Nerzuk Ćurak: Kako smo postali sekundanti političke desnice?

tačno.net
Autor 9.10.2013. u 11:35

Nerzuk Ćurak: Kako smo postali sekundanti političke desnice?

Ljevica i izgradnja dobrog društva u BiH

Piše: Nerzuk Ćurak

Najviši cilj odgovorne vlasti  u domenu  unutrašnje politike trebala bi biti izgradnja dobrog društva. Taj cilj zahtijeva postizanje trajnog mira među našim zavađenim narodima ili preciznije među organizirano zavađenim narodnim predstavnicima. Ne postoji ništa važnije od tog cilja, jer ništa u tolikoj mjeri ne prouzrokuje patnje, siromaštvo i smrt, kao što to čine unutrašnji nasilni sukobi u multietničkim zajednicama. Ali izgraditi mir najteži je mogući poduhvat. Mirnog društva nema bez slobode i pravde. Dobro društvo kao svoj prethodni okvir zahtijeva mir. Stvarni, pozitivni mir a ne negativni mir koji nas svakodnevno podsjeća na nasilje. Ključni akteri društvene igre, prije svega političke strukture, uhvaćene su u zamku negativnog mira i kontinuirano produciraju društvene odnose zasnovane na nepovjerenju. Nepovjerenje je kičma opstanka dejtonske BiH kao države koja u najvećoj mjeri zadovoljava potrebe samo političkih aktera i pridruženih umreženih interesnih krugova.

Suficit nepovjerenja rađa deficitarne uvjete za proizvodnju konsenzusa koji bi ključni rezon politike iz zone organiziranog  i proizvedenog etnonacionalnog nerazumijevanja preveo u zonu fundamentalno važnih egzistencijalnih pitanja. To nije stvar hira već imperativ vremena koji zahtijeva spašavanje ljudi i zemlje od dugotrajne agonije. Budimo iskreni prema sebi: Na premisama dualne dejtonske države nije moguće izgraditi dobro društvo. Dobro društvo s onu je stranu ovakvog institucionalnog dizajna, dobri socijalni poredak nije moguć u državi ispražnjenoj od bilo kakvog državnog sadržaja. No, mi drugu državu nemamo nego baš tu koja će još dugo biti sa stanovišta državne sadržajnosti prazni označitelj. To znači da dobro društvo možemo graditi samo u državi u kojoj nije moguće izgraditi dobro društvo.

To je naročita sizifovska situacija u kojoj čak tri kamena guraju mudre nacionalne glave i bez obzira što se svakome vraća njegov kamen, ideja da zajednički guraju jedan kamen i da ga predanim zajedničkim radom doguraju do vrha planine, bez vraćanja nazad, ne postoji. Tako živimo vječito vraćanje istog kao historijski maksimum. Ne postoje snage u zemlji koje mogu izaći iz ove kvadrature kruga.

Nijedna politička stranka ne uspijeva nadići limite napetog dejtonskog okvira i ponuditi drugačiji koncept politike. Dobro društvo koje favorizira socijalnu pravdu programatski je izazov za progresivne lijeve političke stranke koje, ne da nisu uspjele realizirati napredne lijeve ideje, već su pokleknule pred agresijom neoliberalnog uma u njegovoj parohijalnoj, etnoklerikalnoj i nacionalističkoj interpretaciji.  Znači li to da više nema ljevice sposobne stvarati uvjete za izgradnju dobrog društva? Znači li to da u današnjoj BiH ne postoji ključna razlika između politika  i da je sasvim svejedno koja je politika na vlasti jer unutar hiperbirokratske dejtonske mreže svako pitanje egzistencije ne može da se odvoji od nacionalne esencije?

Ako je tako, a po načinu formiranja vlasti jeste tako, sasvim je svejedno koje politike su vlast a koje opozicija. Ustvari, u hiperpolitičkoj državi i društvu, u zajednici koja je opijena politikom, politika izostaje. U ovom momentu gotovo da nema relevantne političke snage  a da nije u vlasti. Opozicija kao zbiljsko političko djelovanje u BiH ne postoji i jedina autentična podjela koja postoji je podjela na politiku i nepolitiku. Ima li politika uši za riječi koje dolaze iz nepolitike? Sumnjam, ali kako je “sumnja početak vjerovanja”, vrijedi pokušavati, pokušavati, pokušavati…

Politički trg ispražnjen je od sadržaja koji afirmišu socijalnu pravdu. Politička desnica, znajući da socijalna pravda nije njen iskonski teren insistira na etnokulturnoj pravdi. To je legitiman politički stav koji snagama ljevice ostavlja manevarski prostor da u političkom i socijalnom polju  djeluju na tragu najboljih emancipatorskih ideja i praksi. Ali ljevica u BiH je neprepoznatljiva, usisana je u dejtonski surogat i nije sposobna odoljeti čarima države koja favorizira nacionalističke politike. Ljevica u BiH učestvuje u nestanku povijesne vododjelnice između konzervativnih i progresivnih ideja. Kraj podjele na ljevicu i desnicu nepatvoreni je trijumf političke desnice koja slavi nestanak te historijske razlike u vremenu kada je preovlađujuća socijalna paradigma na strani onih koji imaju a ne onih koji nemaju. I u svakodnevnom govoru kod iole upućenijih prisutno je uvjerenje da je tradicionalna distinkcija između ljevice i desnice anahrona, potrošena i besmislena, da je naprosto suvišna. Ja sam pak, s onu stranu ove iritirajuće tlapnje i nudim argumentaciju za važnost jasne podjele na desnicu i ljevicu.

Višedecenijski ambijent globalnog neoliberalizma sa svojim moćnim a površnim komunikacijskim instrumentima hoće da nas uvjeri kako je podjela na desnicu i ljevicu passe,  da razlika definitivno više ne postoji, pa čak ako i postoji, da izmiče jasnom imenovanju. Nemogućnost  jasnog imenovanja političke razlike proizvodi nedefiniranu političku osjećajnost po kojoj su svi subjekti političkog na neki neuhvatljiv način privučeni u politički centar.

Kada bi pristali na tu vrstu centrističke teorijske podvale koja isključuje razliku, onda bi politička znanost u velikoj mjeri izgubila predmet svog istraživanja a ključne ideologijske konfrontacije u svijetu ostale bi nepoznate, bez kritičke valorizacije koju omogućuje realna teorijska i praktičnopolitička egzistencija binarne opozicije desnica-ljevica. Ta opozicija je kroz povijest objektivno postojala i još uvijek objektivno postoji; i političko predstavljanje u zapadnoj Evropi, u dugom vremenskom trajanju, bilo je određeno tom fundamentalnom dijadom. Ipak, od ključne važnosti je razumjeti tu binarnu opoziciju kao relativnu kategoriju, što znači da desnica i ljevica nisu apsolutni pojmovi ontologijske naravi, nego relativni pojmovi čiji se sadržaji mijenjaju sukladno političkom prostoru gdje se izražavaju.

Tako je u dejtonskoj političkoj instalaciji postalo moguće da nominalne stranke ljevice zagovaraju neoliberalne obrasce u kombinaciji sa entitetskocentrističkim i unitarističkim etnonacionalizmom te da u političkom djelovanju, prije svega, rukovodstava lijevih stranaka, klijentelizam, poslušništvo i autoritarizam odnesu prevagu nad emancipatorskim potencijalom lijeve strane historije. Naprotiv, najgore naslijeđe jednopartijskog socijalizma – odanost vođi, vaninstitucionalna favorizacija obavještajno-sigurnosnih mreža, izgon neistomišljenika iz partijskog registra pomiješalo se sa egoističkim porivom za škudama i provincijskim pristajanjem na neke forme nacionalizma što je u konačnici dovelo do društvene regresije jer su one političke opcije od kojih se očekivala socijalna pravednost duboko zaglibile u povijesnu izdaju proletera.

I šta nam je činiti? Šta se može uraditi u prostoru svijeta koji pripada infantilnoj kulturi a ovom sintagmom određujemo zajednice u kojima je uvrijeđenost donositelja odluka na kritike koje im se upućuju razlog da progresivno javno intelektualno djelovanje ne može biti pokretač promjena, već se taj autentični glas za opće dobro ironizira, banalizira, difamira, degradira. Ljevicu u historijskom smislu određuje bliskost sa progresivnim intelektualnim mišljenjem a toga već odavno nema što za posljedicu ima izostanak političke kreativnosti i dugoročno pristajanje na dnevno politikantstvo kao vrhunac politike.

Autentični moralni preporod, insistiranje na pozitivnim vrijednosnim kategorijama koje su pometene u ovom arogantnom ambijentu u kojem živimo, odustajanje od bilo kakvih političkih koaliranja sa etnonacionalnim strankama, sposobnost za proizvođenje predizbornih koalicija sa drugim progresivnim strankama bez obzira na personalne animozitete i nesporazume, promjena rukovodstava  u ključnim strankama ljevice, i to bez odlaganja, dovođenje na čelo stranaka žena i muškaraca koji vjeruju u socijalnu pravdu, koji su sposobni animirati radništvo tako što će uložiti ogromnu energiju da se taj subjekat, da se ta zaboravljena riječ, prvo vrati u naš politički i socijalni život, hrabro insistiranje na pravima vulnerabilnih skupina, itd. – sve su to parametri za djelovanje koji kreiraju mogućnost nove politike: ta nova politika zasnovana je na ideji da dejtonska država kao prirodni saveznik nacionalizma i nacionalnih stranaka unaprijed osuđuje stranke ljevice na izdaju temeljnih principa ako pristaju da igraju po pravilima dejtonskog nacionalizma. Ne treba igrati po tim pravilima.

Uzročno-posljedično to zahtijeva donošenje odluke o napuštanju svih oblika političkog savezništva s nacionalnim strankama i mimikrijskim nacionalnim strankama te formiranje (pred svake opće izbore) predizbornog saveza koji zanemaruje politički logos dejtonske BiH i afirmira prije svega socijalni i kulturni aspekt.

Treba pustiti SDA, SDS i HDZ, kao i druge stranke koje se razotkrivaju kao dominantno etnonacionalne, da djeluju zajednički. Ako mogu proizvoditi koalicije, treba ih u tome ohrabrivati, sve do nekih budućih izbora na kojima će trijumfirati ljevičarski nazor. Doći do tog trijumfa ogroman je poduhvat koji traži izuzetnu energiju i umjesto etnokulturne pravde favorizaciju socijalne pravde koja prepoznaje i etnokulturnu kao jednu od inkluzija socijalne pravde a ne kao preskripcijsko načelo, kao stvar u svijetu. Tako će se stvarati elementi za izgradnju dobrog društva za kojim vapimo.

Put u to društvo ide preko ispravljanja deformacija u socijalnoj i političkoj kulturi a koje su proizvedene kao instrumenti rata i ja ih zovem poratnice. Te deformacije izražene su kroz koncepte deviznih vojnih knjižica ( kao jedan od najlukavijih načina proizvodnje nove klase bogatih koji su za 2% nominalne vrijednosti deviznih vojnih knjižica de facto ukrali fabrike radnicima), povlaštene mirovine, bolji mirovinski status političara, bolji mirovinski status nekih povlaštenih skupina boračke populacije te uzročno-posljedično loš socijalni status onih koji ne mogu sami o sebi voditi brigu, rigidni odnos prema manjinskim skupinama, odsustvo bilo kakvih novih ideja u političkoj i socijalnoj utakmici, lukavo učešće u degradaciji civilnog društva koje nesposobno da se samoreprodukuje kao nezavisni entitet pristaje na danajske darove vlasti, itd. itd.

Nastavi li socijaldemokracija kao najorganiziraniji subjekt lijevog političkog spektra  sa učešćem u politici koje krši njene osnovne političke principe, dakle, nastavi li sa neprincipijelnom trgovinom koja se svodi na gram ili kilogram vlasti, na uhljebljenje ljudi a ne na stvaranje uvjeta da se hljeb zaradi, ja ću, a to je moja individualna odgovornost, pozvati, kao skromni autsajder, građane BiH da na narednim izborima masovno izađu na birališta i zaokruže bijele listiće.

Ako je potpuno svejedno ko je na vlasti bijeli listići su način (zamislimo da ih bude 100.000) na koji će velika skupina građana biti prepoznata i koja će zahtijevati, jer u eksperimentalnoj državi sve je moguće, da bude priznata kao politička grupacija unutar dejtonskog matriksa. To mnoštvo pojavit će se kao socijalni i politički subjekt koji će zahtijevati transformaciju dehumanizirajuće dejtonske distopije, kako bi konačno započeli izgradnju dobrog društva. I poručujem onima koji će svojim infantilnim cinizmom ovo proglasiti pukim idealizmom, da, kako je to genijalno sročio veliki filozof Ludvig Wittgenstein, „idealizam, strogo promišljen, vodi k realizmu.“

tačno.net
Autor 9.10.2013. u 11:35