Život suprotan kazaljki na satu

Ivo Anić
Autor 20.8.2017. u 11:09

Život suprotan kazaljki na satu

U šestom krugu posljednjeg Grand Prixa utrke Svjetskog prvenstva 1978. tog 17. rujna na Grobniku Angel Nieto stiže dvostrukog svjetskog prvaka Grega Hansforda u klasi 250 ccm na njegovu Kawasakiju te u elipsi zajedno ulaze u prvi zavoj ciljne ravnine. Točno sat vremena prije, u klasi amateri, mladi vozač Raos na svom motociklu nepoznate marke u istom tom zavoju izbija na čelo prve utrke za prvenstvo Jugoslavije u utrci koja se bodovala za svjetsko prvenstvo u motociklizmu na toj novoj, svečano otvorenoj stazi.

Ricardo Tomo na Bultacu na toj novoj stazi dugoj 4.168,75 metara, dužine zavoja visokih 2.017 metara, a široke samo deset, valjda nenavikao da vozi stazu suprotnu kazaljki na satu, pokušava očajnički „izvući“ taj nesretni prvi zavoj i u šestom krugu udara u Grega Hansforda, a ovaj se klizeći „kači“ na vodećeg Angela Nieta koji vozi svoju utrku života. Sva trojica završavaju u dimu prašine Grobnika, ustaju i Tomo i Hansford, no Nieto ne ustaje, ostaje da leži ispod prevrnutog motocikla.

U šestom krugu utrke za prvenstvo Jugoslavije senzacija iz Splita vodi, nije sasvim jasno kako vozač koji inače vozi divlje utrke po splitskom Marjanu na svom Tomosu V 14, popularnom „peteru“ iza sebe ostavlja šampiona Jugoslavije i kremu tadašnjeg motociklizma u Hrvata, ali šesti je krug i senzacija je na pomolu, amater iz Splita ako  nastavi ovako suvereno ima ulaznicu za svjetsku scenu koja je došla i u Jugoslaviju, došla je u Rijeku.

Šesti je krug i samo brojni Splićani na tribinama znaju zašto njihovi asovi tako nadmoćno vladaju Grobnikom i utrkuju se jedni protiv drugih gotovo van konkurencije. Grobnik je staza koja ide suprotno od kazaljke na satu, kao i njihova staza na Marjanu. Onaj koji „slomi“ okuku na Benama  nema više straha u prstima, nema  dizanja dlana s „gasa“ tvrde upućeni. Šesti je krug i prvak Jugoslavije valjda nenavikao na staze koje idu suprotno od kazaljke na satu u zavoju prvom od ciljne ravnine udara u jednog od Splićana koji klizeći „kači“ vodećeg  Raosa, senzaciju tih prvih šest krugova iz Splita. Sva trojica završavaju u dimu i prašini Grobnika, ustaju prvak i Uvodić, no Raos ne ustaje, ostaje da leži ispod svog motocikla.

Da netko postavi čisto znanstveno pitanje što je vrijeme i postoji li ono zaista, nauka će vam odgovoriti egzaktno da vrijeme postoji, samom činjenicom da se sve uvijek mijenja. Sve u nama i sve oko nas podložno je promjeni i ona je jedina ljudska konstanta. Od početka života, pa do njegova kraja, život su koncentrični krugovi staze koju vozimo, a koju smo nazvali vrijeme, no pravo je pitanje mijena, jesu li one izvan nas ili su u nama? Ono što nazivamo vremenom samo je metoda kojom mjerimo trajne promjene, pa smo ih podijelili, na dane, mjesece, godišnja doba i godine.

Temeljem minuta mi računamo sate, dane, godine, i na taj način egzaktno određujemo vrijeme od našeg rođenja do onog konačnog, smrti kao jedinog subjekta koji ne računa vrijeme po našim uspostavama. Sam Einstein bavio se sličnim pitanjima, tvrdeći stalno kako se bavi izračunavanjem vremena, koje ne mora i vjerojatno nije podložno potrebi gledanoj iz ljudskog položaja. Samim tim možemo zaključiti kako vrijeme zapravo ne postoji, već je vrijeme izmislio čovjek da lakše objasni ili izračuna svoj život u sekundama, minutama i godinama, iako sam pojam vremena možemo daleko jednostavnije objasniti, ako ga vežemo za ljude, određene ljude u određenom životnom periodu. Ako se želim sjećati ljudi u mom životnom vremenu, s kraja sedamdesetih, a početkom osamdesetih, ja ću vam kazati da sam živio tada u vremenu paklenih vozača.

Život, ako ga računamo kako ga računamo inače ima u toj svojoj računici jedan nedostatak. Život zna u jednoj sekundi, obično u šestom krugu utrke na Grobniku za Svjetsko prvenstvo Jugoslavije ili istom tom krugu i istom mjestu za Svjetsko prvenstvo u motociklizmu, promijeniti tok izračuna i sve sekunde, sve minute, sati i godine obično nestanu u dimu i prašini Grobničke staze. Zna to Angel Nieto koji je umjesto novog svjetskog prvaka iza tog šestog kruga postao zubar, a mlada senzacija iz Splita obični automehaničar kojem će na zidu garaže visjeti pokoji trofej iz mladosti uz okaste ključeve i poster obnažene ljepotice na aktualnom kalendaru. A da je vrijeme računao kasnije u minutama i godinama pokazalo se činjenicom da je umjesto prvaka Jugoslavije postao moj ujac, oženivši svoju ljubav u žutoj hipi suknji kakve su se tada nosile u tom vremenu pokušavši od mene nečiniti dobrog mehaničara, strojara i zaljubljenika u motore, moto utrke i divljanja Marjanskim okukama, „ćošama“ od pravca Zente prema hotelu Park i znamenitim polnoćnim utrkama kroz Marmontovu i Paićevu ulicu.

Kako je mene zanimala isključivo književnost, a za književnost se zna da nije podložna sekundama, minutama i godinama, uskoro je odustao, ostavši i dalje jednim od najboljih ljudi koje ću u životu upoznati, ali koji mi neće promijeniti računanje vremena, ono obrnuto od kazaljke na satu kakvim ga računam ja i ljudi koji pišu.

Šesti je krug utrke na Grobniku sa kemoterapijom. Bolnica spava i uz šum ventilacije sve što čuješ su šum respiratora i kikot dežurnih sestara negdje dolje na katu koje u dežurstvu gledaju najnoviju tursku sapunicu. Razmišljam o vremenu dok Joško Raos vozi svoju najtežu utrku u životu, onu u kojoj vam protivnici nisu ni nesretni Angel Nieto ni znameniti Greg Hansford, već vas vrijeme čeka da naletite u punoj brzini pa da vas zauvijek ostavi u prašini Grobnika. Da ga ne mjerimo u sekundama, u onom djeliću iste, auspuh prvaka Jugoslavije ne bi zakačio stražnju gumu Raosa i on bi odvozio preostalih četrdeset bez prave konkurencije, postao bi senzacija iz Splita iz kojeg dolaze opaki vozači kaljeni na splitskom asfaltu, vozači koji sami od V 14, popularnih „petera“ rade motore za utrke svjetskog prvenstva. Split s kraja sedamdesetih dobio bi svog vozača, momka poniklog na najopakijim stazama Jugoslavije, onim uličnim, koji je svoj talent i svoju neustrašivost pretočio u životni poziv. Šesti je krug utrke na Grobniku u kojoj će svijet dobiti još samo jednog zubara i jednog automehaničara.

Tako to ide kod onih koji vrijeme računaju u smjeru kazaljke na satu. Šesti je krug života i shvatili smo obojica u istoj utrci da vrijeme ne postoji, da su ga izmislili ljudi da objasne tako važne životne prekretnice, pa da vrijeme nakon njih bezlično računaju u sekundama, minutama, satima i godinama, čekajući kraj da završe s računanjem.

Šesti je i konačni krug utrke na Grobniku s kemoterapijom. Vrijeme koje je zahvatilo tog svjetskog prvaka i bacilo ga u dim i prašinu nastavilo je svoj linearni korak tupo odjekujući bolnicom koja spava, odjekujući sekundama, odjekujući minutama, odjekujući satima. Ja sam tom istom vremenu bio zahvalan. Jer je od svjetskog prvaka načinilo jednog običnog automehaničara koji će postati sastavni dio mog života i na mnoge me načine  voditi njim da bi danas bio čovjek kakav jesam. Važna je to bila utrka, možda i važnija od one na Grobniku i da ga pitam sada odgovorio bi mi isto, sve bi svjetske utrke zamijenio za onu našu, onu i koju smo odvezli na istom motoru sve do tog šestog kruga kada nas je vrijeme zakačilo iza leđa i bacilo u dim, bacilo u prašinu.

Da bi ga ja nastavio računati u suprotnom smjeru, onako kako sam naučio od najvećeg vozača kojeg je Split imao, a nikada zapravo nije ni saznao za njega. Jer vrijeme tako funkcionira, u satima, danima i godinama, pa se takve utrke zaborave i prekrije ih prašina.

Utrke u kojima te život usmjeri  da od jednog antitalenta za utrke i motore napraviš čovjeka.

In memoriam

Joško Raos 1956 – 2017

Ivo Anić
Autor 20.8.2017. u 11:09