Luda trka minareta

Kamel Daoud, Le Point
Autor 8.6.2018. u 18:29

Izdvajamo

  • Gradnja džamija je postala i tekma među dostojanstvenicima u selima, među lobijima u gradovima, režimima u prijestolnicama. Ostaviće se ovom svijetu, koji se zove arapski, najveća mreža, nakon interneta i one tajnih službi, koji će biti ponuđena islamistima i unificiranim teokratskim državama budućnosti. To nije gore od velikih katedrala i ogromnih hramova? Nije, ali je jednako skupo, u novcu, ljudskim životima i vremenu.

Povezani članci

Luda trka minareta

Velike džamije sigurno pomažu da se izbjegnu džamije „podruma“, ali visina minareta ne pomaže da se zakorači na Mjesec.

Piše: Kamel Daoud, Le Point, 31.05.2018.

Vrući petak u jednom alžirskom selu. To je dan slave za imama. Dugi glas prenose zvučnici, i najavljuje ono s onu stranu, kao sa visine brodskog jarbola. Raj je opisan sve do latica, pogubljenim se dušama prenosi Božja ljutnja i oprezno se govori o aktualnim zbivanjima, jer su propovijedi kontrolirane. Vojska imama je ona najmoćnija u zemljama koje se zovu muslimanske. Onaj ko kontrolira imame – kontrolira zemlju, njen jezik, snove, zakone. A da se bude imam, treba džamija. A i tu je bitka dugo bjesnila: prešlo se sa crkava – izgrađenih, ponekad na ostacima džamija – pretvorenih u džamije, na „podrume“ islamista: sale za molitve u neboderima sa subvencioniranim stanovima, tajni prostori skloništa prvih džihadističkih ćelija. Nakon rata i 200 000 mrtvih, povratiće se džamije, kontroliraće se više manje imame, i nadziraće se koncepcija nove ortodoksnosti.

Ali, da se situacija drži na oku, nema ništa bolje nego da se sagradi džamija u Magrebu ili u svijetu tvz. arapskom. To omogućava pranje novca, dodjeljivanje legitimiteta, pridobivanje popularnosti i pretvaranje građana u podčinjene vjernike. U Oranu, kad je biskupija inicirala gradilište za obnovu  fantastične crkve Santa Cruz, na malenoj planini koja bdije nad gradom, jedan je „donator“  finansirao izgradnju džamije smještene tačno iznad ove crkve. „Neonska“ poruka.

Tako, ima džamija u svim kutovima zemlje. Ponekad su lijepe, često odvratne, nezavršene ili građene u konkurenciji sa građevinskim promotorima, donatorima, stanovnicima četvrti, u nadmetanjima.  Islamisti ih naročito podižu u neposrednoj blizini plaža  da ponovno osvoje prostore grijeha, kupačice u bikinijima proglase krivim i sunčanje pretvore u prekršaj.

Ali, izgradnja džamije je naročito ludilo veličine lokalnih „veličina“. Čudnovata tekma ka zvijezdama moćnika režima na zemlji islamskoj, kao što je Hassan II inaugurirao u svoje vrijeme: velika džamija sa njegovim imenom nosi minaret visine 210 metara. Daleko iza je Erdogan, turski kalifa sa svojom džamijom Camlica, koja je još u izgradnji. Njeni minareti dostižu visinu od 107 metara. Turski diktator se namjerio na niže, ali grabi na mnogo šire kad se radi o utjecaju na međunarodni islam. Danas se zna da on želi biti Papa monoteizma, jedini njegov predstavnik. Njegova metoda je kompleksna: izgraditi najveću džamiju u zemlji, udomiti kongres podmukle „muslimanske braće“, kontrolirati džamije u Europi, finansirati džamije u Magrebu i govoriti u ime Palestinaca, naročito onih mrtvih.

Međutim, to je značilo ne računati na konkurenciju koju će nametnuti Velika džamija u gradu Alžiru. Faraonski projekat Bouteflike, sunovrat finansijski, vlasnički, politički. Više od dvije milijarde eura i hiljade Kineza  da se pripremi ničicom padanje hiljada Alžiraca. Njen minaret  će biti najviši na svijetu: 270 metara. Trka ka zvijezdama se tu neće zaustaviti i može se predvidjeti da će u budućnosti neki kalifa poželjeti još viši. Visina minareta je zamišljena kao rješenje teološke dileme kako sagraditi „više i veće“, a da se ne bude konkurencija džamijama svetih mjesta Meke i Medine. Ludilo, novac, vrtoglavica, ambicija i kompenzacija. Tema za psihoanalizu, kao i za teologiju. Visina minareta je izgleda postala opsesija.

Gradnja džamija je postala i tekma među dostojanstvenicima u selima, među lobijima u gradovima,  režimima u prijestolnicama. Ostaviće se ovom svijetu, koji se zove arapski, najveća mreža, nakon interneta i one tajnih službi, koji će biti ponuđena islamistima i unificiranim teokratskim državama budućnosti. To nije gore od velikih katedrala i ogromnih hramova? Nije, ali je jednako skupo, u novcu, ljudskim životima i vremenu.

Velike džamije sigurno pomažu da se izbjegnu džamije „podruma“, ali visina minareta ne pomaže da se zakorači na Mjesec.

————————————————————————————————————————————————–

Kamel Daoud (1970.) je Alžirac, novinar i pisac, dobio je Goncourtovu nagradu 2015. za prvu knjigu.
Redovito objavljuje kolumne u francuskom tjedniku  Le Point, New York Timesu i  Le Quotidien d’Oran.
Kamel Daoud, Le Point
Autor 8.6.2018. u 18:29