Predrag Blagovčanin: Dosta je mržnje, Vučićev poziv za dijalogom je istorijska šansa koja se mora iskoristiti

Povezani članci

• Biti Srbin
• Kako prepoznati najgoru od svih nepismenosti – političku?
• Haaške ludorije
• Dejan Jović: Ako državu gradite na slavljenju rata, onemogućavate mir, suverenitet i demokraciju
• Promocija knjige Dževada Karahasana
• Karikaturom kao novinarskim ilustrativnim žanrom protiv društvenih devijacija

Kao što to Gibboni kaže u pjesmi koju svi najvjerovatnije znamo, oprosti je riječ koju najteže izgovaramo.

Aleksandar Vučić, prvi podpredsjednik Vlade Srbije i lider Srpske napredne stranke u intervjuu za Dnevni Avaz istakao je tezu da Bošnjaci i Srbi sve svoje nagomilane probleme mogu riješiti isključivo dijalogom.

Vučićeva teza o dijalogu kao jedinom mogućem putu kojim možemo poći kako bismo konačno uspostavili pomirenje između naših naroda nije ništa spektakularno niti revolucionarno.

Frazu „dijalogom do pomirenja“ ponavljaju nam svakodnevno. Savršena gramatička formulacija izlazi iz usta političara, intelektualaca, predstavnika međunarodne zajednice, odzvanja iz zvučnika TV prijemnika, radio aparata, poput reklame za novi deterdžent kojim ćemo oprati sve stare i nove mrlje, pojavljuje nam se na monitorima našeg novog prozora u svijet.

Svi relevantni autoriteti koje svakako ne poštujemo, ne zato što to nećemo već zato što naše poštovanje nisu zaslužili, nude nam to čarobno sredstvo, taj nevjerovatni dijalog kojim ćemo riješiti probleme koje smo, kako nam je naša istorija dosad pokazala, najčešće rješavali kamama, minobacačima i koncentracionim logorima.

Pa u čemu je onda problem? Zbog čega se konstantno saplićemo na istim istorijskim greškama?

Problem je najvjerovatnije u činjenici da još uvijek nismo naučili govoriti, a da bismo uspostavili dijalog  definitivno moramo savladati za nas tu nevjerovatnu vještinu kojom ćemo iskazati ono što želimo. Taj  invaliditet karakterističan za Balkan nije urođen; naprotiv, stečen je vijekovima  prakse u kojima su najčešće drugi  govorili umjesto nas.

Proces savladavanja govorne mane neće proći nimalo lako isključivo zbog nezainteresovanosti  i nedostatka adekvatnih logopeda koji će nam pomoći u toj našoj namjeri.  Međutim, bez obzira na sve poteškoće koje nas čekaju na tom putu sasvim je jasno da je savladavanje te mane jedini način kojim ćemo stići do trenutka kada ćemo moći komunicirati jedni sa drugima.

A kada dođe taj trenutak, kada položimo taj ispit i zadovoljimo sve kriterije tek onda možemo učestvovati u dijalogu kojeg Vučić i ostatak političara pod pritiskom međunarodne zajednice spominju.

Taj, za nas još uvijek nedokučivi, magični dijalog bit će naša jedina stvarna prilika da se na jedan za nas još uvijek nepoznat civilizacijski način upoznamo, pogledamo u oči i shvatimo jedni druge.

Tačnije, bit će prilika da prvi put u našoj istoriji Srbin, Bošnjak i Hrvat sjednu i da se bez dodatnih stimulansa suoče sa vlastitim strahovima i zločinima koji su počinjeni u njihovo ime. Šta ćemo zaključiti iz tog neugodnog razgovora ostaje da vidimo. Možda se nećemo svidjeti  jedni drugima, možda nećemo oprostiti, ali se definitivno moramo izvinuti jer jedino tako možemo nastaviti živjeti.

Iz tog razloga dijalog je jedino što nam preostaje jer sva ostala konvencionalna i nekonvencionalna sredstva komuniciranja smo odavno ispucali.