ENG
Zločinci među nama
Autor/ica 👤tačno.net
Povezani članci
Hladnokrvno ubistvo: Goran Jelisić zvani Adolf likvidira Bošnjaka maja 1992. u Brčkom
Prije pet mjeseci vozio sam se sarajevskim tramvajem od Baščaršije prema Ilidži. Kod Federalne radio-televizije nastao je haos u tramvaju. Jedan čovjek je skočio, potrčao je na prosjaka i uhvatio ga oko vrata. Htio ga je ugušiti. U bezizlaznoj situaciji, vozač tramvaja odmah je otvorio vrata. Prosjak je pobjegao…
Piše: Edvin Kanka Ćudić, E-novine
Već punih šest godina živim i radim u Sarajevu. Da nije bilo rata, vjerovatno bih studirao i radio u Beogradu. Beograd je samo dva sata od mog rodnog grada Brčkog. Ipak, rat protiv Bosne i Hercegovine koji se odigrao u mom gradu, ali i državi, rezultovao je time da je većina Bošnjaka i Hrvata tog grada našla svoju egzistenciju u ovom gradu.
Prije no što je u stan provalila vojska Ljubiše Savića zvanog Mauzera, Senija je sa djecom i mužem kroz prozor svoga stana na Trgu Ahmeta Kobića, pratila kako dobro uniformisana Mauzerova vojska puže kroz park Bijele džamije u Brčkom. Potpuno zapanjeni onim što su vidjeli sa prozora, ostajali su bez riječi. Bilo je kao u filmu. Nisu ni znali da je rat za srpsku stranu već započeo. Muža Edhema je molila da napuste stan, a on je govorio: „Nisam nikoga dirao, nikom se nisam zamjerio“.
Porodica Fadila Jemenidžića je također iz zgrade, iz ugla svoga stana, posmatrala situaciju u parku. U strahu što će se zbiti, Jemenidžići su ustrčali u stan Senije, te ih zamolili da se sklone u njihov stan, nekoliko stepenica niže. U strahu šta se može dogoditi, Senija je sa mužem i djecom, u toaletu stana Jemenidžića, tu noć prenoćila.
Slijedećeg jutra 2. maja 1992. godine u pet ujutru, srpske paravojne formacije su na minaret Bijele, centralne gradske džamije, postavile zastavu Republike Srbije. Time je proglašena pobjeda nad gradom. Brčko je gotovo u tišini palo. Svi su ostali u šoku. Snage Stranke demokratske akcije (SDA) su puštale nedovoljan otpor. Bošnjačko i hrvatsko civilno stanovnišvo se našlo na udaru srpskih snaga. Rijetki su shvatili šta će se dogoditi. Načelnik Skupštine općine Brčko Mustafa Ramić se obratio građanima na Brčanskoj lokalnoj televiziji riječima: „Ostanite mirni. Ništa se neće dogoditi“. Poslije intervjua, pobjegao je iz grada. Stanovništvo je povjerovalo načelniku. Srpske snage su civile počeli skupljati iz obližnjih kuća. Vasilja Nikoljačić, gradska taksistkinja, sa prozora je povikala: „Ima ih i ovdje“. Tim činom je pozvala vojsku da evakuira zgradu u kojoj se nalazila Senija.
Nogom su provalili u stan Jemenidžića. Sve su ih odveli u podrum kuće uglednog brčanskog dr Jusufa Saidovića. Kuću su napunili do posljednjeg mjesta. Nakon toga stigli su autobusi. Žene i djecu odvezli su u gradsku kasarnu JNA. Tu su se zadržali dva-tri sata, a onda su istim autobusima prebačeni u Brezovo Polje.
To mjesto nije bilo zvanični logor. To je bilo mjesto gdje su Srbi privremeno držali žene i djecu. Senija je pozvala Laser kako bi provjerila da li joj se tamo nalazi muž. Informacija je potvrđena. Edhem je bio zarobljen u tom sabirnom centru. Tri dana poslije ponovila je poziv. Niko se nije javljao. Od tada gubi trag za njim. Sjeća se da je u Brezovom polju bio policijski sat. Poslije 17h više se nije smjelo kretati po gradu. U noći su spuštali roletne kako se ne bi vidjeo plamen svijeće. Preko prijatelja, dvadeset dana poslije saznaje da je Edhem u Luci.
Prema priči Senije pripadnik SDS D.V. izvukao ga je na propusnicu i tom prilikom sa svojom porodicom je proveo dvadeset punih dana. Gdje je Edhem poslije Lasera bio, nikada nije pričao. Govorio je da će to nekom drugom prilikom ispričati. Bojao se. Nije mogao vjerovati da je preživio torture Srpskog Adolfa Gorana Jelisića. Ona ga nije pitala. Mnogo je smršao. Kćerka Dijana ga tom prilikom nije ni prepoznala. Svakog dana u 9 i 17h se u Osnovnoj školi „25.maj“ u Brezovom polju javljao se da je prisutan i da ne namjerava pobjeći. Logorašima je zaprijećeno, da će im u slučaju da preplivaju Savu, cijela porodica biti ubijena. Na takav potez Edhem se nije smio usuditi.
Monstrum: Goran Jelisić zvani Adolf, foto: vreme.com
Dvadesetog juna 1992. godine srpske snage su pozvale logoraše na sastanak. Edhem je svog sina poveo na sastanak. Nakon nekoliko sati ga je vratio, a on se uputio autobusom na nepoznatu lokaciju. Žene i djeca su također evakuisane prema selu Lončari. Tu su se zadržali dva dana. Prema sjećanju Senije, nalazili su se u nekim šupama. Tom prilikom Međunarodni Crveni križ ih je pomogao sa dvije kriške i malo riže. Dvije kriške hljeba će da pomeme u autobusu, koji će iz Lončara krenuti prema planini Majevici. Komadima koji nisu pomemili, hranila je sina starog tri godine. U autobusu je jedna žena Senijinom sinu davala kocku sećera kako ne bi plakao.
Na planini Majevica zadržali su se pet-šest dana. Bilo je jako opasno. Vojska se kretala istim putem. Govorili su bošnjačkim i hrvatskim ženama da ih njihovi neće i da im je suđeno biti sa Srbima. Bilo je deset autobusa. Srpska vojska je ulazila u autobuse gdje su bile djevojke. Senija je bila u autobusu sa malom djecom. U taj bus je često vojska ulazila i maltretirala druge djevojke. Ni tih dana hrane nije bilo. Saznaje da je komšija Fadil Jemenidžić ubijen. Njegove kćerke i supruga su silovane. Pobjegle su u Sjedinjene Američke Države.
Zadnji dan na planini Majevici podijeljen je Eurokrem, pašteta i hljeb. Autobusi su krenuli prema Capardama. U Capardama uzimali su djevojke, zlato i novac. Nekih pedesetak djevojaka je odvojeno. Kasnije se ispostavilo da su te djevojke silovane. O tome je posebno pisao američki novinar Roy Gutman. Nastavile su put do sela Memići (općina Zvornik). Senija je u tom selu izašla na razmjenu. Dobila je slobodu. Bio je to mjesec juni 1992. godine.
Vratila se u kuću svoje majke u Gračanici. U septembru Zlatko Džinić je preko radio-veze saznao da je Edhem u logoru Batković kod Bijeljine. Odmah su to prijavili u Tuzlu, kako bi ga izvukli na razmjeni. S nestrpljenjem je čekala dan razmjene. Trebao je izaći u 12h.
Trinaestog oktobra Radio Bosne i Hercegovine obavještava o razmjeni logoraša logora Baktović. Senija je u tom momentu na svom novom radnom mjestu. U frizeraju Himze Bajrića u Gračanici. Brije čovjeka. U tom momentu isti Radio u istoj vijesti objavljuje da je razmjenjeno 180 Brčaka, samo nije Edhem. Pušta nekoliko suza, ali niko u lokalu ne shvata šta se desilo. Nikome i ne govori. Mislila je da nije dobro čula. Da je možda urednik na radiju pogriješio. Međutim, u 11h Radio Bosne i Hercegovine će objaviti da Edhem ubijen. Sad je bila sigurna. „Nastavila sam sa radom, iako mi je bilo teško“ kaže nam. Zamolila je učenicu da joj donese jednu čašu vode i malo šećera, da bi se smirila, a potom nastavila. „Nisam ni pomišljala da prekinem sa poslom, iz razloga jer sam znala da mi je to jedina egzistencija. Morala sam prehraniti dvoje djece“ nastavlja svoju priču. Iako su kolege zahtijevale da prekine sa radom, odbila je. Nakon radnog vremena otišla je kući i kod kuće tragičnu vijest saopćila kćerki; Dijana je zaplakala. Senija je nastavila svoju borbu za život. Poslije toga je počela da traži od Međunarodnog Crvenog križa da njegovu smrt i oni potvrde. Crveni križ je u Zagrebu potvrdio: Edhem je ubijen u logoru Batković kod Bijeljine.
Tragičnna godišnjica: 21 godina od ubistva Edhema Ćudića
Edhem je bio logoraš logora Luka u Brčko i Batković kod Bijeljine. Preživio je maltretiranja, sadistička, hladnokrvna i entuzijastična ubijanja Srpskog Adolfa Gorana Jelisića u logoru Luka, u Brčkom. Preživio je egzekucije koje su izvodili Fikret Smajlović zvani Piklić i Džemal Zejnilović zvani Špajzer u Batkoviću. Dana, 13. oktobra, dok su seljaci čekali na kapiji logora da dobiju logoraše za rad na svojim imanjima, Edhem je istrčao i prvom seljaku opalio šamar. Bio je to pouzdan znak da je Edhem prežalio vlastiti život, te je želio da mu se skrate muke što je stražar jedva i dočekao. Odjeknuo je rafal. Logoraš je pao, ali je smogao snage da se pridigne i vikne: – Pucajte, ne možete me ubiti!
Odjeknuo je još jedan rafal, a onda je ugašen život Edhema.. Učini je ono što je i morao. Ono što je Meša Selimović zapisao: „Zato što nam nije svejedno. A kad nam nije svejedno znači da smo pošteni“. O životu i smrti Edhema danas se jako malo zna. Posljednja osoba koja je tog dana bila sa njim bio je Osman ef. Kavazović. O ovom ubistvu nikada nije progovorio. Edhem nikada nije pronađen. Nikada nije ukopan. Sin ga nikada nije ni upamtio. Ostao je tajna. Ubijen zbog šamara. Porodica od uspomena ovog čovjeka posjeduje dvije fotografije i plavu košulju.
Pojedinci su Edhema u svojim svjedočenjima nazivali ludakom, kao što je izjavio Smail Musić, dok je za Suada Sulejmanija bio heroj. Jedini koji je svijetu obznanio šta se dogodilo tog 13. oktobra bio je novinar Julian Assange i njegov WikiLeaks. Detaljno, na 74 kucane strane, američki agenti su opisali egzekuciju Ćudića. Dokument o njegovom ubistvu objavljen je u septembru 2011. god. To je bio jedini dokaz i validan dokument da se porodica pravno suoči sa zločinom koji je počinila Republika Srpska.
+++
Tramvaj nastavlja svoj svakodnevnu rutu prema Ilidži. Sad je sve uredu u tramvaju.
– Na svu sreću vozač je otvorio vrata, kaže jedan penzioner
– Jadan čovjek. Nije sposoban ni da radi, a još ga i napadaju, kaže jedna žena kovrdžave kose.
– Česta situaciju u tramvaju, nastavlja treći.
Nekoliko sati nakon incidenta u tramvaju, u razgovoru sa prijateljem saznajem da osoba nije obični sarajevski prosjak. Bio je to osuđeni ratni zločinac, Džemal Zejnilović Špajzer. Bio je jedan od ljudi za koje je Osman ef. Kavazović tvrdio da je tukao moga oca Edhema i još stotine takvih u logoru. Bio je član Srpske demokratske stranke. Tukao je palicom. Ubijao je kamenom. Na taj način umorio je 11 ljudi u tom logoru kod Biljeline. Danima je od Sarajlija uzimao novac i krivo se predstavljao riječima: „Es-selamu ‘aleykum!“. Svoju kaznu odslužio je u KPD Zenica.
Čovjek koji je skočio na ratnog zločinca bio je bivši logoraš i svjedok zločina iz logora Batković. Prepoznao ga je.
Autor/ica 👤tačno.net
