Hapšenje Muharema Hindića – policijski izazov nenasilju

Povezani članci

• Samir Šestan: LUDI SMO – DOGOVORIĆEMO SE!
• Esad Bajtal: Nacionalistička apologija zločina
• Drago Bojić: Bosansko-hercegovački Hrvati Od dijaspore do manjine?
• Staša Zajović: Porazno je da se Srbija danas stidi svog antifašizma
• Nemiri & Nesanice: Antifašizam gine, što šakama, što dekretima, što radom antifašista
• Partner Plenkovića i Milanovića u obrani negatora genocida

Njih treba gandijevski ignorisati. Kada vas tuku što pokušavate da šetate onuda gdje oni smatraju da ne smijete, to je njihov poraz, a vaš nenasilan odgovor je moralna premoć koja kao magnet privlači masu pred kojom će svi kordoni ustuknuti.

Piše: Amer Tikveša

U Mostaru je, tokom mirnih protesta građana, uz prekomjernu upotrebu sile uhapšen Muharem Hindić Mušica, zasigurno jedan od najprepoznatljivijih likova mostarskih protesta. Mušica ne samo da je nenasilan demonstrant, nego je na demonstracijama direktno, suprotstavljajući se i fizički takvim činovima, demonstrante odvraćao od nasilja.

U MUP-u hapšenje pravdaju navodnim kršenjem Zakona o javnom okupljanju, jer su se građani odlučili na šetnju relacijom koja je zbog nedavnog vandalizma pojedinih demonstranata zabranjena za proteste. No, na protestnu šetnju su se odučili nakon još jedne ignorantske odluke vlasti. Naime, predstavnike Plenuma građana i građanki Mostara niko nije dočekao u Skupštini HNK, iako im je to obećano.

Oko 40 građana naoružanih transparentima i pištaljkama krenulo je u „zabranjenu šetnju“ i bilo spriječeno kordonom policije. Od svih njih, uhapsili su samo Mušicu. Doduše, zbog nelegalnosti policijske akcije, i drugi su pretrpjeli neugodnosti. Prije svega novinari, nekima su oduzeti i/ili uništeni kamere i fotoaparati.

Nije ovo prvi put da policija privodi Mušicu, niti je prvi put da se udarcima iskali na njemu. Upravo zbog toga to više ne možemo smatrati slučajnošću, već kao policijski izazov nenasilju. On ne prestaje s hapšenjem, odlučili su se da idu do kraja. Njegovom advokatu nisu dali da ga posjeti, što je baš onako pinočeovski, a vrlo je moguće da pokrenu krivični postupak protiv njega kako bi ga mogli držati u zatvoru dok demonstracije ne utihnu i posljedice premlaćivanja na Hindićevom tijelu prestanu biti vidljive. Dakle, na sceni je najgore kršenje ljudskih prava od strane policijskih službenika kakvo je Mostar imao u ratu. Stoga su podsjećanja na ratne policijske torture koje već kruže javnim prostorom, a povodom Hindićevog hapšenja, potpuno opravdana. No, ovdje se radi ipak o drugačijoj strategiji od ratne, što ne znači da je benignija.

Već sam napisao da se radi o izazovu koji je upućen nenasilju. Ako imamo neformalnog vođu protesta koji je poznat zbog svog nenasilja, ako se s njim iz dana u dan udružuje oko 50 Mostaraca kojima se nijedan nasilan čin tokom demonstracija ne može pripisati, i policija ga hapsi uz prekomjernu upotrebu sile, onda imamo policijsku zvrčku kojom se demonstranti žele podstaći na nasilje kako bi onda policija i politika promijenili karakter protesta i pokušali skroz da ih uguše da bi bez prismotre i povećane kontrole javnosti nastavili svoj udruženi zločinački poduhvat pljačkanja naroda.

Građani najavljuju proteste povodom ovog incidenta, što je sasvim opravdano i poželjno, ali na tim protestima treba računati s nenasiljem kao najvećom snagom u rukama demonstranata. Da, to nije vaša policija; da, plaćate ih da vas tuku; da, sprečavaju vam slobodu kretanja – i upravo zato nemojte im pružiti zadovoljstvo da pomisle da su i u čemu u pravu, a to nasiljem hoćete, pa čak ih i okuražiti da sa svojim diktatorskim metodama nastave.

Njih treba gandijevski ignorisati. Kada vas tuku što pokušavate da šetate onuda gdje oni smatraju da ne smijete, to je njihov poraz, a vaš nenasilan odgovor je moralna premoć koja kao magnet privlači masu pred kojom će svi kordoni ustuknuti.

Kad su Hindića jednom hapsili i ispitivali, svaki njegov odgovor policiji glasio je: Mladi će vam reći sve. Bilo bi dobro kad bi mladi Mostara upravo povodom njegovog hapšenja rekli neke stvari, ali u njegovom stilu – nenasilno. Mladi i žene, zbog čije je obespravljenosti također protestirao i ciljano njih pozivao na proteste zbog vjere u njihovu snagu i principe konstruktivnog nenasilnog otpora koji su, kako je to Hindić vidio, bliski, gotovo imanentni tim dvjema kategorijama stanovništva.