VIKTOR IVANČIĆ: GRAH I PEPEO

Viktor Ivančić
Autor 9.5.2013. u 17:19

VIKTOR IVANČIĆ: GRAH I PEPEO

Prema slici svijeta koju emitira Epehazija Ante Tomića svaki je državni službenik nametnik i štetočina, a ako pritom još uzgaja ljevičarske tlapnje, jedini način da iskaže vjerodostojnost jest da spava ispod mosta i glođe korijenje

Piše: Viktor Ivančić

Ante Tomić, kolumnist „Jutarnjeg lista“, ozbiljno se ražestio na hrvatsku radničku klasu i hrvatsku intelektualnu ljevicu, toliko da je svoj subotnji članak završio sočnom parolom: „Odjebite, prezreni na svijetu.“

Hrvatsko je radništvo svaka šuša u stanju potkupiti porcijom besplatnoga graha, pa se tako prvoga maja u zagrebačkom parku Maksimir okupilo dva i pol puta više proždrljivih proletera nego na sindikalnom prosvjedu protiv Vlade, dok se perjanice intelektualne ljevice, poput Borisa Postnikova, zapošljavaju u državnoj službi, a ta nekonzistentnost, borilačka zastranjivanja i krhkost uvjerenja Antu Tomića silno nerviraju.

Nema šanse da se u takvom društvu dogodi revolucija, veli ironično, i da se iz ruševina staroga podigne novi, pravedniji svijet. On smatra da je Marx totalno pogriješio, baš kao i Miroslav Krleža. „Jer, kako bi moglo crveno jutro svanuti i crljeni vihor svanuti“, piše Ante Tomić, „kada se hrvatski proletarijat dade potkupiti varivom od suhih mahunarki, a poštena inteligencija zamukne dočim se dokopa činovničke plaće u ministarstvu?“

Radi se, međutim, o tome da kod Krleže – inače uvjerenog marksista, svojedobno zaposlenog u državnoj službi – jutro nije crveno, nego je krvavo, a ni crljeni vihor neće jednom svanuti, nego će planuti. Zašto u Tomićevoj interpretaciji vihor sviće, dok jutro ima boju zalazećeg sunca, ne može se pouzdano znati, no dosta je neobično da Krleža kod usplamtjelog kolumnista svane u tako izmijenjenom izdanju, pa ne razaznaješ što se ima razdaniti a što zapaliti, niti što je crveno a što krvavo ispod kože, čovjek se prosto pita je li to neki plan (ili plam?) da se klasik servira u rasplamećenoj verziji, pošto se očigledno nitko ne crljeni od nelagode.

„Jutarnji list“, naime, upravo izdaje djela Miroslava Krleže u deset knjiga i prodaje ih na trafikama po ekstra povoljnim cijenama („Balade“ za 9,99 kuna, ostatak književne građe za 29,99 po komadu), s tim da je pothvat ostvaren uz pomoć državne dotacije (u iznosu od 100 tisuća kuna), pribavljene preko jedne prevare i nekoliko bočnih utjecaja na ministricu kulture, a sada ispada da kolumnist „Jutarnjeg“, rasvijetljen stvaralačkim vihorom, toga Krležu pogrešno citira i nemarno prepisuje, i to u tekstu u kojem se bez milosti obračunava s grebanjem o državne jasle.

Uzmeš, dakle, lovu za Krležu od Ministarstva kulture i onda nesretnoga Frica preurediš, pretvoriš mu pjesmu u petparački kameni vjetar, da bi planuo (svanuo?) u smjeru parazita koji financijski cijede Ministarstvo kulture. Mora se priznati da je manevar zgodan. Prva pomisao upućuje na to kako je Krleža marketinški uobličen u odgovarajući brand i pretvoren u državno dotirani proizvod privatne medijske korporacije samo zato da bi mogao biti kreativno krivotvoren, odnosno – evo jedne krvave lijeve fraze – zloupotrijebljen kao mrtvi naivac u kapitalističkoj matrici pribavljanja profita, raboti kakvu su stoljećima usavršavale banditske družine.

Istinabog, Ante Tomić s onima koji ne ljube kapitalizam ima takoreći gerontokratski problem, naziva ih „golobradim marksistima“ i „klincima revolucionarcima“, svako malo im skida pelene da pronjuška kakvu su novu psinu priredili, jer je, prema vlastitom priznanju, još u vrijeme studentske blokade Filozofskog fakulteta usvojio misaonu tradiciju mudrih staraca iz obiteljskog stabla: „Logika moje babe s godinama mi postaje sve bliža. Pošalješ li dijete na fakultet, očekuješ da ono uči i daje ispite, a ne da se bori za idiotsku socijalnu jednakost.“

Subversive Film Festival mu je „žalosna“ i „sažaljenja vrijedna“ kulturna smotra, jer ga vode „malograđanskim budalaštinama opterećene osobe“, one su „možeš si misliti“ koliko subverzivne, „kapitalizam zapravo i ne zna da one postoje“, a najgori među njima je bivši glavni urednik „Zareza“ koji se, eto, zaposlio u državnoj službi. „Zamislite, molim vas, koji je to punker. Skvotira u kancelariji Ministarstva kulture“, nadahnuto piše Ante Tomić. „Neoliberalni sistem je jebao ježa, Boris Postnikov ga podriva iznutra.“

Koliko se mogu sjetiti, neki su i Kutlinu „Slobodnu Dalmaciju“ godinama podrivali iznutra. Tako im je pao grah, te su ga kusali u svečanoj tišini. A nakon što je sistem jebao ježa i izrastao u Epehaziju, pod vlašću Kutlinoga kompanjona Pavića, bogme ga više ne podrivaju, što će reći da prema Kutli, Todoriću ili nekom trećem prominentnom poslovnom partneru nisu u prilici iscijediti ni približno toliko konstruktivnog bijesa kao prema činovniku u Ministarstvu kulture, k tome „klincu revolucionarcu“.

Zbog nekih razloga, o kojima ćemo drugom prilikom, udarna pera „Jutarnjeg lista“ već mjesecima živahno nasrću na „Zarez“ i njegova bivšeg urednika, zažarenih obraza čekaju u zasjedama, iskaču iz svakoga grma s nabijenim dvocijevkama i prizor već sasvim nalikuje skupnome lovu na lisicu u kompanijskome aranžmanu. Svakoga crvenog jutra, dok vihor snažno sviće, s nestrpljenjem nagađamo koji će od hajkača dokačiti Postnikova. Hoće li ga crljenim plamom oprljiti Jergović? Ili će ga opandrčiti Tomić? Ili ipak Pavičić? Jergović osmi put, Pavičić sedmi? Jergović da ga nabije na „sinekurčinu“ ili Tomić da mu poruči da „odjebe“?… Ukoliko je riječ o golobradome klincu, makar marksistu i revolucionarcu, nije li prilično bizarno, a moguće i perverzno, što ga toliki broj sredovječnih muškaraca drži na nišanu?

Antu bi Tomića, pretpostavljam, bilo teško uvjeriti kako je država sa svim svojim sinekurama mila majka prema Epehaziji i vertikalno postavljenoj mreži lojalnosti koja tamo caruje. Također bi ga, vjerujem, bilo teško ubijediti da je Epehazija u mnogo većoj mjeri „sistem“ nego što je to Ministarstvo kulture, jerbo on taj sistem ne podriva, ni iznutra ni izvana, naprotiv, Tomić u njemu pliva kao žaba u bari, to jest kao ona njegova baba u dobi pune životne zrelosti.

Prema slici svijeta koju sustavno emitira Tomićeva Epehazija – gdje poput oglednih nakaza defiliraju lijeni i potkupljivi radnici, halapljivi penzioneri, neproduktivni znanstvenici, razmaženi i bahati studenti, a nasuprot njima osujećeni, zakinuti i progresa željni poduzetnici – svaki je državni službenik nametnik i štetočina, a ako pritom još uzgaja ljevičarske tlapnje, jedini način da iskaže vjerodostojnost jest da s doktoratom u džepu spava ispod mosta i glođe korijenje, te tako uspostavi prirodan odnos s društvenim poretkom kojega bi, opterećen malograđanskim budalaštinama, htio mijenjati.

I sam pripadam sličnoj sorti, budući da pišem za list koji se financira iz državnoga proračuna, bezbrižno drobim i parazitiram, smatra Tomić, za razliku od nemirnih prilika u Epehaziji, čija su izdanja i kolumnisti na slobodnome tržištu, izloženi crljenome vjetru konkurencije, pa dižu pozamašnu lovu od Ministarstva kulture da trže Krležu za 9,99 kuna i da ga kompanijski pisci, alergični na državne apanaže, ne uspiju ispravno prepisati. Zašto baš Krležu? Otkud je baš on u krvavom „Jutarnjem“ svanuo?

Taj rasplamećeni Krleža koji se sada nosi i obilno feljtonizira, tabloidno ušminkan do bezličnosti, s povađenim zubima i prigušenim pridjevima, podrobno očišćen od sebe samog, upravo i jest idealni rekvizit važećega svjetonazora u Epehaziji, čiji intelektualni prvaci dosljedno propovijedaju stabilnost, red i nepotkupljivost – do usklika „Odjebite, prezreni na svijetu“ – i računaju da porcije nad kojima su nagnuti nisu nimalo nalik radničkome varivu. Ako nije grah to što ih nadima, od čega onda tako gromko prde?

tekst objavljen u tjedniku  Novosti

 

Viktor Ivančić
Autor 9.5.2013. u 17:19