VIKTOR IVANČIĆ: REVOLUCIJA

Viktor Ivančić
Autor 21.6.2013. u 06:47

VIKTOR IVANČIĆ: REVOLUCIJA

Trajekt Dugopolje u pravcu uzbudljivog i avanturističkog svijeta genijalne demokratske medijske revolucije polazi s veza 26 u 14 sati. Molimo putnike da se za vrijeme plovidbe ne naginju preko ograde

 

Piše: Viktor Ivančić

Gužva na Jadrolinijim šalterima u splitskoj trajektnoj luci bila je nepodnošljiva. Suhonjavi prosijedi muškarac čekao je dobrih četrdeset minuta u redu, među uznojenim turistima, nervoznim vikendašima i indiferentnim otočanima. Kada se napokon probio do blagajne, zlovolja ga je dijelom prošla, jer se prodavač ljubazno osmjehnuo.

„Izvolite?“

„Zanimaju me grupne karte za trajekt, samo informacija“, rekao je muškarac. „Može li se dobiti kakav popust, i tako…“

„Zavisi“, rekao je prodavač. „A koliko vas putuje?“

„Radi se o više stotina ljudi, nemam sad točnu brojku. Pretpostavljam negdje oko petsto.“

„Oho, to je neki veliki izlet? Tura turista iz Češke?“

„To su zaposlenici Slobodne Dalmacije, kompletna firma. Išli bismo na zajedničko putovanje.“

„Ma nemojte? Ajde, baš lijepo, team building i te stvari…“ smješkao se prodavač. „Mislim da možemo odobriti popust od desetak posto na količinu. Naravno, pod uvjetom da imamo toliko veliki trajekt.“

„Molim vas provjerite“, zamolio je muškarac.

„Hoću, naravno. A kamo biste putovali?“

„Išli bismo prema medijskoj revoluciji.“

„Molim?“ zbunio se prodavač, a onda blago nagnuo glavu ka šalterskome staklu. „Prema kakvoj revoluciji?“

„Prema medijskoj revoluciji“, pojasnio je muškarac i, opazivši začuđenost na prodavačevu licu, počeo listati novine što ih je dotad držao presavijene pod rukom. „Točnije, samo malo da provjerim, evo ovako – prema ‘genijalnoj demokratskoj medijskoj revoluciji’. To je precizna destinacija.“

Prodavač ga je gledao sumnjičavo, navikao je na blagajni imati posla sa svakojakim svijetom. Zatim oprezno reče:

„Čujte, šjor, najdalje dokle odavde možete otići je Lastovo. Vozimo i za mnoge druge otoke, za Brač, Hvar, Vis, Šoltu i tako dalje, ali – koliko je meni poznato – za nekakvu revoluciju trajekti ne voze.“

„Čudno“, rekao je muškarac, „a dobio sam vrlo striktne upute“.

„Kakve upute?“

„Vlasnik naše kompanije uputio nas je da pod hitno nabavimo karte za trajekt, inače odosmo kvragu. Evo, čak je to objavio u novinama.“

Suhonjavi muškarac pokazao je prodavaču preko stakla Slobodnu Dalmaciju s nadnevkom 17. lipnja tekuće godine. Ispod zaglavlja lista smjestio se krupnim slovima otisnuti naslov – „Ninoslav Pavić: Slobodna Dalmacija mora zgrabiti trajekt za medijsku revoluciju kojoj svjedočimo“.

„Zbilja neobično“, zamišljeno reče prodavač. „Ja sam, ipak, siguran da odavde trajekti ne voze u pravcu medijske revolucije. Da se taj vaš gazda nije malo prešao? Moj pokojni ćaća, na primjer, s drugovima je dizao revoluciju u šumi. Ali da se u revoluciju ide trajektom, to mi je malo…“

„Gospodin Pavić ima previše znanja i iskustva da bi griješio u tim stvarima“, prekine ga suhonjavi muškarac. „Napisao je zaista divan analitički članak povodom 70. rođendana Slobodne Dalmacije. I bavio se baš njenom neposrednom budućnošću. Evo pročitat ću vam što u tom smislu kaže. Citiram: ‘Njezina budućnost ovisit će o tome hoće li pristati na sudbinu važnih i dobrih, ali ipak lokalnih novina, ili će zgrabiti šansu da dobije kartu za trajekt prema uzbudljivom i avanturističkom svijetu genijalne demokratske medijske revolucije kojoj upravo svjedočimo.’ Eto, kraj citata. A ja sam sad tu, na vašem šalteru, i grabim šansu da dobijem trajektnu kartu.“

„Prema uzbudljivom i avanturističkom svijetu genijalne demokratske medijske revolucije kojoj upravo svjedočimo?“ zadivljeno će prodavač.

„Točno.“

„Čekajte malo, taj Pavić… Je li to onaj što je Slobodnu Dalmaciju preselio iz Splita u Dugopolje?“

„Jest, to je taj.“

„Pa zašto je to činio? Mislim, ako se firma već mora ukrcati na trajekt i otploviti ka toj revoluciji, zbog čega ju je trebalo iz priobalnog grada seliti dvadeset kilometara u brda? To mi se ne čini baš razumnim. Znate li vi koliko treba od Dugopolja do trajektne luke?“

„Ne bih ja u to ulazio“, rekao je muškarac. „Nije uvijek jednostavno razumjeti poslovne ideje kreativne klase.“

„Koga?“

„Kreativne klase. Gospodin Pavić i o tome piše u svome članku. Evo da citiram: ‘Moramo imati društvo kreativne klase, uporedivo isključivo s onim što je najbolje na svijetu’. A mi to društvo, po njegovu mišljenju, nemamo. Citiram: ‘Umjesto kreativne klase draže nam je bilo postati pasivna, konzumeristička vojska u vječno niskom startu za svoja prava’“.

„I vi ste sad došli kupiti petsto karata za trajekt zato da ne biste bili konzumeristička vojska?“

„Zasad se samo informiram, oko popusta, i tako…“

„Onda možete informirati gazdu da su cijene trajektnih karata kod nas unificirane – nema ni prve, ni druge, ni kreativne klase. A najbolje bi bilo da on sam dođe po njih, kad već zna da postoji trajekt za tu genijalnu demokratsku medijsku revoluciju smještenu u uzbudljivom i avanturističkom svijetu na ne znam koliko nautičkih milja odavde.“

„Nije baš primjereno da se vlasnik kompanije bavi operativnim poslovima. Ipak sam ja u ovom slučaju odgovorna osoba.“

„Kakva odgovorna osoba?“

„Glavni urednik Slobodne Dalmacije.“

„Kljaković?“ obradova se prodavač. „Krunoslav Kljaković?“

„Vi ste čuli za mene?“ blago se zarumeni muškarac.

„Tko nije čuo za Kljakovića, čuvenoga moreplovca.“

„Lijepo. Što ćemo onda s tim trajektom?“

„Opet vi… Jeste li pomislili, Kljakoviću, da vas taj vaš gazda možda zajebava? Mislim, što možete očekivati od čovjeka koji vas iz Splita preseli u Dugopolje, a onda vas kolektivno šalje na trajekt? Odvede te na planinu i naredi ti da ploviš.“

„Gospodin Pavić se nikad ne zajebava“, usprotivio se muškarac. „To je ozbiljna osoba, čovjek s vizijom.“

„Dobro, ja samo izdajem trajektne karte, nisam stručnjak“, rekao je prodavač, „no meni se čini da vaš gazda prodaje bozu, blago rečeno. Koliko se zna, kompanija vam je u ozbiljnom rasulu, banke su nedavno blokirale račune, jer gazda ne može otplaćivati kredite kojima je kupovao nekretnine, prije par dana otvoren je postupak predstečajne nagodbe, dakle korak do stečaja, naklade drastično padaju, režu se plaće, otpuštaju novinari, gase izdanja, zatvaraju dopisništva, propast nadire iz svih rupa, a on drobi o genijalnoj medijskoj revoluciji, o uzbudljivome i avanturističkom svijetu morskog poduzetništva, drži mesijansku propovijed o globalnoj kompeticiji i kreativnoj klasi, dok ta kreativna klasa kreše zadnja socijalna prava i ispisuje otkaze. Zar to nije sprdnja, Kljakoviću? Ja bih rekao kako vas gazda, da oprostite, kreativno prca u mozak. Čak i ako je onaj blentavi trajekt što plovi u medijsku revoluciju upotrijebio kao metaforu, ne govori li to dovoljno o genijalnom novinarstvu koje se podrazumijeva u genijalnim razvojnim vizijama? Vi tako ne mislite?“

„Naravno da ne mislim“, ustobočio se suhonjavi muškarac. „Ne mogu u isto vrijeme misliti i biti glavni urednik.“

„E pa, žao mi je, nema trajekta za vas. Sljedeći, molim!“

„Čekajte malo, neću se sad praznih ruku vratiti u Dugopolje…“

„Nemam više vremena, čovječe. Vidite koliki se red stvorio. Ovaj sićušni gospodin iza vas će načisto popizditi.“

„Ma nema problema“, osmjehne se sićušni gospodin, „i ja sam tu zbog grupnih karata, pa mi je zanimljivo“.

„Hvala vam“, reče suhonjavi. „Vrlo ste ljubazni.“

„A vi ste?“ upita prodavač sićušnog gospodina.

„Mladen Pleše, drago mi je.“

tekst izlazi u printanom izdanju tjednika  Novosti

Viktor Ivančić
Autor 21.6.2013. u 06:47