PROSTITUCIJA :KLIJENTI PROSTITUTKI ORGANIZIRAJU SVOJ “SINDIKAT”

Povezani članci

• U eksploziji bombe u Turskoj ranjeno 11 ljudi
• Klimatska kriza i bogaćenje
• Kod Kanarskih otoka nađena tijela petero migranata
• Ubojica iz Novog Zelanda u svom manifestu spominje Srbe, Kosovo, Balkan
• Rouhani: Nuklearni sporazum se ne poštuje
• Erdogan: Grčka će razgovarati ili se suočiti s posljedicama

U Francuskoj su klijenti prostitutki odlučili organizirati nikad viđenu organizaciju sa ciljem da se čuje i njihov glas : to je rekacija na raspravu koja je za jesen planirana u Nacionalnoj skupštini Francuske, a u skladu sa kojom bi  ovi potrošači usluga prostitutki mogli biti penalizirani.

“Ja sam klijent ovih gospođa od moje 18. godine”, promrmljao  je Michel gledajući u dno svoje čaše. Danas mu je 58. Umorio se gledajući ljude, nalik samom sebi,  izvrgnute ruglu javnog mnijenja, koje ih predstavlja  kao opasne perverznjake. Michel je šef jednog tima u dućanu industrijskih potrepština i angažirao se na organiziranju sindikata potrošača usluga prostitutki. Nečuveno. “Zakonski projekat  koji je u toku mogao bi nas penalizirati. Vrijeme je da se reaguje i da se ljudi usude pokazati da postojimo”, objašnjava glasom punim poze. Njegov rječnik, odmjeren i elegantan, nije u skladu sa njegovim osjedjelom, kuštravom kosom, izražajnim licem i  zdepastom, oniskom figurom. Sjedi u dnu jednog pariškog bara, lomeći grubim velikim rukama podmetač ispod čaše. “Za sada nas ima desetak u ovom udruženju, a nadam se da će nas uskoro biti mnogo više. Želimo skinuti đavolsku oreolu sa imidža klijenata i pomoći prostitutkama u slučaju nekog pravnog problema. Želimo da se mentalitet promijeni, i  želimo razbiti tabu”.

U Francuskoj je prostitucija punoljetnih osoba zakonom dozvoljena. Zakon zabranjuje nagovaranje, to znači privlačenje klijenata, pa čak i pasivnim ponašanjem. Od 2003. godine se navođenje klijenata na korištenje usluga prostitutki smatra za delikt. Prema sociologu Françoise Gil, ovaj zakonski akt nije smanjio broj prostitutki. “One su odstranjene iz velikih gradova, kao što je Lyon, odakle su istjerane. Našle su se na izoliranim prostorima i sada su još ranjivije. Umjesto da im se daju prava i prizna status, ovo tjera prostitutke da se skrivaju.”

Zabrinuta za sudbinu ovih gospođa Danielle Bousquet, koja je jedna od potpisnica parlamentarnog izvješća iz aprila ove godine, predlaže drugačije rješenje: penalizirati njihove klijente propisujući im zatvorsku kaznu i globu.

Michel, koji stanuje u predgrađu Pariza, sada je zabrinut. Bio je dva puta u braku, prvi put pet i drugi put osam godina, i nema djecu. Danas je bračni život jako daleko od njega i nema se namjeru više ženiti. S druge strane, čini mu se nezamislivim da prestane viđati prostitutke. Dva puta tjedno ide u ulicu Saint-Denis “u posjetu ovim gospođama”, kako kaže. Tome je namijenjeno između 400 i 500 eura njegovog mjesečnog budžeta. Nije to samo seksualni čin. Povjerava nam da nikada nije gledao porno filmove. “Kad odgledate jedan – vidjeli ste ih sve.” Ono što on traži u ovim susretima je ljudska relacija. “To je kao da idem u posjetu nekoj prijateljici, kao i mnogi drugi klijenti. One često imaju i dušu i toplinu, koja svakome prija. Sjećam se da sam dosta puta otišao na kavu u bar sa nekom prostitutkom, nakon odnosa. Nosio sam im i cvijeće, kad sam znao da nešto slave”. Priznaje da ima i skretanja. “Neki klijenti su nasilni. Ali većina je korektna. Nisu perverznjaci. To su vaši susjedi sa stubišta, vaš brat, vaš kolega sa posla”.

U šumi je nulti stupanj

Za ovih četrdeset godina Michel je svjedok da se ulica promijenila. “Danas ima mnogo manje prostitutki. Među njima ima mnogo strankinja, žrtava mafijaških mreža i onih koje izrabljuju makroi. Ja više volim “tradicionalne”, one kojima je to zanat. One imaju ona prava pravila. Strankinje su – a to je jako žalosno – silom gurnute na ulicu, a zanatu ih nisu “naučile” one iskusnije od njih. One “tradicionalne” upravljaju posjetama kao dirigent orkestrom. Ne ljube se nikada u usta, nameću rigorozna higijenska pravila i zaštitu. Uvijek prije odnosa klijenta operu vodom i sapunom, i odbiju ga ako nije zdrav. Zatim se i one operu. Za četrdeset godina nikada nisam dobio nikakvu bolest. One prelaze na seksualni čin nakon  malo milovanja.  I onda – zdravo. To traje pola sata, nekad malo duže,  ako se dobro razumijemo i malo popričamo. Kad, dogovoreno preko malih oglasa, pristaju primiti klijenta kod kuće, posjeta košta najmanje stotinjak eura, ali je to i mnogo opasnije, jer vrlo teško mogu odbiti klijenta kad im je na vratima,  a nemaju nikoga sa sobom da im pomogne. A u šumi je još mnogo gore. To je nulti stupanj. Nema nikakvog razgovora, nikakve ljubaznosti, ni traga od higijene. Djevojke su izložene velikim opasnostima. Ima nas mnogo koji to konstatujemo i priznajemo. A mi, njihovi klijenti, nikako ne želimo da djevojke pate”.

Suradnja sa policijom

Zastarjela vizija, daleko od ogavne stvarnosti? Ne, prema sociologu Françoise Gil, koja smatra da je ova ideja dobra : “Oni imaju šta reći u ovoj raspravi, kao glumac Philippe Caubère, koji priznaje da je klijent prostitutki. I oni imaju svoju ulogu,  koju treba odigrati, da bi se stalo ukraj mafijaškim mrežama. Na primjer, u Nizozemskoj ili u Njemačkoj, postoji suradnja između klijenata prostitutki i policije. Kad neki klijent primijeti pretučenu ili ranjivu djevojku, prijavi je da bi se tako pomoglo u razpetljavanju tih odvratnih mreža. U Francuskoj će, ako progovore, klijenti pomoći će da se rasvijetle ovakvi vrlo ozbiljni problemi”.

“To je to ili – ludilo”.

Pierre, vrlo iskompleksiran, viđa samo prostitutke : to su jedine žene koje ga hoće. Bez njih bi bio strašno usamljen.

Pierre ima 41. godinu i radi kao liječnik u pariškoj regiji. Njegov glas je blag i sramežljiv, iz opisa  njegovog života se osjeća strašna usamljenost. Prostitutke viđa “epizodično, jednom u petnaest dana, nekad jednom u tri tjedna, zavisi”. “Ja sam rezervisan, priroda me nije mazila. A u našem društvu, kad čovjek ne izgleda lijepo –  to je vrlo teško.  Meni je nezamislivo da neka žena pristane  da se pozanima za mene ako joj ne platim”. Kad smo ga upitali da li je do sada imao neki odnos sa ženom kojoj nije platio, Pierre ne odgovara iz prve, razmisli: “U stvari, da, samo jedanput, ali veza se nije razvila…”, sjeća se. Pierre kontaktira prostitutke preko interneta i dogovore se za susret u hotelu ili u njenom stanu. “To je koliko seksualna, toliko i ljudska veza. Ja niima ispričam ko sam, imamo razmjenu, porazgovaramo. Ja imam priličito malo prijatelja. To znači da je to to – ili ludilo” Viđenje onda traje generalno govoreći dva sata, to ga prosječno košta 150 eura, a on izbjegava suočiti se sa ocjenama drugih . “Budući da ih plaćam, znam da me neće ni odbiti ni iznositi sud o meni. One su tamo zbog mene.  Ja sam pun poštivanja prema njima. Može biti i nekog saučesništva među nama. Ja sam se i vezao za neke od tih žena.” Prisjeća se djetinjstva, da bi objasnio  svoj neizmjerni strah od drugog i nedostatak samopouzdanja. “Moj otac me je užasno podcjenjivao. To mi nije ni malo pomoglo da steknem samouvjerenost. A moj brat i moja sestra, koji su mlađi od mene, nisu nikada imali afektivnih problema. Imaju normalan porodični život. I ja bih volio da imam ispunjeniji, normalan život”.

Odabrala i sa francuskog prevela Nada Zdravič