Oslobađanje Idliba i Uskrs u okupiranoj Siriji

Povezani članci

• Obama i Cameron: Naći ćemo ubice talaca i uništiti ih!
• Kritike Macronu za pokušaj ‘rehabilitacije’ saudijskog princa bin Salmana
• Pakistan: Ubijeno najmanje 19 putnika
• Policajac u Atlanti upucao Afroamerikanca, ubistvo izazvalo bijes javnosti i nove nerede
• Prvi put u američkoj historiji: FBI pretražio Trumpovu rezidenciju
• Na izborima u Rusiji mogu učestvovati 32 stranke

“Nakon višemjesečnih žestokih borbi protiv snaga odanih režimu Bashara al-Assada, pobunjenici su napokon oslobodili grad Idlib u sjeverozapadnom dijelu Sirije”.

Ovako je otprilike izgledala udarna vijest u informativnim programima BBC-a, CNN-a, Al-Jazeere, Al-Arabye i drugim medijima koji su se od prvog dana sirijske krize otvoreno svrstali na stranu “pobunjeničkih” grupa koje za cilj imaju rušenje sirijskog režima. Njihovu vijest, naravno, prenijela je i većina naših medija.

Od tog 28. marta i “konačnog oslobađanja Idliba” od strane prozapadnih pobunjenika, skoro je nemoguće naći vijest vezanu za Idlib u nekom od gore pomenutih svjetskih medija. Izgleda da je jedino važno bilo napokon s vlasti u tom gradu skinuti “brutalni, nedemokratski Assadov režim”, a sve ostalo će ići kao po loju, po već dobro poznatom i uhodanom demokratskom modelu podržanom moralno i finansijski od strane velikih zapadnih sila i njihovih sluga na Bliskom Istoku, u prvom redu Saudijske Arabije i Katara.

Međutim, da ne potonemo u potpuni medijski mrak kada je u pitanju situacija u Idlibu, moramo biti zahvalni mnogim slobodnim novinarima (freelancerima) za koje već odavno nema mjesta u mainstream medijima. Rizikujući svoje živote, naše hrabre kolege se svakodnevno trude da nam s lica mjesta prikažu kako se odvijaju novi “demokratski procesi u oslobođenom Idlibu” i s kakvim se sve problemima suočavaju “nove vlasti” ovog sirijskog grada.

Već pri samom dolasku na glavni gradski trg u Idlibu, “oslobodioci” su se suočili s prvim problemom, jer osim nekoliko znatiželjnih dječaka, nisu imali s kime proslaviti “veličanstvenu pobjedu”. Većina stonovnika je na traktorima s dvije kese najlonske u rukama napustila grad zajedno s “mrskim Assadovim” vojnicima i spas potražila na “okupiranim” dijelovima zemlje pod Assadovom kontrolom. Ona manja grupa stanovnika koja nije uspjela pobjeći ostala je u svojim domovima neizvjesna šta im nosi budućnost pod novim vlastima.

Nakon proslave pobjede, pobunjenici su krenuli u uspostavljanje novog demokratskog poretka. Kao da su za mentore imali naše demokrate nakon prvih višestranačkih izbora devedesetih godina, nove vlasti Idliba prvo su krenule u rušenje spomenika narodnim herojima i promjenu imena ulica nazvanih po njima. Odmah je srušen spomenik Ibrahima Hanana, jednog od lidera sirijskog ustanka protiv francuske okupacije poginulom 1935. godine. Za njega više nema mjesta u Idlibu, a uskoro će ulice Idliba nositi imena nekih sirijskih Budaka, Francetića, Pavelića, Mihajlovića i drugih fašista i saradnika okupatora.

Vlasnici lokalne trgovine, otac star 83 godine i sin star 44, više neće živjeti u diktaturi i neće morati svako jutro ustajati rano i otvarati svoju trgovinu kako bi zaradili za život svoje porodice. U njihovoj prodavnici se prethodnih 50 godina mogao kupiti duhan i alkohol, ali u novom “demokratskom poretku” više neće morati uopšte raditi. “Oslobodioci” su s njima završili po kratkom postupku već prvog dana i njih dvojica nisu dočekali ni prvo jutro u novom “slobodnom” Idlibu.

Slična sudbina zadesila je i 57-godišnjeg sveštenika Ibrahima Faraha (uh, kako objasniti bh. pristalicama Jabhat al-Nusre, ISIL-a i drugih terorističkih organizacija da se pravoslavni sveštenik može zvati Ibrahim). Otac Ibrahim odveden je na nepoznatu lokaciju gdje čeka suđenje. Nema sumnje da će presuda biti u stilu Pavelićevih koljača iz 1941. prema kojoj će se Ibrahim Farah morati prikloniti (prihvatiti novu vjeru) ili ukloniti.

Potpuno identična situacija je i u drugim sirijskim gradovima. Kršćani su jučer diljem svijeta proslavili svoj najveći vjerski praznik Uskrs, među njima i veliki broj sirijskih kršćana (oko 10 posto ukupne populacije Sirije). Međutim, priliku da vrijeme sa svojim najbližima provedu u krugu porodice i u crkvi, te da boje jaja kako nalaže tradicija, imali su samo oni koji žive u “okupiranim” dijelovima Sirije pod diktatorskom čizmom “brutalnog diktatora” Assada.

Miješanje zvukova ezana sa crkvenim zvonom moglo se čuti samo u Damasku, Latakiji, Tartousu, Homsu, jednom dijelu Aleppa i drugim dijelovima pod kontrolom sirijskog režima. Tamo gdje vladaju novi “demokratski” zakoni mogle su se vidjeti neke druge slike. Tako je jučer u selu Tal Nasri u Hasaki zapaljena crkva Djevice Marije. Potpuno demokratski i jednoglasno.

Početkom rata u Siriji, veliki broj izbjeglica spas je potražio u susjednim zemljama, a većina kršćana iz naselja Wadi al-Nasara i Al-Hamidiyah u Homsu prebjegla je u Libanon. Prošlogodišnji Uskrs oni su proslavili u izbjegličkim kampovima Libanonu, a proslavu su ovjekovječile reportaže zapadnih medija, koji su kampove opisali kao utočišta za hiljade izbjeglica pobjeglih od “strašnog sirijskog režima”.

U međuvremenu je SAA (Sirijska arapska armija) ili Assadova vojska (kako je zovu mediji odani “revolucionarima” ponovo preuzela kontrolu nad Homsom, pa su se mnoge izbjeglice iz Libanona vratile svojim domovima. Jučerašnji Uskrs su proslavili u svojim domovima i crkvama kao što su to radili njihovi preci nastanjeni u tom sirijskom gradu već hiljadama godina. Samo što ovaj put nije bilo velikih medijskih kuća da to zabilježe.

Demokratija, borba za ljudska prava, sloboda govora i objektivno novinarstvo su riječi od kojih se sve više normalnom čovjeku prevrće želudac.