Kongres ekonomista u Hongkongu: „Ne vjerujem da je demokratija najbolji put“

Povezani članci

• U Rusiji stupio na snagu kontroverzni zakon o posvajanju djece
• Mađarski parlament usvojio oštrije propise za azilante
• Hugo Chavez navodno preminuo, u Karakasu tvrde da nije
• Švedska protjeruje čovjeka koji stoji iza nedavnih spaljivanja Kurana
• Indonezijski spasioci traže nestale u klizištima
• Gutereš: Pandemija je nekima izgovor za restriktivne postupke

Poslovna ulica u Hongkongu: Dobrobit kao ljudsko pravo

Na ekonomskom kongresu u Hongkongu pokazuje se kako je finansijska kriza stvorila nesigurnost kod zapadne naučne elite. Čak i za nobelovce je Kina novi uzor. I prvi filozofi već počinju razmišljati o kraju demokratije.

By: Christian Rickens, Hongkong

Preveo: Ešref Zaimbegović

Daniel A. Bell pada u oči u hongkonškom hotelu Intercontinental. Pod njegovim sakoom vidi se tradicionalna kineska košulja sa visokom kragnom. Tako nešto ovdje normalno ne nose gosti nego konobari.

Kanađanin predaje političku filozofiju na elitnom pekinškom univerzitetu Tsinghua. Ono što on kaže odgovarajuće je njegovoj košulji.: „Ja ne vjerujem da je u budućnosti demokratija u formi „jedan čovjek – jedan glas“ najbolji put za organizaciju političkog sistema.“ Bell, inspirisan konfučijanskim učenjem, pledira umjesto toga za izbor vodeće političke elite prema intelektualnim sposobnostima i moralnim standardima. To je sistem koji on vidi da  je, doduše ne perfektno, ali ipak u dijelovima ostvaren u Komunističkoj partiji Kine (KPC). U dijelovima koji se daju dograditi.

Izbori? Oni imaju smisla samo na lokalnom nivou “pošto loše odluke tu nemaju takvu težinu”.

Njegova uloga čovjeka koji se izjašnjava kao antidemokrat donijela bi Bellu u Njemačkoj vjerovatno nekoliko zabilješki u godišnjem izvještaju Savezne bezbjednosne agencije. U ostatku svijeta njegovo stajalište ga je učinilo intelektualnom pop zvijezdom sa kolumnama u “Financial Timesu”, u “Guardianu”, “Huffington Postu”. I ovoga petka poslije podne može Bell pred izabranom publikom objašnjavati svoje teze: to je godišnje zasjedanje Instituta za novo ekonomsko mišljenje, jedan poznati Think-tanks financiran od finansijske legende Georga Sorosa. Na konferenciji učestvuju mnogobrojni nosioci Nobelove nagrade za ekonomiju, zatim istoričari, sociolozi i politikolozi iz Oxforda, Princetona, Berkeleya. To je elita zapadnog svijeta u oblasti ekonomskih i socijalnih znanosti.

U svome predavanju Bell objašnjava: Sigurno da se ni u KP ne odvija mnogo toga perfektno, borba protiv korupcije je veliki izazov. Štampa bi trebalo da bude slobodnija. A možda bi se u budućnosti mogao zamisliti jedan “ konstitutivni moment” u kome bi Kinezi jednokratno na referendumu dali legitimaciju sadašnjem sistemu. Pri tome bi se moralo razmisliti o glasačkom pravu u ovom izjašnjavanju naroda. “ Bilo bi zamislivo više glasova za ljude sa boljom naobrazbom.”

Pojmove ljudskih prava i pravne države Bell nije spomenuo nijedan put.

Zvuči kao provokacija – a ovdje ne provocira nikoga. Par učtivih pitanja, kako se može spriječiti da se meritokracija ne izrodi u nepotizam. Bellova ideja: Kad se završi mandat jednog političara morala bi njegova cjelokupna obitelj objaviti svoje imovinsko stanje. Prijateljsko uputstvo ( kineskog) moderatora da je KPC već odavno nešto kao “personalno odjelenje Kine” – nadležno za to da izabira najbolje i da ih unaprijeđuje. A nakon toga već je vrijeme za koktel.

Iz ovoga imamo sliku koja ukazuje na jedan ozbiljan trend: šest godina od početka finansijske krize bilo je dovoljno da se kod zapadne znanstvene elite uzdrma preovlađujuća slika svijeta. To su oni vrijednosni kanoni prema kojima demokratija i slobodno tržište zajedno čine najbolji od svih sistema – ne samo za zapad nego za cijeli svijet.

Iz toga proizlazi ubjeđenje da se slobodno gospodarstvo i slobodno društvo dugoročno uslovljavaju i da će i Kina, prije ili kasnije, shvatiti tu povezanost. Jedva da se može vjerovati da su američki neokonzervativci još prije deset godina pledirali da se demokratija i tržišno gospodarstvo, ako je potrebno, šire i upotrebom oružja.

 “Demokratije imaju suviše kratak vremenski horizont”

Vidljiva je ova promjena poimanja naprimjer kod Jamesa Heckmana, dobitnika Nobelove nagrade za ekonomiju za 2000. godinu i osim toga profesora prava. Skoro cijelu svoju karijeru proveo je na legendarnom ekonomskom fakultetu Univerziteta u Chicagu. Tamo gdje je ustvari formulisan liberalni kapitalizam sa svim njegovim globalnim značenjem.  A sada? On sjedi u Hongkongu i kaže rečenicu kao što je ova: “Dio kineskog uspjeha leži vjerovatno u tome da tamošnje vođstvo nikada nije slijedilo određenu ekonomsku teoriju – nego jednostavno samo svoj vlastiti njuh.”

Ili Michael Spence, dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju za 2001.godinu. Da bi rasla tako uspješno kao Kina jedna zemlja treba vođstvo “sa izdržljivošću”. Najjednostavnije se takav uspjeh “ može ostvariti u jednom solidarnom autoritarnom sistemu jer demokratije imaju suviše kratak vremenski horizont”.

Niall Ferguson, istoričar iz Oxforda ne dopušta sumnju da on smatra pravnu državu za veoma važnu. Međutim u njegovim očima USA upravo rade na tome da “ vladavinu zakona zamjene za vladavinu advokata”. To u Fergusonovim očima značajno doprinosi slabljenju i propadanju USA i zapadne Evrope.

Sigurno je da Zapad stagnira od početka finansijske krize dok Kina sa skoro automatskom sigurnošču ostvaruje visoke stope rasta. Zapad pokušava da izveze demokratiju u Irak i Afganistan – i ne uspjeva.

Ali ipak: Ne postoji ustvari osnov za ideološko klanjanje pred režimom iz Pekinga. Korelacija između blagostanja u jednoj zemlji i stepena njenih demokratskih sloboda je sada kao i prije impresivno visoka. I što je jedna zemlja više na ovoj skali blagostanja to je jača ova povezanost. Iz grupe zemalja sa srednjim ekonomskim rezultatima po glavi stanovnika ( tu spada i Kina) uspjelo je nekoliko tuceta njih da u proteklim decenijama pređe u grupu zemalja sa višim ekonomskim rezultatima. Skoro sve te zemlje su demokratije, među njima mnoge države istočne i južne Evrope.

Ustvari to je logična povezanost: ukoliko je zemlja prosperitetnija utoliko za građane postaju važnije nematerijalne vrijednosti kao sloboda, pravna sigurnost ili učešće u demokratiji.  I obrnuto: ako jedno narodno gospodarstvo želi iz sredine skale prosperiteta ići u višu grupu, treba pametne inovacije koje najbolje uspjevaju u slobodnim društvima. Možda će Kina uspjeti da poslije Singapura bude drugi izuzetak od ovoga pravila – međutim još nema dokaza za to.

Jedan dan poslije svoga predavanja Daniel Bell je zamijenio svoju konfučijansku košulju za jednu normalnu plavo-bijelu. Sa svojim modernim Nerd naočalima ovaj pedesetogodišnjak bi se lako uklopio u ulice Brooklyna ili Berlin-Mitte. Naravno da mu je važna pravna država i ljudska prava, kaže on. “ Ali ne biti siromašan je osnovno ljudsko pravo a tu je Kina napravila ogroman napredak.” I u stvari pravne države ide Kina naprijed.

I kad je razgovor bio skoro na kraju kaže on: “Prije dvadeset godina prilično bih se naljutio ako bih čuo da neko govori kao ja danas.”

spiegel.de