Široka majica

Povezani članci

• Centar za kritičko mišljenje i portal Tacno.net predstavljeni na trećem danu Bookstana
• Ko upravlja Vladom Kantona Sarajevo?
• Jesu li Nikšićeve greške krive za Dodikovu i Džaferovićevu pobjedu
• DRAGO BOJIĆ: TEOLOGIJA RAZORUŽANJA
• Srpskim timovima zabraniti igranje u Evropi
• Magijski legalizam

Foto: GettyImages

Roditelji moje generacije nakon potpisanog Sporazuma, odlučili su ipak dugo očekivani mir, i vanjski i unutrašnji, potražiti preko atlantske bare. A onda, nedugo zatim, doputovala je vijest kod nas, da baš tamo u Americi, ti je potrebno samo radno odijelo i pidžama.

Po radom odijelu i pidžami reklo bi se da i mi, kao tranzicijska zemlja ne zaostajemo puno za SAD-om, jer nekad i samu sebe uhvatim da poslije posla obučem pidžamu, tješeći se riječima: “Rano li si počela, a ni trideset ti leta nije.“

U poređenju sa Sjedinjenim Američkim Državama, nedavno mi je u ruke dospjela knjiga Sheryl Sandberg „Ustrajnost, žene, poslovi i vođenje“ koja se bavi balansiranjem života žena između posla, odnosno karijere, braka, djece, pa i vlastite sebe. U jednom dijelu se spominje da kada zaposlena žena zatrudni imamo dvije scene. Prva scena je da se budućem ocu odmah čestita, a budućoj majci, bez čestitanja, postavi pitanje: “A šta ćeš sa poslom?“

Znam da će ovi što čitaju sljedeću rečenicu, pomisliti, ma šta ovo ona majketi piše, ali eto, probajte onako pomisliti kako bi to bilo kada bi se ove dvije scene zamijenile, odnosno da se budućoj majci samo čestita, a da budućeg oca pitamo šta će sa poslom.

No, vratimo se sada ipak u našu realnost. U Bosni i Hercegovini kada zaposlena žena zatrudni imate više scena. Ito scene čiji žanr ne možete razaznati na prvu. Da li je drama ili je možda ipak horor?

U prvoj sceni, još u samome uvodu, činjenica da je u drugom stanju, žena svjesno potiskuje, na način da po nekoliko puta radi testiranje, testovima koje je kupila u par različitih apoteka, vjerujući da će makar jedan od njih pokazati da nema potrebe za brigom. Naravno neizostavno je i informisanje putem različitih internet foruma, koje nakon što pročita jednim klikom briše u historiji pregleda.

Zašto sam navela brigu, zato što za zaposlenu ženu, trudnoća jeste briga. Briga koja je zapravo dobro čuvana tajna, jer vijest ne dijeli nikome, pa čak ni svojim bližnjima. A u želji da svoju tajnu što duže čuva samo za sebe, postavlja različite putokaze, ne bi li druge povukla u kontra smjer. Tipa, započinje priču o virusu u gradu zbog kojeg povraća, zatim pred svojim kolegicama, dušmanicama na poslu odlazi do toaleta držeći u ruci pakovanja uloška sa krilcima i itd. A kada potroši sve te džokere koje je čuvala u rukavu i kada nove kilograme više ne može da sakrije u staroj majici, obuče novu široku majicu, dovoljno široku i dovoljno crnu da sakrije i prekrije sve. Obraze će obrazložiti stresom zbog kojeg se kao udebljala ili će se izvući na opravdanje hormonalnog poremećaja, kako nešto nije uredu, ali doktori su joj rekli da će biti ok nakon terapije koju popije.

Sjedila sam nedaleko od njih držeći plastičnu čašu vode. Slušala njihov razgovor. Jedna je pitala za savjete, a druga ih je potpuno besplatno davala. A potom je rekla da nakon svog porodiljskog njen povratak na posao nije bio moguć, dobila je otkaz.

„Kako to, pa to nije po zakonu“, pitala je ova što je tražila savjet.

„Koji zakon? Nema zakona, sve može kod privatnika“, odgovorila je ova što je nudila besplatne savjete.

Ne mogavši se suzdržati, upitah je, da li je njen poslodavac bio muškarac ili žena.

„Žena“ odgovori ona, pa dodade: “ito prijateljica moja mame“.

Rukama zgnječih praznu plastičnu čašu u kojoj je ostalo nekoliko kapi vode, potom je bacih u kantu, opsovah u sebi i upitah se: “Zašto smo takve?!“