Muhamed Bikić: Giganti našeg sporta FK Velež i KK Bosna moraju biti spašeni

Povezani članci

• Ancelotti: U svlačionici mog kluba ne vlada nikakva mržnja
• Baždarević: Mladi igrači mogu nadoknaditi izostanak Edina Džeke!
• Allegri: Povreda Pjanića ne bi trebala biti ozbiljna
• Kraljevi deseti put na krovu Evrope
• Llorente u Juventusu!
• Italija postala šampion Evrope u futsalu

Kada mi je najbolji naš sportista prošlog 20 vijeka, legendarni Mirza Delibašić Kindže u jednom od svojih posljednjih intervjua, između ostalog, rekao: „Ovo je Muhamede katastrofa kolektiva. Vrlo brzo zaboravljamo i lijepo i ružno. Idemo dalje, kao da smo prokleti“, mislio sam da je to samo bio  trenutak njegove slabosti, jer je već tada bio narušenog zdravlja, zatim njegovog razočarenja u cjelokupnu situaciju u društvu i da još bolujemo ratne i postratne traume. Jer, obojica smo zajedno deverali u opkoljenom Sarajevu i itekako osjetili agresiju na BiH.

Piše:  Muhamed  Bikić

Međutim, kada sa ove distance gledam na tu izjavu, situacija u bosanskohercegovačkom društvu, odnosno u sportu samo je gora i gora, kao da nema svijetla na kraju tunela. Istina, u proteklim godinama bilo je rezultata vrijednih pažnje, kao što su plasmani fudbalskih i rukometnih reprezentacija na svjetska, košarkaških na evropska prvenstva, medalja u borilačkim sportovima, te sjajna svjetska bronza atletičara Amela Tuke i  zlatna evropska naših mladih košarkaša. Zlatni heroji iz sjedeće odbojke, od sticanja nezavisnosti, odavno su osvojili sve što se moglo osvojiti.

No, vratimo se našoj surovoj stvarnosti. Kuda ide bosanskohercegovački sport, kojom kaldrmom, magistralom, autoputem, autostradom… Dalje, kako da se adekvatno finansira sport, a da nije prema nacionalnom i geografskom ključu. Kako, na kraju krajeva, osigurati optimalne uslove za rad, posebno mlađih kategorija, pa infrastruktura…

Ovom prilikom ću se osvrnuti na dva naša proslavljena sportska kolektiva koji su bili ponos od Une do Sane, od Save do Mora, a nekada od Vardara, pa do Triglava. Dakle, sjetimo se samo „jučer“ situacije u Košarkaškom klubu Bosna, nekadašnjem prvaku Evrope i države (ni danas nije nešto bolja) ili „danas“ u Fudbalskom klubu Velež, nekadašnjem dvostrukom osvajaču Kupa države. Nažalost, danas su košarkaši već drugoligaši i skoro bez navijača i bez svoje kultne dvorane Skenderije (danas Mirza Delibašić), a fudbaleri napuštaju elitno društvo, istina sa vjernim navijačima, ali bez svog kultnog stadiona Pod Bijelim brijegom, već više od dvije decenije.

Mnogo je faktora utjecalo na sve to… Nezaobilazna surova politika, pa nesposobnjakovići u i oko ovih proslavljenih i uzornih sportskih kolektiva, koji su doslobno bili oslobođeni fizičkog vaspitanja, sa loptom bili i ostali na „Vi“. Mnogi su prodefilovali ovim bosanskohercegovačkim sportskim kolektivima, bilo je tu i bivših asova, ali niko nije uspio iznači pravi „modus vivendi“. Istina, klubovi i danas žive, egzistiraju skoro pod istim imenima i grbovima. Ali samo je to ostalo u znak sjećanja na slavne „studente“ i „rođene“.

A suma sumarum, svi smo krivi, pa i mi sami novinari. Jer nismo na vrijeme reagirali na pravi način i prozvali odgovorne, a ni danas ne prozivamo. Nego, neće niko ni sa kim da se zamjera i pustili smo da Miljacka i Neretva „tiho teče“ i da, nekada slavnima Bosni i Veležu, odbrojavaju „posljednju veče“. To se nije smijelo desiti, ni po koju cijenu. Utakmice se odavno igraju u sudijskom dodatnom vremenu!