Pismo majkama 9-B Internacionalne škola BOSNA SEMA sistema

tačno.net
Autor 11.2.2016. u 13:33

Pismo majkama 9-B Internacionalne škola BOSNA SEMA sistema

 

Imajte na umu. U paklu je rezervisano posebno mjesto za žene koje ne pomažu drugim ženama.

                                                                                                                                                    Madeleine Albright

Piše: Alisa Mahmutović

Jučer  je taksista u Hrvatskoj prebio dvije djevojke iz čista mira. Policija je, kako prenosi Jutarnji list, odmah utvrdila činjenice i predala ih Sudu, pa je sad sve u njihovim rukama. Međutim, ono što je mene zaustavilo na trenutak na jednom dijelu teksta je izjava muškarca, oca čiji je sin pretukao te djevojke. On kaže:“To što djevojke kažu da im je moj sin napravio totalno me uništilo. Slike djevojke ozlijeđenog lica su posvuda i ne izlaze mi iz glave. Nisam ga tako odgajao.  Nije sklon alkoholu, cure ga vole, no povodljiv je i to je njegova muka. Punoljetan je i dobro zna da za svoje postupke mora odgovarati.“ O samom događaju, kaže, ništa ne zna osim onog što je vidio i čuo u medijima jer mu je sin, nakon povratka iz noćnog provoda u nedjelju ujutro pa do ponedjeljka popodne, „šutio kao zaliven”. U svom je iskazu otac sve vrijeme pokazivao empatiju spram žrtve: „Kad sam ugledao sliku pretučene cure, obuzela me tuga.“ Nakon čega je čovjek, kao što bi to uradio svaki savjestan i odgovoran roditelj, savjetovao sina da se preda policiji. Savjestan je roditelj,  otac ili majka,  odgovoran i time svoje dijete uči upravo odgovornosti. Ono što je meni ovaj put palo za oko, a inače ne bi, jer bi mi to sve do smrti mog sina bila sasvim normalna stvar – taj čovjek je novinarima davao izjavu plačući. Baš kao što je sa suzama u očima i Šahin Omeragić, pošto mu je sin pucao u vojnike OS BiH Armina Salkića i Nedeljka Radića, izjavio da više žali za poginulim vojnicima, nego za sinom. Naravno da to ne može biti puna istina, to je govorio stid, jer je porodica prva i najvažnija razina u  strukturi socijalizacije ličnosti. Čovjek je osjećao i svoju ličnu odgovornost.

Čitam ovo i razmišljam kako je otac emotivno reagovao na slike djevojaka. One su, hvala Bogu žive, i izaći će na kraj sa svojom traumom. U isto vrijeme pomislim na svog mrtvog sina. Kako je moguće da tako reagira jedan otac, a da nijedna MAJKA iz 9 – B Internacinalne škole BOSNA SEMA u Sarajevu nije na posmrtnici mog sina ni na trenutak zamislila svog? Zar nijednoj od njih nije palo na pamet kako mi je bilo kad sam gledala svoje nevino i mrtvo dijete, kad smo identificirali svoje dijete? Kako mi je bilo kad sam mu dodirivala prekrsno hladno lice na tabutu sa željom da ga s njega otmem? Da li su se ijednom zagledale nad Mahirovom slikom i vidjele da to dijete nikome nije moglo nauditi. Da je to dijete čisto kao suza.

Da li je ikad ijedna od njih zamislila sebe iznad mrtvog tijela svog sina i u sebi, za sebe, pomislila, šta da sam ja bila na mjestu te žene i morala reći: Da, to je moj …; Da, to je moj …; Da, to je moj …; Da, to je moj …; Da, to je moj …..; Da, to je moj ….; Da, to je moj …..; Da, to je moj …..; Da, to je moj …..; Ili, još gore, kako se majke Mahirovih školskih kolegica, djevojčica koje su mu pripremale besprizorne slike seksualnog čina s roditeljima i stavljale u ormare i ruksak, ne pomisle, a šta da sam morala reći: Da, to je moja ….; Da, to je moja ….., da, to je moja …..; Uzalud pokušavam da ih učinim majkama, znam da to nije moguće. One čija su djeca slomila moje dijete psihički, te ga tako navela i na krajnje radikalan čin – samoukidanja – jer ga je strah pojeo, nikad neće moći progovoriti majčinski, a kamoli djelovati, jer one same nisu stvorile okolinu u kući u kojoj bi se ta socipatska struktura korigirala. Zato njima nikad pred očima neće biti Mahirova slika, zato one nikad neće ni zaplakati, zato se one nikad neće upitati zašto – pa nisam ga tako odgajala. Zato jer one znaju šta su odgojile. Znaju i zašto su im je upravo ova škola potrebna. Jer, na koncu, naše škole, čak i one najnižeg standarda, imaju solidan kadar, barem pojedince koji reagiraju, koji znaju kad treba ispravno odgovoriti u datoj situaciji, ljudski,  jer su se školovali za odgajanje, ipak. A ne za treninig, kao što je to slučaj s Bosna Semom, koja se bazira na dogmi i drilu.

Bitno je, međutim, reći i to da znam da sve majke iz 9-B nisu jednake. Ima ih i koje nemaju većih problema s istinom. One su ućutkane od strane naših medeja kojima je istina utjerala strah u kosti. Ta istina govori šta su radile zadnjih četrnaest godina. I pored najskupljih smart uređaja, opremljenih računara – morale su kvalitetnije dizajnirati svoje sinove za sve njihove buduće utakmice.

Oni su bili Mahirov razlog – ja ću biti njihov razlog. Bit ću njihov hodajući dosije.

tačno.net
Autor 11.2.2016. u 13:33