eksplicitno antifašističku vlast. Gorka je istina da su razlike između bosanskog antifašističkog i hercegovačkog profašističkg spahiluka minimalne. U Mostaru vlast s pasivnim, ali dekadentnim uživanjem promatra trajno propadanje Partizanskog groblja. Isto takvo uživanje, pasivno i dekadentno, možemo evidentirati i kod sarajevskih vlasti glede spomenika na Vracama. Antifašizam kod naših gradova nije baš neka unosna roba posljednjih godina. I da, ima još kao jedna razlika između Mostara i Sarajeva. U Mostaru fakat postoji jedna od žešćih civilizacijskih sramota, Ulica Mile Budaka, kao savršeno političko i ideološko ogledalo lokalne vlasti. Ali u Sarajevu već godinama nema ulice Ivana Krndelja. Opet ogledalo. Tako je BiH danas povijesni i ideološki raritet u kojoj su fašistička i antifašistička vlast – isti palac.

Fudbal, stadioni i drugi fazoni: I Sarajevo i Mostar imaju fudbalske rivale. Razlika je što tu aspolutna prednost pripada Sarajevu: niti bi Željo ikad istjerao pitare s Koševa, niti pitari njega s Grbavice. A Zrinski se raskomotio na Veležovom stadionu kao paša među bimbašama, što je rezultat višestoljetne miroljubive koncepcije HDZ-a: ko je jamio, jamio…

Rijeka i prirodni slivovi: Tvelv points za Mostar. Neretva je neponovljivo čudo prirode, a Miljacka je oveća kanalizacija kojoj ni mega hit Halida Bešlića ne može uliti zeru romantike u semantičko-ekološko ozračje.

Okolna brda: Mostar također ima prelijepa brda, ali ih handre imena. Trebević je višestruko opjevano gorje, a nerješiva enigma za sve pjesnike grada na Neretvi ostaje upit: Kako ćeš napraviti pjesmu u kojoj se slave Mikuljača i Keveljača?

Klima plus hava: Tvelv points za Mostar (2). Slobodarsko Sarajevo jedan je od najzagađenijih gradova Evrope (šta Bošnjak zna šta je ekologija), a nakon uspješne privatizacije Sokola i Hepoka, grad na Neretvi vazdušna je banja.

Tramvaj, voda, smeće: Sarajevo je jedina mahala u BiH koja ima tramvaj. Tako da oni u Banjoj Luci, Zenici i Bihaću nikada neće upoznati užase javnog prevoza. Ako nekoga zanima kako to izgleda kada gradske uprave, jedna za drugom, nisu u stanju riješiti vitalne komunalne probleme, neka prouče slučajeve GRAS, VIK, Toplane… Kako se nešto može zvati glavnim gradom a nemati vodu osam sati dnevno, na to pitanje odgovor zna SDA Demokratija. Uan point za Mostar, gdje Radobolja teče 24 sata dnevno. Sarajevu je poseban slučaj: oni koji ustaju u pet, abdest uzimaju iz vodokotlića. Što su Sarajevu voda i javni prevoz, to je u Mostaru smeće. Mostarski prosjek je dva kvintala otpada po glavi turiste.

Reprezentativno ugostiteljstvo: Sarajevo povremeno i mjestimično ima odličnih restorana. U Mostaru je godinama vladalo pravilo da na svaku pizzu ide tovar majoneze. Zbog čega je na FB onomad osvanuo odličan štos: Svaki put kada neko stavi majonezu na pizzu, umre jedan Talijan. Hercegovci su se odmah prepoznali i prosvjedovali protiv rasističkog statusa.

Turistika i ti fazoni: Jeste da je Baščaršija lijepa, nema govora; ogriješit će dušu svako ko kaže da nije. Ali hajde stanite pred gledalo, prvo kažite crko dabogda ko laže, pa onda odgovorite: može li ona ičim – ičim! – parirati ljepotama Kujundžiluka i Starog mosta?

Međureligijska saradnja: Tvelv points za Sarajevo. Tu se zvona i ezan ipak skladno prepliću, uprkos sramotnoj kvantitativnoj prednosti ezana. A dole? E, dole bukti tipični religijski antidijalog: prvo je Katolička crkva, u saradnji s politikom, izvela neviđenu vizuelnu agresiju na Mostar, s dva betonska, antiarhitektonska i antiurbanistička monstruma: onim ogromnim plusem navrh Huma i zvonikom nekada prelijepe crkve u Ulici Matije Gupca. (I ta je ulica dobila novo ime, staro nije bilo dovoljno reakcionarno). Našta su Turci uzvratili veličanstvenom audio-agresijom: kada iz pedesetak Bowers & Wilkins zvučnika u pet ujutro rokne sabah, zapadno od Bulevara kao opareni skaču iz kreveta, pitajući se imaju li dobri i pošteni Bošnjaci na repertoaru kakvu simpatičniju formu suživota. Takvi smo vam mi Mostarci, hoćemo da smo najbolji uvijek i u svemu, i kad se pije, i kad se bije, i kad se spava…

Penezi: Kasa je u Sarajevu. I ovi odavde masovno zahvataju u ono što zarade oni tamo. Svi su s pravom ljuti na glavni grad, zaboravljajući pritom da i oni sami svom zaleđu rade ono što Sarajevo radi njima. Drugim riječima: ima li iko da je radio s medom a da nije oblizao prste? Ako ima, nek odmah baci kamen na glavni grad.

Pitanje destrukcije: SDA je imala čast i zadovoljstvo da razvali Sarajevo samo u miru, a HDZ je zapala neponovljiva privilegija da Mostaru rasturi kevu i u ratu i u miru. Koliko je HDZ uspješnija i djelotvornija stranka od SDA govori ne samo aktuelna raspodjela vlasti nego i činjenica da je Mostar makar dvaput sjebaniji od Sarajeva.

Ulični psi: Zirou points for Sarajevo, siks for Hercegovinu. Mostarci su znatno tolerantniji prema ovim nesretnicima od sadističkih Sarajlija. Sarajevo je u tom pogledu ortodoksni grad ubica. Sarajevski ulični psi žrtve su konstantnog iživljavanja spodoba koje baš i ne krasi prevelika inteligencija. Pamet je onaj fundament iz kojeg potiče tvoj odnos prema slabijima. Samo se hajvani iživljavaju nad nemoćnim. I samo monstrumi  ubijaju one koji im ne mogu uzvratiti. Ergo, Sarajevo i Mostar, dva grada dupke puna divnih, blagih, tolerantnih, miroljubivih, diplomaciji i samilosti sklonih jedinki. Takvi smo vam mi, Bosanci i Hercegovci. Bog, u kojeg masovno ne vjerujemo i kome se još masovnije kunemo, da nam dušu prosti…

(Tekst uz dozvolu autora prenosimo iz magazina Gracija)