DALMATINKA

Povezani članci

• HSS zasluženo kažnjen, HSLS potpuno promašio kampanju, HSP kao da nije ni sudjelovao
• Svi njegovi ljudi
• U nedjelju će hrvatska demokracija biti likvidirana
• Viktor Ivančić: Hrvatska je invalidna NDH
• Hrabri Orbán, hrčak Vučić i trtaroš Plenković
• VIKTOR IVANČIĆ: GLAS NAVODA

“Uvik budi ponosan sinko što dolaziš iz radničke familije, što su te podigli i odgojili pošteni ljudi, radnici tvoj otac i tvoja mater!”

Te riječi, riječi moje bake izgovorene tamo daleke osamdeset i neke nisam držao kao nešto osobito relevantno, to vrijeme je podrazumijevalo da postoje dva stupa moje kao i vaše familije, otac koji radi i mater koja radi ali nas i odgaja, brine o mojim adolescentskim potrebama, ima svoj dinar koji obično završava na polici s mojim pločama i svoje dostojanstvo, dostojanstvo žene koja ne ovisi o patrijarhatu, muškim hirevima i volji.

Prije točno šezdeset i dvije godine, točnije 23.11.1952. moja je baka, vaša baka ili mater je sjela na svoje radno mjesto, za stroj, za traku, u ured tog 12. prosinca 1952. Jugoplastika je na Solinskoj počela s radom, gigant koji je osim što je zapošljavao skoro pola grada učinio nešto mnogo više i značajnije za splitsku ženu, majku i kraljicu, nešto što će se pokazati krucijalno za samu budućnost grada ali i šire u kontekstu dalmatinske žene.

Našim domaćicama bez fakulteta ta je firma pružila priliku, vratila dostojanstvo, dala “svoj dinar” te konačno izvukla žene iz patrijarhata i iza špahera. Žene u Splitu dobile su kao i moja baka pravo glasa, dignuto čelo i po prvi put u povijesti neovisnost, naše majke više materijalno nisu ovisile kao što je to bio slučaj do tada o muškarcu kao glavi familije.

Danas kad je ta i takva firma nanesena na žnjanski plato, kad je nestala u dimu,imamo jedan veliki problem o kojem se ne govori. Taj problem po meni je dostojanstvo splitske žene, majke i kraljice bez fakulteta i rodijačkih veza, žene koja je žrtvovala svoju karijeru, svoj studij za svoju familiju što je čest slučaj u mom gradu zadnjih godina.

Gdje će danas naša dobra i poštena domaćica naći pristojan posao dostojan čovjeka i plaćen usput? Kako će danas majka dva klipana doći kući u tri sata, skuhati ručak i ispratiti što joj djeca rade, kako u školi tako i na ulici koja ih sve više odgaja?

Dostojanstvo žene je po meni nestalo u dimu onog sunčanog dana na platou Jokera, o tom dostojanstvu se ne govori, o ponosnoj ženi i emancipiranoj, a istodobno zaposlenoj u nekoj firmi ili uredu nećete više tako lako čuti.

Današnja žena, majka i kraljica bez fakulteta i bez dobre potpore rodijaka, stranačkih kolega ili kakva bogata mecene može bit gažena od nekakvih polupismenih vlasnika dućana, butika, videoteka ili kioska s mješovitom robom.Danas se naše žene smrzavaju na pazaru, nose kruh u pekarama, ponižene su i obespravljene, današnja žena,majka i kraljica ponižena je činjenicom da je muškarci u ovoj zemlji više ne drže kao nacionalno blago, majku naraštaja i “tri kantuna kuće.” Naše žene se nikad kao danas nisu osjećale jadnije, usamljenije i izdane od muškaraca ove zemlje, što zbog šutnje i okretanja glave istih što zbog činjenice da muškarci ove zemlje nisu poduzeli ništa da u krvi obrane kako čast tako i ponos svojih žena, svojih majki, svojih kraljica.

Danas naše žene za 18. kuna po satu čiste tuđe urede, stubišta i stanove, naše žene koje su podizale našu djecu spremno bacivši u stranu i svoje karijere i svoje fakultete. Dignitet našoj ženi jednom je davala ova firma koja je u naše vrijeme zapošljavala petnaest tisuća žena, žena koje su uz svoj posao i dostojanstvo da imaju svoj “dinar” stizale i na primanja i na predstave i na odgoj svoje djece i svoje familije. Jugoplastika je bila ta prekretnica.

Danas imamo to što imamo, a ono što nemamo to je dignitet naše žene, Dalmatinke koja strpljivo podnosi nedjelje i blagdane pod inventurom,u skladištu, na tuđim skalama jer pedeset tisuća ih samo čeka jedan njen protest.

Na nama je da kako znamo i umijemo našim ženama vratimo poštovanje bar u svojim domovima kad ga već nemaju u ovom jadnom i nakaznom vremenu.

Ustanimo na svaku nepravdu prema ženama svakodnevno, borimo se za dignitet naših žena na svakom polju i u svakom segmentu, po firmama i u bilo kojoj situaciji kada je žena ponižena, potplaćena i ponižavana.

“Uvik budi ponosan sinko što dolaziš iz radničke familije, što su te podigli i odgojili pošteni ljudi, radnici tvoj otac i tvoja mater!”

Ovo zadnje, tvoja mater me danas posebno boli i sram me što sam muško u ovom gradu, gradu u kojem se muškim zvalo imati ponosnu Dalmatinku za ženu!