Poljski umjetnici i bh. teatar

Povezani članci

• Zlatko Dizdarević: Prijetnja neobilježenog bunta
• Zoran Pusić: HOLOKAUST, SPOMENICI, SJEĆANJE
• Željko Komšić: Ostavku sam podnio jer nema rezultata borbe protiv korupcije-Video
• Pokvarena ploča zvana Milorad Dodik
• Bosanski lonac
• Sutra otvorenje izložbe “Bez sebe”

Muzej književnosti i pozorišne umjetnosti Bosne i Hercegovine organizira otvorenje izložbe “Poljska u bh. teatarskom srcu” autorice Amine Abdičević

Utorak, 28.6.2016. u 20.00

Program:

Dodjela zahvalnica za međunarodnu saradnju

Obraćanje Njegove Ekselencije Andrzeja Krawczyka ambasadora Republike Poljske u Bosni i Hercegovini

Zakuska u bašti Muzeja.

Proslavite s nama 55 godina rada Muzeja književnosti i pozorišne umjetnosti Bosne i Hercegovine!

Posluženje na svečanosti počinje u vrijeme iftara, bez obzira na trajanje programa.

Kulturne veze između BiH i Poljske potiču još iz vremena ilirskog pokreta i ideje o jedinstvu slobodnih i emancipiranih Slavena. Ilirci su se divili Mickiewiczu i drugim poljskim romantičarskim pjesnicima. Nakon prvog svjetskog rata kulturna razmjena između Jugoslavije i Poljske stalno je jačala. Za taj kulturni osjećaj bratstva može biti simboličan detalj – himne Jugoslavije i Poljske pjevale su se na praktično istu melodiju, poljski “Mazurek Dabrowskog”.

U sarajevskom Narodnom pozorištu poljska dramska djela na repertoarima su od samih njegovih početaka: prvi poljski dramski tekst odigran je već 1921. I pored toga što i među poljskim djelima preovladava komedija, što je tipično za taj period i pozorište u nastajanju, treba primijetiti da su dvadesetih godina igrana čak tri komada Gabriele Zapolske, koji su bili relativno suvremene satire u naturalističkom stilu, dakle, za pozorišta i u mnogo većim i razvijenijim sredinama to je bio vrlo progresivan repertoar. Zapolska je već 1936. igrana i u banjalučkom pozorištu.

Par decenija iza drugog svjetskog rata poljska dramska književnost gotovo je nepoznata repertoarima bosanskohercegovačkih pozorišta. Nije teško odgonetnuti razlog toj nagloj amneziji: već od 1948. Poljsku i Jugoslaviju je politički moćno razdvojio status pripadanja i nepripadanja Varšavskom paktu.

No, već od šezdesetih godina uvlači se, vjerojatno u početku „na mala vrata“ jedan od onih dramskih pisaca koji decenijama ostaju miljenici pozorišnih umjetnika i publike: Slawomir Mrožek. Njegovi Emigranti su vjerovatno najizvođeniji poljski komad u Jugoslaviji i BiH, od profesionalnih pozorišta, a igrala su ga gotovo sva, preko diplomskih predstava studenata glume do amaterskih pozorišta u kasnijim godinama. Mogli bismo se zapitati šta je to u Mrožekovom teatru tako očaralo Bosance i Hercegovce? 60-tih i 70-ih godina, kad su njegova djela bila sasvim svježa i suvremena, mora da su oni, kao i ostali građani socijalističkih zemalja (dakako, ne samo; Mrožek je imao izvanrednog uspjeha, recimo, u Francuskoj i drugim zemljama zapadne Europe) uživali u njegovoj sjajnoj kritici totalitarizma realiziranoj kroz jednu vrstu komedije apsurda, koju nijedna tadašnja vlast ne bi mogla smatrati političkim iskazom pa, recimo, cenzurirati. Osim toga, dakako, Mrožek je briljantan, beskrajno duhovit i sigurno nije čudo što je za mnoge personifikacija poljske dramske literature do današnjih dana. Zanimljivo je napomenuti i da je devedesetih godina Mrožekovim tekstom debitirao jedan od najuvaženijih bosanskohercegovačkih reditelja danas Dino Mustafić.

Već od 70-tih godina gostovanja poljskih reditelja, koja su dotle bila sporadična, postaju učestalija. Jan Maciejowski u tom je periodu imao čak pet režija u zeničkom Narodnom pozorištu, Bohdan Hussakowski osim dvaju režija u tom pozorištu radi i u sarajevskom Pozorištu mladih, uz još neka imena gostujućih reditelja. Poljski reditelji realizirali su raznovrstan repertoar, svjetsku klasiku, pa i suvremeni bh tekst (npr. Bohdan Hussakowski bavio se dramskim pismom Miodraga Žalice). No, vjerojatno najznačajniji umjetnički doprinos dali su poljski reditelji izvodeći poljske suvremene komade na našim scenama.

U tom smislu, opet, najznačajnije je ime Tadeusza Minca. Stanisław Kaszyński ovako je opisao njegov rediteljski stil: “Pravio je intelektualne, filozofske aluzije, a osim stanovišta protagonista vidio je i one skrivenije motive, u radnjama, u ljudskim strastima. Stvarnost rekonsturiranu na taj način, no napetu unutrašnjim strujama, Minc je volio elektrizirati, napuniti atmosferom nedorečenosti, zamišljenosti, nekada tajne, nikada ne dovodeći u pitanje racionalni poredak, u koji je čvrsto vjerovao.“

Minc je u Kamernom teatru 55 i Narodnom pozorištu krajem sedamdesetih i otprilike do sredine osamdesetih režirao niz izvrsnih predstava. (Može se pretpostaviti da su ti njegovi duži boravci u Sarajevu bili oblik izvjesnog egzila, jer od 81 u Poljskoj je bilo proglašeno ratno stanje, ali za potvrđivanje te pretpostavke moralo bi se načiniti ozbiljnije istraživanje). Bilo je tu i svjetske klasike, ali poljska suvremena avangarda Minca je očito posebno privlačila, ili je smatrao svojom dužnošću, kulturnom misijom da je predstavi bosanskohercegovačkoj publici. Tadeusz Rozewicz, sa svojom fanstastičnom mješavinom poezije i groteske, u Mincu je našao najboljeg ambasadora.

Postoji televizijski snimak  jedne Mincove predstave, Gombrowiczewog Vjenčanja u Kamernom teatru 55. I danas fascinira preciznost i tačnost kojima je ovaj reditelj dešifrirao složeni Gombrowiczew filozofski teatar i nadahnuo naše glumce da sjajno interpretiraju svoje uloge, ali i ukupna značenja teksta.

Tadeusz Minc i njegov teatar u BiH su svakako zaslužili opsežno istraživanje i monografsku studiju.

Na samom kraju ovog kratkog osvrta ne treba zaboraviti značaj koji su poljski autori i reditelji, a u ovom slučaju i scenografi i drugi suradnici imali u razvoju bosanskohercegovačkog pozorišta za djecu. Ovo se posebno odnosi na lutkarstvo u kom su poljska vještina i fantazija odavno uzor bosanskohercegovačkim stvaraocima.

Radosna sam što je Muzej književnosti i pozorišne umjetnosti, uz ljubaznu podršku Ambasade Republike Poljske u BiH načinio izložbu o prisustvu poljskih dramskih pisaca i reditelja na bh scenama. Sjećanje na našu kulturnu historiju važno nam je zauvijek, a sjećanje na kulturne veze, razmjenu i suradnju između umjetnika različith naroda i jezika – možda je danas važnije nego ikad.

Tanja Miletić Oručević