Balkan, patnja i nadanje
Povezani članci
- DOISTA: DOKLE?
- Prve godine bit će nam dostupno oko 700 mil. eura
- Osnivačka skupština stranke Nova ljevica
- Za virus spremni!
- ESAD BOŠKAILO: ‘Napisao sam knjigu kako su me Hrvati mučili u logorima HVO-a jer želim da ljudi shvate besmislenost ratova’
- Zoki i Kosor suglasni: Sadašnjost je za luzere idemo u prošlost i budućnost
Jedna kratka crtica iz nekog naslova, sa nesvakidašnjon slikon, povrati mi nadu. Grupa mladih, školovanih ljudi, neopterećene natovarenon mržnjon, na seminaru u nikom gradu, izazvana tragedijon, učini posebnu gestu. Na balkonu hotela poreda sve zastave republika koje su nekad bile u savezu. U savezu koji je pedeset godina bio uzor zajedništva. Sjajnog i razlogom zazivanog savezništva.
Piše: Ante Tešija
Mnogo se tega ispreplete kroz dane našeg gostovanja na ovem svitu. Od rane mladosti do duboke starosti, dešavadu se storije koje zaboravljamo, koje mrzimo i one koje kroz nostalgiju zazivamo.
Nikor nas ne pita ča bi tili, nikor se ni ne trudi da zaviri u naš prostor interesa, te nan triba da se snalazimo i plutamo kroz vrime kojeg konzumiramo.
Prilagodba je namet i nima nan druge neg’ se ukrcat u svakodnevno kako bi olakšali svom slalomu kroz zamke života.
Zablude su svojstvene čoviku, čovjek je sam po sebi problematičan stvor, a povist je nositelj odgovora naših zabluda. Vremenski periodi su podjeljeni na posebne gluposti učinjenog, a tek sa distance se ispravak nudi. A što je sa proživljenin, teretom, troškom? Tko je taj koji naknadu triba podmirit?
Stotine pitanja se svakodnevno nameće. Odgovori se sami po sebi nude no dali smo ikada išta naučili i iskoristili od promašene prošlosti, da se to više ne događa u budućnosti.
Ovi dana smo svidoci posebna stanja jednog dila Balkana. Jedne fete nastanjene „različitima“, koji su zbog nečije gluposti ranije ratovali, ubijali se i mrzili, granice micali. Danas se nanovo zlo spustilo sa neba u ti oprženi prostor, danas nisu puške, čakija, tenkovi razlog jadu, danas ti narodi imadu zajedničkog neprijatelja. Neprijatelja koji ne poznaje prijateljstvo sa nikim, koji ne traži oprost ili samilost. Neprijatelja kog ne moš osudit za genocid.
A ovi neprijatelj je učinio jednu dobru stvar. Ujedinija je do jučer zavađeno. Pomaka je granice u ljudskim dušama. Tragedija viđenog je u savezništvo dovukla i one koji se kupaju u suncu, oni koji se „vodurine“ ne tribaju bojati. Cili normalan svit je samoinicijativno zavuka ruku u vlastiti žep te se konvoji nade i spasa svakodnevno kreću ka čvorištu vodne strahote.
I u obnovi će bit tako. I onda kad će se po suhom hodati ovi nesritni kvadar neće ostat sam, tu garanciju nude ljudi koji su konačno svjesni kako samo ujedinjeni građani bivaju garancija boljeg.
Kako je zajedništvo jedina civilizacijska kategorija za nabolje.
No ostaje gorčina neljudskog, neosjetljivog stanja jednog djela onih koji svojin postupkom bodu oči.
Okupljanja u velikim dvoranama, političke svjetine gladne vlasti u istom vrimenu kad mrtva tijela plutajući nestaju, nude parole već viđene, zastave vijore već korištene i poruke koje normalnom tiraju stra u kosti. Tih parola, scena i poruka smo se već naslušali i nagledali, kusali njihov učinak a samo luđak može dat šansu već dokazanom zlu. No upravo me i strah teg epiloga, te blesave karakteristike našeg čovika. Zaborava.
Jedna kratka crtica iz nekog naslova, sa nesvakidašnjon slikon, povrati mi nadu. Grupa mladih, školovanih ljudi, neopterećene natovarenon mržnjon, na seminaru u nikom gradu, izazvana tragedijon, učini posebnu gestu. Na balkonu hotela poreda sve zastave republika koje su nekad bile u savezu. U savezu koji je pedeset godina bio uzor zajedništva. Sjajnog i razlogom zazivanog savezništva.
Potom se jedan običan momak, sportaš, koji sa svojim talentom u ranoj mladosti osiguraše svoju budućnost, mrtav ladan maši za žep i pokloni 700 000 eura ugroženima. Novak Đoković, momak koji ne mrzi, koji zaziva suživot, nudi pomoć di god stigne, zavalja novi tepih po kojemu će ga mnogi mladi slijediti.
Drugi „mulac“ koji od šale zaradi nečiji desetogodišnji dohodak, bez trena razmišljanja, napustivši slavlje u svom klubu, krene među svoje sa puston pomoći, svjestan kako njegovo prisustvo ima poseban efekt i značaj. Dokazani humanista, naš Mario Mandžukić.
No da se ovim gudurama ne valja samo dobro, pokazaše lešinari izoštreni kanđi. Jadnici koji varkama „isprose“, posjetom napuštenom kradu, dizanjem cine vode na svojim poganim policama zarađuju na tuđoj tragediji. Ta gamad se opasno igra tuđim sudbinama, unose nemir i stra.
No postoje i ona lešinarska čuda koja u kravatama, Armani odjelima, skupim limuzinama, svojom neodgovornošću i pomamom stvoriše uvjete zlu jer nisu izorganizirali siguronosne standarde kako bi i tragedije bila sprečena. Pucanje novog nasipa je moguća diverzija. Nasipi se grade po strogim standardima, njih bi tribali graditi stručne osobe a ne oni koji nemali dohodak ostvaruju, na poklonjenim radnim mistima u političkim kombinatorikama „zaslužnosti“. Odgovornost je slijedeći korak, zbog budućeg. Odgovorne triba pronaći, drastično kazniti i uputiti na rabotu za koju su spremni. Ako su, osim za sebi koristiti, za nešto drugo stručni.
Balkan je vječno izvorište nevolja. Na Balkanu se dešavaju čudni „kontakti“ sa nesagledivim posljedicama. Zar nije sazorilo vrime da se tu ušuljaju nove generacije i zalupe vrata političkim i bogatunskim kastama. Zar vrime nije kako povist valja predat povjesničarima a ideologijama svađanja suprotstaviti zdrav razum i običan intres bolje budućnosti suživota.
Voda će se povući, blato će se stresti sa čizmi, nove ledine će zazeleniti a ja se pitan, dali će ova tragedija poslužiti novom koračanju u nova, bolja i pametnija zajedništva i savezništva.
Vrime je da zbacimo okove, da oslobodimo maštu, pozovemo razum i krenemo u zagrljaj čoviku.
Iskren zagrljaj, jer je i ova tragedija to poručila.