Radomir Lazić: Sarajevski Srbi!

Povezani članci

• Otvaranje izložbe: GORAN LIZDEK “Izložba plakata”
• Vinko Grgurev: Počasni dres
• Bakirova distopija i Peđina utopija
• Zašto su politički disidenti osuđeni na propast?
• Sanja Renić: Paušale za grijanje vratiti na račune građana!
• Poplave: Ljudi smo, a ne nacije

Razmislite dobro šta činite. Zlatište nije brdo Golgota a provaliju koju pravite, kad i ako krst postavite, koliki god da bude neće biti dovoljan da preko njega dođete do Rajskih vrata.

Piše: Radomir Lazić

Uskoro će biti objavljeni rezultati popisa koji će, naravno, biti osporavani  a i začinjeni, uoči izbora,  teškim optužbama o falsifikovanju podataka svih onih koji su, posredno ili neposredno, uticali ili odlučivali o sadržaju popisnih listova ili, još gore, na razmještaj popisanih. Negdje će jednih biti manje nego što je bilo a više nego što je davno, u nečijim bolesnim glavama isplanirano, a drugih više nego što je potrebno za dokazivanje kako su upravo oni najveće žrtve i stradalnici.  Pokazaće se konačno i koliko je u Sarajevu Srba nazivanih dugo vremena, kao kakva biljna ili životinjska vrsta u izumiranju, sarajevski Srbi ili, podrugljivo, Alijini Srbi.

Neki po rođenju njih i njihovih roditelja, neki  prihvaćeni, iako nisu rođene Sarajlije, i sami prihvatiše ovaj grad kao svoj, neki zbog, u ne rijetkim slučajevima, mješanih brakova njih, njihovih roditelja ili djece  ostadoše početkom rata u svom gradu. Jedni obavješteni o događajima koji slijede ali odbijajući i pomisao da se takvo što može desiiti a pogotovo priključiti se tome a drugi, prethodno provjereni , negativno ocjenjeni i neobavješteni, ostadoše i dobiše naziv sarajevski Srbi.  Svi oni skupa, takvi kakvi jesu, mahom su se izjašnjavali kao Jugosloveni, kasnije a i sada kao Bosanci, uglavnom ateisti a oni koji su i bili vjernici i kršteni , učinili su to davno prije onih, na brzinu krštenih, koji im posprdno dadoše taj naziv.

U opštoj histeriji na početku rata svi Srbi oko Sarajeva, što zbog  znamenja na  nekima  od njih, što ponašanja  i djelovanja,  a što zahvaljujući medijima i zvaničnoj politici u Sarajevu, postadoše četnici a sumnjivi i opasni  i oni u Sarajevu. Peta kolona . Mnogima je, u zavisnosti od vještine nišandžije, pala granata na kuću samo zato što su ostali a nova nesreća ih je snašla, na brzinu optuženima, da su tajnim signalima navodili istu.  Prilikom brojnih pretresa su nerijetko bili  premlaćivani a ponekad i ubijani.

Jedan od statistički najkorektnijih i vjerodostojnijih popisa obavljen je tokom opsade Sarajeva. Biti popisan, za sarajevske Srbe, značilo je biti na spisku za dobijanje humanitarne pomoći  i ne umrijeti od gladi  ali i na spisku za mobilizaciju, rjeđe radnu obavezu ili za razmjenu jer  u trgovinu  hranom, pićem i cigarama uključila  se  eto i razmjena  ljudi.

Ispraćali su sarajevski Srbi, sa strahom i zebnjom kao i svi drugi roditelji, svoju djecu u redove Armije BiH da sa svojim vršnjacima, školskim drugovima i rajom iz ulice i haustora  brane svoj grad. Njima su svoji  bili i oni unutar opkoljenog  grada ali i mnogi izvan njega. Neki svoju djecu nikada nisu dočekali. I mada su ga branili i odbranili o njima se malo i priča i piše, još manje snimaju filmovi ili daju po njima nazivi ulicama.

Pokazivani su stranim novinarima ili visokim delegacijama koje su posjećivale ratom napaćeno Sarajevo,  da prenesu poruku čitavom svijetu istinu o hrabrosti , herojstvu i multietničnosti njenih branilaca.

Pokazivani i sa druge strane kao primjer najveće izdaje roda svog i naroda, ili po potrebi,  žrtve strašnog terora koji se nad njima provodi. Nekad kao Alijini Srbi, a nekad kao Srbi velikomučenici. Između toga živjeli su ili pokušavali da prežive  kao sarajevski Srbi.

U ljeto 93. godine objavljen je, sa Paljanske televizije, proglas i poziv Srbima iz Sarajeva da ga u što većem broju, organizovano, napuste. Određeno je i mjesto okupljanja i mjesto prelaska na „slobodnu teritoriju“. Oni rijetki koji su to čuli krišom su prenosili, od uha do uha, poruku a samo rijetko hrabri ili ludi krenuli su tog dana na odeđeno mjesto. Slušali su to još neki pa je sve završeno prije nego što je i počelo, premlačivanjem i zatvaranjem, osim sarajevskih Srba, čak i onih koji su se sa kakvom većom torbom, u potrazi za drvima ili bilo čime što gori, tu slučajno zatekli. Ista ta televizija s Pala snimala je to sa nebodera na Grbavici i nudila svjetskim TV mrežama kao dokaz o svakodnevnom premlaćivanju i strašnom stradavanju Srba u Sarajevu. Tvorac ideje je u Hagu a autor teksta nagrađen je diplomatskom karijerom kao konzul  Srpske republike BiH u Moskvi  i poslije u Dejtonskoj BiH. Onima koji su tada nasjeli na taj proglas, osim gluposti, nema se šta drugo zamjeriti. Nema toga ko tada nije želio napustiti Sarajevo.

Para je bilo sve manje, robe s one druge strane sve više. Prebacivanje sarajevskih Srba na teritorije koje su zauzeli, osvojili ili branili oni pravi Srbi plaćalo se od hiljadu do deset hiljada maraka, onih pravih, Njemačkih. Dijelili su ih, valjda ravnopravno, oni koji su spašavali i oni od kojih se spašavalo. Nije bilo drugog izbora jer za razliku od Hrvata, Slovenaca, Jevreja, Makedonaca pa i Bošnjaka, koji su raznim konvojima napuštali Sarajevo, za sarajevske Srbe takva mogućnost nije postojala. Niti im je ko htio, niti mogao izdati takvu dozvolu niti je osim Amerike i Kanade postojala država koja ih je, tada već definitivno kao Alijine Srbe,  i nevažećim pasošem SFRJ, prihvatala.

Plativši, neki dočekavši,  ali češće ne dočekavši da izađu, čekala ih je na putu ili Srbijanska ili Crnogorska policija, mobilizacija i povratak na stotinjak metara od svog  grada. Izdajstvo se moralo naplatiti ili glavom zbog odbijanja naređenja ili žestokim isticanjem. Bilo je i jednog i drugog. Svoj krst svako nosi na svojim leđima i od svega, sem od toga, može da pobjegne.

Priveden je nekako rat kraju a o sudbini sarajevskih Srba i onih Srba oko Sarajeva odlučivao je i odlučio jedan, valjda po vokaciji, beogradski Srbin.

Malo  je sarajevskih Srba, koji su proveli rat u gradu, odlučilo da ga napusti po njegovom završetku. Dugo živeći u zabludi da je to još uvijek i njihov grad, povremeno ga napuštajući posjećujući svoju, već odraslu, djecu širom svijeta i vraćajući se njemu, svojim komšijama i prijateljima koji su sa čuđenjem svakodnevno gledali da to više nije ni njihov grad dočekali su i ovo, možda posljednje popisivanje u svom životu.

Neumoljivo izlaze na vidjelo mnoge tajne o dogovorima gospodara rata, njihovom trgovanjem ljudima i teritorijama, savezima i paktovima a kao rezultat svega, milion ljudi koji fale u odnosu na prethodni popis. Sto hiljada mrtvih, Srebrenica, Tomašica, Grabovica, Kazani…….

Nekom ko takođe nosi svoj krst na leđima, krst  kao metaforu  patnje i stradanja  ali i  ulaznicom na Rajskim vratima, palo je na pamet da gradi veliki krst iznad Sarajeva. Veći nego što ga može ponijeti na svojim leđima i doći s njim do tih vrata. Krst, spomenik kako rekoše, i ubijenim Srbima u Sarajevu. Kojim Srbima? Sarajevskim ili nekim drugim. I jedni  drugi živjeli su, mada ih je bilo u manjem broju, u Velušićima. Živjeli su i jedni i drugi i u drugim dijelovima grada i većinom ginuli od granata i snajpera. I jednima i drugima krst koji su nosili i nose na leđima, i onda  a i danas, bivao je teži kad se neko „brinuo“ o njihovoj sudbini. Da, i jedni i drugi su i ubijani u gradu,  nekad i u odmazdi  zbog pogibije nečijeg djeteta, brata ili majke. Rat je bio a u tom ratu su učinjene i  daleko, daleko  užasnije stvari.

Kojima od njih vi podižete krst spomenik. Podižete li ga možda, za života,  i onima koji još žive u Sarajevu a još uvijek su za vas sarajevski  ili kraće, Alijini a eto ne spomenuše ih kao žrtve ni oni koji će žestoko sprečavati njegovu  izgradnju. To sarajevski Srbi od vas ne traže.  Želite li nešto učiniti pomozite da se nađu  kosti njihovih, ali i svih ostalih, najmilijih, kosti  koje  već dvadest godina sve majke, u ovoj  nesretnoj zemlji, traže. Rajska vrata možda će vam biti bliže.

Razmislite dobro šta činite. Zlatište nije brdo Golgota a provaliju koju pravite, kad i ako krst postavite, koliki god da bude neće biti dovoljan da preko njega dođete do Rajskih vrata.

Neće naravno ni onima, koji su svoj krst skraćivali i smanjivali vođeni najčešće krupnim materijalnim ili političkim interesima. Hoće li oni stići do njih  ili ostati pred njima najmanje ili nikako ne zavisi od krsta koji vi imate namjeru postaviti.