ENG
SIGURNOST INSTINKTA
Autor/ica 👤Ivo Anić
Povezani članci
Od pojave Platona na sceni intelekt je usko vezan za moral i njegove interpretacije, tražite svoje moralne vertikale jer oni koji traže pronađu i oni koji žele nađu svoje intelektualce koji ne šute, nemoral skriven pod maskom morala dosad je dokazano najviše zaustavljao hod intelekta kroz povijest kao i narode koji su unatoč svojim resursima kaskali za civilizacijom zaslugom svojih “moralista.”
Potpuno očekivano neovisni dio javnosti, barem onaj nedovoljno cenzuriran i bez izdašne potpore ministarstva kulture, digao se na noge poput slabašnog Davida potpuno svjestan da se bori protiv Golijata i na momente sam taj aktivizam doima se smiješno kao eho nekih kudikamo opasnijih vremena u kojima se aktivizmom i građanskom svijesti mogao podičiti samo jedan duševnim bolima davno ugašen splitski tjednik i nekolicina tadašnjih intelektualaca okupljenih u isti.
Očekivano otpor nametnutoj vlasti pružili su oni koje se ta i takva izravno tiče i potpuno prilagođeno današnjem vremenu svoj su otpor artikuirali na društvenim mrežama koji su prenijeli necenzurirani portali i neprofitni mediji. Glumci su tako, kao perjanice građanskog društva pokazali svojim aktivizmom otpor koji ih može skupo koštati potpuno svjesni da će potpora ovaj puta građanstva izostati u svom stvarnom obliku, osim u onom virtualnom koji se užario od polarizacije aktivizma, od onih koji odobravaju iz svojih licemjernih i parazitskih razloga, do onih koji se zgražaju nad činjenicom da sami nisu u stanju učiniti ništa više doli pukog ostavljanja elektroničkog traga.
No ono što je izostalo i ono što konstantno izostaje eliptičkim mjenama trenutno vladajućih koji se cirkularno vraćaju svake četiri godine sa sve radikalnijim mjerama ustoličenja je odgovor intelektualaca na prostaštvo te s pravom možemo postaviti pitanje postoji li u Hrvatskoj uopće intelektualna elita i koji su njeni mehanizmi? Stranka na vlasti nije od jučer pokazala svoje prostačko lice zaogrnuto kukuljicom fašizma, stranka na vlasti odluku o svojoj nemoralnosti i disfunkciji svoga članstva donijela je u osvitu same države kojom se diči i kojoj se stavlja na branik s istaknutim domoljubljem, stranka na vlasti njeguje kulturu derneka dvadeset i kusur godina, derneka koji ima u dlaku istu ikonografiju od narodnih događanja sa ustaškom ikonografijom do stranačkih okupljanja na kojima su istaknuti članovi stranke rado viđeni gosti.
Potpuno očekivano tako smo od stranke od koje smo navikli na nemoral dobili čin akutnog vršenja morala, tj. čišćenja svega što ugrožava stranačke interese i ikonografiju, potpuno očekivano dobili smo na uvid sredstva moralista koja su najstrašnija sredstva kojima se ikada rukovalo; tko nema hrabrosti za nemoralnost čina, podoban je za sve drugo osim za obnašanje higijenskih zahvata koji su postavljeni kao prvi čin i uvertira.
Moral je tako menažerijom pretpostavio da željezne šipke mogu i moraju biti korisnije od slobode i u tu svrhu i za provedbu istih ustoličen je profil ljudi koje ne straše ni najstrašnija sredstva, koji znaju rukovati užarenim željezom, ovaj put javnošću dovedenom do usijanja i nekrotkim glumcima pod svojim resorom. Glumcima, usamljenim Parsifalima današnjice tako su uz bok stali neovisni novinari i nekolicina gorljivih aktivista koji se doimaju poput beskućnika u Americi koji na ulicama New Yorka uzvikuju parole o skoroj propasti svijeta. No gdje su ponavljamo intelektualci?
Intelektualci u Hrvatskoj su zatvoreni u svoje zablude kao u kaveze potpuno svjesni da su postavši karikature zlonamjerne prema same sebi i puni nevjerice u svoje sposobnosti postali svojom šutnjom etablirana bijeda: ta umjetna, samozadovoljna i nakazna klika uzgojena je na samom tlu, svojevrsnom igralištu vladajućih establišmenta i unatoč svom moralnom porazu opravdavaju svoj fenomen zavjeta šutnje nedostatkom sredstava za intelektualno djelovanje. Uzgoj te vrste intelekta odvijao se mimo medijskih i novinarskih procesa kojima su dominirali priučeni intelektualci i oni koji su svoj intelekt „poboljšavali“ kroz svoj građanski aktivizam uredno puneći svoje kartice.
Uzgoj te vrste postigao se nanošenjem nesagledive štete istoj oduzevši joj osnovne mehanizme nepotizmom i izdašnim potporama potpuno svjesno da će kako novinarstvo bude „jačalo“ kao cenzurirana cjelina sama intelektualna oligarhija postati nešto apstraktno, nešto čega nema, da bi sami novinari na koncu izrasli iz uzgoja postali pod njihovim skutima nešto jače od samog književnog žanra koji se nepovratno izgubio.
Intelektualci sva moralna vrednovanja podvrgavaju kritici, kako vladajućih tako i onih sistemskih, kritici koja je ujedno i najsublimniji oblik čestitosti, a koja ogolijeva do srži svu dvoličnost oligarhije koja svoj sistem vrijednosti proicira na sam naraštaj kojim upravlja, izostanak takve kritike dovodi do potpune autanazije društva i građanstva koje gubi prosvjed intelektualca i koje je prikraćeno za isti.
Moral koji vladajući uspostavljaju za svoj račun svi osjećaju moralom privilegiranih kao i tendencije proizašle iz istog kao i radikalne zahvate kojima se služe provodioci pravovjernih moralista, no svim instinktima ljudi znaju i osjećaju da je izopačenost morala jedina prava istina no ljudi nemaju one perjanice koji će im vrednovati takvu vrstu morala i povući jasne granice pa samim tim imamo danas društvo koje nema povratni učinak, jasan intelektualni otpor i istiniti svijet koji će otvoreno prokazati njihov lažni kao deminutivni oblik prokazivanja pojedinca prema zajednici koja se služi nemoralnostima prikazujući ih kao moralan čin. U našem društvu takva kritika izostaje.
Kada glavi tajnik vladajuće stranke lamentira o osnovnim karakteristikama po kojima će biti birani kandidati za sastavljanje van institucionalnog vijeća i pred kompetentnost stavlja domoljublje, to je da vam malo objasnim pasuse gore čin intelektualnog prostituiranja morala, kada nema odgovora doli nekolicine natpisa od strane neovisnih medija i šutnje intelektualaca ove zemlje na takvu vrstu nemoralnosti koja se prikazuje kao visoko moralan čin možemo s pravom kazati da su intelektualci samo iluzija naroda.
Intelektualci (a govorimo o onima koji šute, ne o onima koji su prognani i cenzurirani), su ljudi koji su vjerovali svemu osim svojim osjetilima, ljudi koji će svoju kritiku društva obaviti bez ironije ili moralne osude, ukratko ljudi na koje se narod s pravom ne može ugledati ili ih prihvatiti kao vođe svoje generacije.
Glumcima se tako usudom dodijelila uloga kojoj nisu po svojim predispozicijama dorasli iako je hrabro i odvažno artikuliraju na dostupnim javnim područjima i društvenim mrežama. Samim tim je znakovito i strašno ironično da glumci dižu revolucije jer se u našem narodu „glumcem“ naziva osoba koja se karakterno uživljava u određeni lik, (a u stvarnosti je potpuno drugačiji karakter), pa cijela stvar samim tim dobija nažalost tragikomičnu notu.
Oštrica koja bi trebala zarinuti u moralno tkivo nemoralnih uspješno je i davno odstranjena, s pravom uočena kao najveća opasnost po strukture i sistem sam po sebi koji kao neprijatelje označava intelektualce. Oštrica koju čine neovisni intelektualci, oni koji ne šute i oni koji uspješno razmontiraju svaki oblik ponuđenih moralnih dogmi odbačena je uspješnom cenzurom i kadroviranjem provjerenih intelektualaca – van dosega javnosti.
No ta oštrica nije izgubila svoju britkost kao što njihov „lumin“ nije izgubio svoj intelektualni sjaj koji iako u potpunoj ilegali dolazi do onih kojima je bitan moral i onih kojima je bitno prokazivanje nemorala. Izostanak intelektualaca kojima je to naređeno njihov je osobni izbor, intelektualci postoje i treba ih tražiti. Treba ih tražiti po cijenu života jer drugi život nažalost nemamo doli ovaj i doli sada.
Od pojave Platona na sceni intelekt je usko vezan za moral i njegove interpretacije, tražite svoje moralne vertikale jer oni koji traže pronađu i oni koji žele nađu svoje intelektualce koji ne šute, nemoral skriven pod maskom morala dosad je dokazano najviše zaustavljao hod intelekta kroz povijest kao i narode koji su unatoč svojim resursima kaskali za civilizacijom zaslugom svojih “moralista.”
Pravo na osobni izbor je da se ne vjeruje u njihov moral i da se iz dana u dan bude sve veći Hrvat paradoksalno vjerujući onima koji to po vladajućima dokazano i sa sigurnošću našeg instinkta – nikada nisu glumili.
Autor/ica 👤Ivo Anić
