VAŠ

Ivo Anić
Autor/ica 4.1.2016. u 17:42

VAŠ

Svi znamo koliko je to teško, društvo u kojem živimo puno je predrasuda i netolerancije, ljudi oko nas, naši susjedi, prijatelji, braća odgojeni su u tradicionalnom patrijarhatu u kojem postoji ustaljeni red i poredak, sve ono što ne razumijemo etiketirati ćemo kao neprirodno, nastrano i bolesno. U bolesnom društvu bolesti nisu klasične, bolest današnjice je fašizam, bolest današnjice je segregacija, bolest današnjice je isključivost.

Društvo za koje možemo smatrati da je bolesno ne prihvaća svoje zloćudne atake koje ga nagrizaju i polako vuku prema izumiranju već se poput akutnih bolesnika okreće bioenergičarima, travarima i svoje bolesti ne prihvaća kao teške i opasne već ih nastoji banalizirati i svesti na trivijalno, bolest kao negacija bolesti uzrokuje potragu za odgovorima u banalnim bolestima, pa se nastupa teatralno i općenito, bolesti se dijagnosticiraju u sferama koje bude nadu u ozdravljenje, takav tip bolesti je u narodu poznat kao gripa, a u politici kao reforma, zamagljeni virus o kojem se teatralno priča jer su poznati antibiotici, nakon nekog određenog vremenskog perioda koji postaju sedativi za umrtvljenu naciju, te i takve negacije prikrivaju one zloćudne, bolesti koje se jedino kirurškim zahvatima rješavaju, bolesti koje su crne i maligne, bolesti od kojih najčešće oboljevaju djeca, tumori koji polako ali sigurno nagrizaju slobodu koja je temelj svakog zdravlja, kako slobodu pojedinca, tako i slobodu društva u cjelini, mrak kojim se prikriva pravo stanje stvari u konačnici dolazi na naplatu i tada je kasno, društvo koje nije prepoznalo svoje bolesti čekaju bolne i zastrašujuće bitke kada bolest uznapreduje, kada postane „galopirajuća.“

Svi znamo koliko je to teško, društvo u kojem živimo puno je predrasuda i netolerancije, ljudi oko nas, naši susjedi, prijatelji, braća odgojeni su u tradicionalnom patrijarhatu u kojem postoji ustaljeni red i poredak, sve ono što ne razumijemo etiketirati ćemo kao neprirodno, nastrano i bolesno. Najgora vrsta „bolesti“ za koju se u našem društvu drži da je bolest koju treba liječiti elektrošokovima i izopćenjem je ona koja pogađa mušku populaciju u patrijarhatu, a znanost je naziva drugačijim spolnim opredjeljenjem. Težinu koju nose ljudi potpuno svjesni svojih sklonosti, ljudi za koje iz zajebancije naš narod kaže „da su u ormaru“, nije lako razumjeti još manje opravdati. Izloženost javnosti i okolini je zastrašujuća u tolikoj mjeri da ne postoji adekvatna zaštita ako sami nemate jasnu predodžbu što ste zapravo spremni žrtvovati za svoje ustavno i građansko pravo da živite kako bi trebali i morali, dok u isto vrijeme svim silama se upinjete da svoj alter – ego svojoj sredini prikažete kao svoj identitet i životnu sklonost.

Ta borba traje u nesigurnosti odrastanja i ona je jedina konstanta, borba sa samim sobom, pa u strahu od surove okoline priključujete se njoj podložno i ulizivački, kako bi dostigli svoj podmukli i kukavički čin da vas prihvate veliki, jaki i zločesti „dečki“ kao svoga, svoju vrstu, svoju idealnu masku kojom ćete zavarati sve osim onih kojima ste trebali po poštenju i ljudskosti priznati pravo stanje stvari i hrabro kročiti surovim i trnovitim putem izazivajući vraga da bi u konačnici izgubili možda sve ali bi dobili daleko više od one margine u koju ćete ostati upisani, dobili bi medalju za hrabrost od ljudi koji prepoznaju istinu, prepoznaju pravdu, prepoznaju poštenje i na koncu prepoznaju odanost i privrženost ideji od koje se ne odustaje i kada brod tone, kada štakori prvi napuštaju lađu koja se opasno nakrivila. Ostati tada uz one za koje se izdaješ i za koje si na koncu dobio simpatije i mjesto na kojem se nalaziš istinska je i jedina časna stvar koju čovjek jednom mora prezentirati ako je čovjek, stav u nevolji odlika je onih najvećih i odlika je hrabrih.

Ostati i biti  čovjek najteže je zanimanje, ostati dosljedan u opasnosti, ostati sabran u nevolji odlika je samo onih najvećih, ostati uz one uz koje se ulizivački pokušavaš implementirati čista je i rengenska slika tvog karaktera, njihov prezir tvoj je krimen i njihova mržnja prema tebi kamen, kamen koji će te kad – tad povući na dno jer nisi ono čime se prikazuješ, drugi si i drugačiji, populacija si koja nailazi samo na nerazumjevanje i osudu, u njihovim očima ti si samo bolesnik kojeg će oni zasigurno izliječiti na svoj način. Gore od bilo koje strane i stava kojeg smo opisali ono je koje se u narodu naziva „sjediti na dvije stolice“, a narod se zna surovo zajebavati sa tim i takvim beskičmenjacima, na koncu i u pravilu obje propadnu i obje izgubiš no uvijek imaš da ga jebeš ormar, jednom, a bojim se da vrijeme dolazi ukazat će se potreba i nužnost da konačno i hrabro istupiš iz ormara i otvoreno kažeš svima u lice :

„ Jesam, ja sam Vaš!“

Tagovi:
Ivo Anić
Autor/ica 4.1.2016. u 17:42