Potresna ispovijest žrtve nasilja: U kući nikada ne govorimo o tome

Autor/ica 👤tačno.net 24.12.2015. u 14:36

Povezani članci

„Jedno jutro sam mu uz kafu rekla da ne vidim razlog zašto da živimo dalje skupa ali on to nije prihvatio. I dalje mi je prijetio. Mislio je da sam kukavica, da ja ne mogu sama ništa…“

Piše: Abela Purivatra

Priča koju ćete pročitati u nastavku nije obična priča. Nije ovo standardni novinski tekst o ženi koja se izborila za slobodu. Nije ovo manifest ženske snage, ni vapaj za pomoć. Priča je ovo o životu. Priča o snazi koju svi u sebi nosimo. Ova priča poručuje ženama, žrtvama nasilja da ga ne moraju trpjeti. Priča je Mehira Crnica, samohrana majke četvero djece koja je osam godina trpjela psihičko i fizičko zlostavljanje i koja je jedno jutro, kako kaže, uz kafu odlučila da više ne može i ne želi šutjeti.

Svako jutro, oko osam sati, tridesetpetogdišnja Mehira Crnica otvara malu radnju u sarajevskom naselju Dobrinja. U radnji proizvodi kolačiće, razne. „Male, velike, bijele, crvene, suhe i zalivene“ – s osmjehom na licu objašnjava Mehira. Sretna je, kaže. Radi za sebe i radi ono što voli. „Uvijek je kod nas kući bilo kolačića. Uvijek mi je to išlo od ruke ali nisam nikada razmišljala o tome poslovno. Sve je nekako, naizgled preko noći, samo došlo“ – kaže. Mali ali simpatični, slatki butik Mehira uspješno vodi već godinu i pol. Kaže da posao dobro ide. Majka je četvero djece koje odgaja sama. Najstarija kćerka ima dvanaest godina, najmlađi blizanci pet. „Kad su došli blizanci onda sam zakočila, stavila sam tačku. Uzalud i škola i sve ako ti radiš za drugoga, a ne možeš ni račune platiti. Kako onda podići četvero djece? Dvoje su u školi, dvoje će sada krenuti u školu. Porasli su. U suštini, oni su mi pomogli da se opredijelim, moja djeca. Morala sam probati. Ne možeš ništa postići sjedeći i čekajući čudo. Moraš nešto pokušati.“

Radnja u kojoj proizvodi i prodaje kolačiće tek je mali dio velikog preokreta i promjene koju je Mehira napravila. Osam godina bila je žrtva porodičnog nasilja. Bila je u braku koji je bio, kaže, teret i tortura. „Udala sam se s 22 godine. To je nekako bilo kada sam upisala Ekonomski fakultet, ovdje u Sarajevu. Sada mislim da sam se udala iz nekog hira, slučajno je došla ta udaja. Sve se desilo brzo. Tada sam mislila da ću kada se udam završiti fakultet, da ćemo živjeti normalno. Međutim, to nije bilo to. Sve je krenulo u kontra smjeru“ – priča Mehira Crnica. Spuštenog pogleda kaže: “Ne volim se sjećati braka, iako često o svemu pričam.“ Ipak nastavlja.

„Teško mi je bilo odlučiti da okončam brak koji je bio tortura. Prije je drugačije vrijeme bilo. Kažu sramota, brak je svetinja. Sve je to uredu i ja to poštujem ali kada je partner dobar. Kada nije, ne vrijedi trpjeti. Mislila sam iz godine u godinu da će se stvari promijeniti. U braku sam bila osam godina i uvijek je sve bilo isto.“ Na pitanje kada je odlučila da je kraj, Mehira odgovara da je to bilo kada je saznala da je trudna i da će roditi blizance. S stidljivim osmijehom na licu priča kako je bila ujedno sretna i prestravljena kada je saznala da je trudna. Posebno se sjeća momenta kada je saznala da nosi blizance.

„Cijeli život sam priželjkivala blizance i na kraju mi ih je Bog dao u cijelom tom haosu koji sam živjela. To me natjeralo da razmislim.“ Kaže da je tih osam godina bio najteži period u njenom životu. „Uvijek sam bila pod stresom. Hoće li on otići raditi, hoće li galamiti… Pod tim uslovima nisam mogla odgajati djecu. Nisam mogla dozvoliti da slušaju svakodnevnu galamu. Nisam bila mirna ni sekundu. Znala sam da je to kraj i samo sam tražila način da mu to kažem. Jedno jutro sam mu uz kafu rekla da ne vidim razlog zašto da živimo dalje skupa ali on to nije prihvatio. I dalje mi je prijetio. Mislio je da sam kukavica, da ja ne mogu sama ništa. Ja sam tada sebi rekla, bez obzira da li imamo jedno ili četvero djece, ja ne želim živjeti ovakvim životom. Željela sam djecu odgajati u miru, da se igraju slobodno, da znaju da odrastaju u ljubavi. Za njih sam željela normalan život.“

„Potražila sam tada pomoć“, nastavlja Mehira. Kaže da je posjetila Centar za socijalni rad i da su je, nakon razgovora, jer tako procedura nalaže, uputili na bračno savjetovanje. Iako je, kaže, znala da se ništa neće promijeniti, nada je ipak postojala. Pa je sa suprugom išla na savjetovanje koje je trajalo skoro pola godine. Prisjeća se da je on mjesec ili dva stalno plakao i govorio da će se promijeniti. „Sve vrijeme, ja sam znala da neće“ – kaže Mehira.

„Zadnju godinu života koji sam provela s njim, više je to bilo psihičko nasilje. Govorio je da ja ne vrijedim. Mnogo je tih scena bilo, doduše više psihičkog nasilja nego fizičkog. Teže je bilo nego sam udarac. Jednoga dana rekla sam mu da ne želim više živjeti s njim. Jedno jutro samo sam odlučila. Sjela sam za isti onaj sto gdje sam svako jutro sjedila, popila sam kafu, spakovala djecu. Sve je bilo isto kao svakog drugog dana ali sam znala da od tog dana ništa više nikada neće biti isto. Vidjela sam da se ništa neće promijeniti i morala sam uzeti stvari u svoje ruke. Sve što sam uradila, uradila sam za dobrobit moje djece.“

Tog dana je i otišla. Potražila je pomoć u jednoj Sigurnoj kući gdje je bila tri mjeseca. Tamo je, kaže, vratila samopouzdanje. Tamo je, kuhajući, pomislila da bi mogla praviti ukusne kolačiće. Kada je izašla, počela je od toga i zarađivati. Prvo je radila kući, a nakon nekog vremena, otvorila je i malu radnju. Imala je podršku društva i od prijatelja. „Sada sam sretna“ – kaže.

„Ispričala sam svoju priču, ne želeći da njom bilo koga uvrijedim. U razgovoru sa osobama iz Instituta za razvoj mladih KULT, shvatila sam da se želim uključiti u obilježavanje Narandžastog dana – dana borbe protiv nasilja nad ženama i djevojčicama. Ovim što sam ispričala poručujem ženama u Bosni i Hercegovini da nasilje ne moraju i ne smiju trpjeti.“

Institut za razvoj mladih KULT, Narandžasti dan će obilježiti uličnom akcijom. Aktivisti Instituta će u petak, 25. 12. od 13 do 15 sati, u Holiday marketu i na ulicama Sarajeva, u prazničnom duhu, građanima dijeliti Mehirine kolačiće, proizvedene u Dream Cookies radionici. Na svakom će biti poruka protiv nasilja nad ženama i djevojčicama.

Generalni sekretar UN-a proglasio je svaki 25. u mjesecu “Narandžastim danom” (Orange Day), kao dan podsjećanja na važnost prevencije, sprečavanja i sankcionisanja nasilja nad ženama i djevojčicama.