Turčin

Izdvajamo

• Moj glas ? Al Paćinu, svakako

Povezani članci

• PREDSTAVA “BRAŠNO U VENAMA“ OTVARA SEPTEMBARSKI REPERTOAR SCENE MESS
• Jovo Divjak: Nemoguće je sarađivati sa fašistima koji ne priznaju genocid
• Elma Kovačević-Bajtal: Ko ne lobira sebe isključuje iz svih procesa
• Nerzuk Ćurak: Političko Sarajevo
• Šta će nam muzej Maka Dizdara i opservatorij kad imamo šišu i ćevape?
• Srbija na Istoku a možda i na Zapadu, ko će ga znati

Oni do kojih mi je najviše stalo, koje najviše volim nisu više ovdje. Imaju prava državljanstva pravih država. I ono malo pile koje se, ako Bog da, uskoro rodi biće prva generacija unazad sedam koljena rođeno sa prezimenom oca mu i majke koje neće doživjeti bar jedan rat. A neko mu mora ispričati kako je ustvari bilo.

Predizborna šutnja nametnuta Izbornim zakonom trebala bi, umjesto 24 sata, trajati najmanje tri mjeseca uoči izbora. Toliko naime traje pamćenje prosječnog glasača svega onoga što su ONI izgovorili jedan drugom, obećali uglavnom nepismenom, neobrazovanom ili mislećem da je obrazovan, glasaču. Ko još pominje i ko se još sjeća danima pominjanih vreća zlata, političkih ubistava, opljačkane zemlje. Stabilnost takvog sistema dobio je sada i garanta. To da će neko završiti kao Gadafi ili Sadam Husein, da je izgovoreno prije tri mjeseca, dobilo bi povratni odgovor da će onaj koji je to izgovorio završiti kao Čaušesku i supruga mu i na tome bi se sukob lokalnog karaktera, kao i one vreće sa zlatom, završio možda čak i proslavio u nekom od restorana. Ovako, neko sa imalo ili tačnije ono malo preostalog razuma, neko ko može i hoće da ih sluša, a prenaporno ih je i samo gledati, može očekivati u najboljem slučaju samo uvećani račun za struju na račun one sijalice koja gori na kraju tunela.

Šutnja koju čovjek nametne sam sebi stvar je ličnog izbora i pustoši koja dolazi poslije rata. Traumatizovani ljudi koji, sa ratom u glavi, ne nalaze više mir u srcu i sa godinama koje su još preostale, reče jedan moj prijatelj, uzohole se i dobiju želju da se samo smiju ovom najpromašenijem od svih promašenih svijetova.

Privukao mi je slučajno pažnju naslov u najtiražnijim i najutjecajnijim dnevnim novinama u Bošnjaka o smrti jedne starice. To da je preminula žena i u naslovu, uz obavezno „skandalozno“, pomenuto je da je imala 63 godine, dakle moje starosne dobi, natjeralo me je da se malo pažljivije pogledam u ogledalo, pogledam neke slike iz albuma (uglavnom je to kutija od cipela) računajući i onu ratnu iz ′92 godine u tek dobijenoj uniformi Armije BiH. Da li slučajno, tek isti dan trebalo mi je i uvjerenje o državljanstvu. Rijetko kada tražim nešto od ove države pa me je pomalo i iznenadila ljubaznost svih službenika koji su me slali sa jednog na drugi šalter, od jedne do druge opštine (izvinjavam se ali i ja još govorim i pišem OSTALINSKIM jezikom) jer negdje se izgubio moj JMBG. Sjetih se da sam onda dok su trajali protesti zbog tog broja negdje, valjda na ovom portalu, napisao da je daleko korisnije bilo da umjesto što su im branili da izađu iz zgrade Parlamenta više ih nikad ne puste u njega. Uz malo strpljenja konačno dobih to uvjerenje. Popis je bio i prošao, u rubriku o državljanstvu upisano mi je državljanstvo BiH a valjda kao bonus vidjeh da sad imam i državljanstvo Federacije BiH. Dakle dvojno državljanstvo a po nekoj mojoj logici svi oni koji traže uvjerenje o državljanstvu u Zapadnoj Hercegovini i drugim krajevima Federacije naseljenim ugroženim stanovništvom dobijaju ili imaju čak i trojno.

Dakle sada već u staračkoj dobi, poslije duge šutnje (najbolji izbor) ili ćeš se uzoholiti i smijati svemu ovome ili ponovo, tačnije konačno progovoriti. Korist ili šteta nikakva jer sa svih oku dostupnih mjesta izviruju nasmijane glave stranačkih mladunčadi, naši garanti koalicione stabilnosti. Ugroženi su dobili sve što su htjeli pa čak i državljanstvo viška a ludi Milorad je čvrsto ubjeđen u njihovu iskrenost i savezništvo.

Pitao me je dobar prijatelj, Slovenac, koji me je i ′92 preklinjao da na vrijeme napustim Sarajevo šta mislim o ovoj situaciji u Bosni. Interesantno da ni onda a ni sada ne pominje Hercegovinu. Pokušao sam mu to objasniti kako god sam znao i umio jer neke stvari su se u međuvremenu drastično promijenile. Sa okolnih brda dakle neće se pucati ali ni prići njima kao privatnim posjedima. Da bi mu bilo što jasnije predložio sam mu da još jednom pogleda kultni film KUM (prvi ili sva tri nastavka). Sve je tu. Jake porodice, struja, cigare, telefoni, teritorije. Ko će koga.

Meni lično najviše se dopada scena kada mladi Corleone u restoranu (sve značajne stvari događaju se u restoranu) izbacuje iz predizborne utrke Virgila Solloza za sicilijanca čudnog nadimka – Turčin kao i policajca – McCluskey čija uloga me neodoljivo podsjeća na ulogu ove naše opozicije. Na Turčina me podsjećaju neka trojica-četvorica.

Moj glas? Al Paćinu, svakako.

A pisaću i pričaću svakako još. Oni do kojih mi je najviše stalo, koje najviše volim nisu više ovdje. Imaju prava državljanstva pravih država. I ono malo pile koje se, ako Bog da, uskoro rodi biće prva generacija unazad sedam koljena rođeno sa prezimenom oca mu i majke koje neće doživjeti bar jedan rat. A neko mu mora ispričati kako je ustvari bilo.