VIKTOR IVANČIĆ: ARHIV TUĐMAN

Viktor Ivančić
Autor 25.7.2013. u 15:50

VIKTOR IVANČIĆ: ARHIV TUĐMAN

Vlada Zorana Milanovića dežura u ulozi komesarijata koji na tajnim sesijama odlučuje kome povjeriti modeliranje odgovarajuće verzije prošlosti, postajući politički mentor samoproglašenih čuvara i tumača tradicije

Piše: Viktor Ivančić

Otprilike u isto vrijeme kada je načelnik Primoštena Stipe Petrina, potpomognut vijećnicima sa svoje nezavisne liste, provodio u djelo jednu sanitarnu zamisao vrijednu poštovanja – preimenovanje Ulice dr. Franje Tuđmana u Malu Raduču (kako se ona i zvala do 2001. godine) – Vlada se na zatvorenoj sjednici bavila važnim strateškim odlučivanjem: kojemu će od historičara odobriti, a kojem uskratiti pristup tzv. državničkom arhivu Franje Tuđmana, pohranjenom u Hrvatskom državnom arhivu.

Odluka se ubrzo doznala – uvid u građu omogućen je ravnatelju (sada je preporučljivo uzeti malo daha) Hrvatskog memorijalnog dokumentacijskog centra Domovinskog rata (HMDCDR) Anti Nazoru, a znanstvenici iz Konavala Julijani Antić Brautović isti je zahtjev odbijen, bez obrazloženja. Kriterij se, međutim, može sasvim fino razabrati iz tematskih interesa što su ih povjesničari izložili nadležnome tijelu: Ante Nazor, domoljubno osviješteni historik, marljivi mistifikator i sakupljač kozmetički dorađene ratne epike, u svom je zahtjevu naveo da kani istraživati „okolnosti okupacije Vukovara“, dok je nestašna Julijana Antić Brautović naumila raditi doktorsku disertaciju o „razmjeni teritorija između Hrvatske, Savezne Republike Jugoslavije i Bosne i Hercegovine“. I poslije kratkoga tajnog vijećanja – Nazor može, Antić Brautović ne može; Vukovar da, trgovina teritorijem ne.

Upita li se tkogod zbog čega bi to članovi Vlade, dakle nositelji izvršne političke vlasti, imali pravo određivati koji su znanstveni istraživači (i koje znanstvene teme) podobni da budu opsluženi relevantnom arhivskom građom – k tome na zatvorenim sjednicama, bez obaveze da odluke poprate obrazloženjem – doimat će se kao zadnji naivac, jer u igri je ništa manje od vrhovnoga nacionalnog interesa. Državnički arhiv u Hrvatskom državnom arhivu – gdje je, prirodno poput otpada na deponiju, završilo pisano blago pronađeno na Pantovčaku nakon Tuđmanove smrti, ponajviše stenogrami njegovih razgovora sa suradnicima i posjetiteljima – krije se naime s osobitom pažnjom, kao stidno mjesto hrvatske državnosti. Vlada naprosto vodi brigu o tome da neki Stipe Petrina na znanstvenome planu ne sahrani sakralnu dimenziju službene istine vezane uz lik i djelo omiljenog pokojnika.

Zanimljivo je da ova cenzorska misija u Hrvatskoj prolazi sasvim nezapaženo: povjesničari i politolozi se ne bune, intelektualna javnost sve je samo ne zgrožena, čini se da nitko nema problem sa sistemskom utajom činjenica za račun reproduciranja oficijelne mitologije. Hrvatski državni arhiv, ustrojen kao bunker opasan bodljikavom žicom u koji će biti pripuštani samo izabranici od naročitog povjerenja, postaje tako svojevrsni pandan mirogojskom obrednom okupljalištu, grobno mjesto stvarnoga Franje Tuđmana pomoću kojeg bi – upravo zbog njegove nedostupnosti – trebao uskrsnuti svetac pošteđen faktografskih uvida u eru slavnog državništva. Povijest pišu posjednici.

Valja dodati kako se na jesen očekuje ishod sudskih pregovora oko toga da se i obitelji Tuđman prizna autorsko pravo nad „ostavštinom“, te će se po svemu sudeći i ta razbojnička družina uključiti u selektiranje onih koji smiju doći u doticaj s delikatnim dokumentima, a ne treba iznenaditi ni ako, u skladu s familijarnim navadama, podobnima krenu naplaćivati ulaznice. Do tada, vlada Zorana Milanovića dežura u ulozi komesarijata koji na tajnim sesijama odlučuje kome povjeriti modeliranje odgovarajuće verzije prošlosti, postajući politički mentor samoproglašenih čuvara i tumača tradicije.

U ovome gardu vladajućih socijaldemokrata posebno plijeni to što je manipulacija naslijeđem tipično tuđmanovska gesta. S tom poukom moguće je i primoštenski „skandal“ čitati u drugačijem ključu, jer se iz preuzetih ingerencija i postupaka Vlade RH vidi koliko hvalevrijedan napor Stipe Petrine može imati sizifovski pečat: nije li izlišno uklanjati Tuđmanovu simboličku ostavštinu ukoliko ona traje kroz živu političku i ideološku aktivnost?

No, stanovitu higijensku dobrobit ne treba zanemariti. Petrina ima vlastite rezone, veli da je „Tuđman privatizacijskom pljačkom osiromašio hrvatski narod i nanio mu najveću štetu“, što može zvučati prihvatljivo čak i nezaliječenim domoljubima. Osobno njegov potez doživljavam kao vedru dekontaminaciju javnoga prostora, rutinski postupak savjesne komunalne službe, nešto poput onog okrjepljujućeg prizora kada čistači s prvim zracima sunca izađu na ulice i uklone smeće što se nakupilo u bliskoj prošlosti.

U primoštenskom HDZ-u, jasno, imaju posve drugi stav, načelnikovo nedjelo smatraju „barbarskim i najcrnjim činom“, pozvali su građane na protestno potpisivanje peticije, a uz to i zlobno napomenuli kako bi Petrini, da ima odgovarajuće ovlasti, „sljedeća odluka bila o ukidanju Republike Hrvatske“. Čovjek se pita zašto bi takvo što bilo toliko skaredno? Odnosno – kako bi to osebujni Petrina uopće uspio „ukinuti“ državu kakvu hadezeovci imaju u vidu ako ona postoji još samo kao fikcija koja se grčevitim naporima brani od nasrtaja tjeskobne realnosti?

Ipak, refleksno povezivanje Franje Tuđmana i Republike Hrvatske ono je što – bez obzira na ceremonije uzajamnog režanja – neumoljivo povezuje trenutačnu opoziciju i trenutačnu vlast, samo što prvi o tome vole držati borbene mise na otvorenom, a drugi tiho i savjesno upravljati državničkim arhivom u Hrvatskom državnom arhivu, uglavnom tako što ga drže pod katancem.

Ako bi se zaista uzela zdravo za gotovo ona otrcana fraza oko koje se ujedinjuju desni i lijevi – kako je, naime, Tuđmanova neizbrisiva zasluga to što imamo hrvatsku državu – morao bi u najmanju ruku slijediti dodatak da nam velikan u naslijeđe nije ostavio bogzna što, a zatim i da se proizvodnja suglasnosti oko te mizerije svodi na stalne panične pokušaje uklanjanja nesporazuma između stvarnoga i simboličkog. Jer nema sumnje da hrvatska državnost, usprkos raskupusanom suverenitetu zbog kojeg je vrijedilo proliti hektolitre krvi, ni danas nije svedena na puki geopolitički fakat ili nešto što bi nalikovalo funkcionalnom servisiranju građana, nego egzistira kao poprište udruženih tlapnji, u paketu s blaženopočivšim prvosvećenikom.

Utoliko se Franjo Tuđman, zahvaljujući zajedničkim naporima, ovdje ne konzumira kao povijesna figura, već kao pseudoreligijski kult, a to znači onako kako se ima konzumirati i ponosna Republika Hrvatska. Čitava ideja ideološki precizno dizajnirane „hrvatske države“ – sanjane od stoljeća sedmog – sadržana je u tome da se realnost, umjesto na činjeničnoj, uživa na spomeničkoj osnovi.

Jedva da ima suštinske razlike između Kerumova silovanja građana brončanim kipom prvoga hrvatskog predsjednika na splitskoj obali i zabrane Julijani Antić Brautović da se koristi Tuđmanovom „ostavštinom“ kako bi istražila trgovanje državnim teritorijem, i to zbog straha da će nabasati na mračne tajne koje bi mogle potkopati kolektivne iluzije. Tek, u Kerumovu slučaju imali smo posla s pijanom poduzetničkom despocijom, dok se visoko političko tijelo koje raspolaže ovlastima i voljom da utječe na poželjnu konstrukciju povijesti ukazuje kao ozbiljno staljinizirani pogon.

Doduše, stara je stvar da socijaldemokrati, zbog trajnoga kompleksa pomanjkanja hrvatstva, zaziru od kritičkog razračunavanja s tradicijom, pa čvrsto stoje na stanovištu kako je Tuđman arhiviran zato da bi bio balzamiran. Stipe Petrina, s druge strane, u svojoj je maloj općini mrtvoga Tuđmana hladno razvlastio. Ostaje još da se utvrdi zbog čega HDZ vjeruje da bi se „ukidanjem“ Republike Hrvatske uklonilo išta više od mita

tekst objavljen u tjedniku Novosti

Viktor Ivančić
Autor 25.7.2013. u 15:50