SIRIJA: RAT U SIRIJI ĆE SE NASTAVITI

Povezani članci

• Operacija Mosul sudbonosna za ISIL
• SAD izbacuje kineske kompanije sa Njujorške berze
• Turskom novinaru 21 mjesec zatvora zbog uvrede Erdogana
• Erdogan podržava ulazak Kosova u NATO
• Zašto bih glasao za Trumpa, ali vi ne biste trebali
• Sjeća li se ko Marca Pannelle?

Međunarodni institut za bliskoistočne i balkanske studije (IFIMES) iz Ljubljane, Slovenija, redovno analizira događanja na Bliskom istoku i Balkanu. IFIMES analizira aktualna događanja u Siriji sedamnaest mjeseci od početka narodnog ustanka. Iz analize „SIRIJA: RAT U SIRIJI ĆE SE NASTAVITI“ objavljujemo najvažnije i najzanimljivije dijelove.

Poslije sedamnaest mjeseci od narodnog ustanka u Siriji rat između režimske Sirijske vojske (SAF) i Slobodne sirijske vojske (FSA) se nastavlja. Rat u Siriji poslije propalih nastojanja mirovnog posrednika i izaslanika UN-a i Arapske lige Kofija Anana ulazi u fazu dodatnog zaoštravanja.

Rat se intenzivirao poslije ubistva četiri visoka vojna člana sirijske vlade u centru Damaska u eksploziji bombe u sjedištu Ureda za nacionalnu sigurnost. U tom napadu su bili ubijeni Dawoud Rajiha, ministar odbrane Sirije, Assef Shawkat zamjenik ministra odbrane, Hassan Turkmani, zamjenik vrhovnog komandanta oružanih snaga i generalHisham Bakhtiar, savjetnik predsjednika za nacionalnu sigurnost. Istog dana, dakle 20. jula/srpnja 2012, je FSA zauzela gradske četvrti Meidan i Qabon u samom centru Damaska. Predsjednik Sirije Bashar Al-Assadnapustio je Damask i preselio se u svoje rodno mjesto Latakia, da bi bio sa pripadnicima Alawita, kojima i sam pripada, i u blizini mjesta Tartus (90km), u kojem se nalazi ruska vojna pomorska baza.

Analitičari su najavili žestoke borbe za zauzimanje Damaska, čak pad grada u roku 72 sata. Međutim, sirijska opozicija nije iskoristila u svoju korist zadanog bolnog udarca sirijskom režimu. Sirijski režim je brzo uspio apsorbirati udarac i konsolidirati se formiranjem novog Savjeta za nacionalnu sigurnost. Sirijska vojska je u roku 72 sata ponovno zauzela gradske četvrti Meidan i Qabon i uspostavila nadzor nad glavnim gradom.

»Mitska bitka« za Damask, kao što su neki najavljivali i uspoređivali sa bitkom za Staljingrad ostala je samo prošlost, slično kao što je sirijska vojska preuzela nadzor u gradovima Adlib, Homs, Daraa, Al-Rastan, Hama, itd.

TRAŽENJE NOVE STRATEGIJE

Obje strane su počele sa traženjem nove strategije. Sirijska slobodna vojska (FSA) je svoje snage iz Damaska i okoline usmjerila ka gradu Alep, koji je od Damska udaljen 310 km i nalazi se samo 50 kilometara od turske granice u očekivanju odlučujuće bitke za slamanje režima. 

Alep u novonastalim okolnostima nazivaju drugi Bengazi. Tim poređenjem žele osloboditi grad kao polazište za konačni napad na Damask. Slično kao što se dogodilo u ratu u Libiji kada su pobunjenici oslobađanjem Bengazija utvrdili put ka konačnom političkom i vojnom napadu na Tripoli uz pomoć zapadnih snaga, koje su razglasile zone zabrane letenja nad Libijom.

Analitičari smatraju, da se libijski model ne može ponoviti zbog nekih važnih faktora, između ostalog zbog suprotstavljanja Rusije uspostavljanju zone zabrane letenja.

Sirijski režim je poslije slamanja otpora u Damasku započeo sa svojim planom »B«, koji sadrži pripreme u vojnom i političkom smislu za dugoročnu borbu. Čak i gubitkom Damska i Alepa bi mogao nastaviti borbu iz Alawitske enklave u Latakiji.

U skladu sa planom »B« su se sirijska vojska i državna administracija krajem jula/srpnja bez ijednog ispaljenog metka povukli iz sjeveroistočnog dijela Sirije, koji je naseljen Kurdima. Režim je predao nadzor nad 16.000 kvadratnih kilometara odnosno 8,6% teritorije države Kurdskoj stranci demokratske unije (PYD). Tako su Kurdi u gradovima Afrin, Amuda, Malikiya i Ain Al-Arab uspostavili svoju upravu.

Režim je tako razdijelio Sirijsko nacionalno vijeće (SNC) na Kurde i Arape, unatoč tome, da je predsjednik SNC Abdul Basit Sida po narodnosti Kurd. Na drugoj strani je alarmirao Tursku, koja je neposredno ugrožena od PYD, pošto se radi o sestrinskoj stranci terorističke organizacije PKK, koja se od 1984 bori protiv turske države.

Režim je sa planom »B« poslao poruku svijetu, da će njegovim odlaskom Sirija biti razdijeljena na pet država i tako će destabilizirati susjedne države.

PODJELA SIRIJE

Priča o podjeli Sirije na pet država nije ništa novo i proizlazi još iz vremena francuskog mandata nad današnjom Sirijom i Libanom (Levant). Poslije prvog svjetskog rata Francuzi su podijelili današnju Siriju na pet paradržava i to dvije sunitske paradržave u Damasku i Alepu, Jabal Al-Druz na jugu, Alawitsku državu u Latakiji (1920-1936) i Iskenderun, koji je 1939.godine pripao Turskoj (sada turska provincija Hatay).

Model podijeljene Sirije je vrlo opasan, jer može faktički ugroziti teritorijalnu stabilnost Turske, jer na njenim južnim granicama živi 15 miliona turskih Alawita, pored toga su još uvijek prisutne prijetnje PYD sa sjevera Sirije te destabilizacija južne Turske i sjevernog Iraka.

Plan »B« će nacionalno i vjerski podijeliti Sirijce na Kurde in Arape, kršćane i muslimane, šiite i sunite te tako gurnuti državu i regiju u sektaško nasilje. Slično se dogodilo u Iraku 2006. i 2007.godine kada je u građanskom ratu između šiitske većine i sunitske manjine ubijeno više od 100.000 Iračana.

Sirijski režim želi tim planom zadržati nadzor nad Latakijom i Tartusom, da bi nastavio borbu Šiitsko-Alawitske manjine protiv Sunitske većini u državi. V slučaju pobjede SNC i dolaska opozicije na vlast te moguće federalizacije Sirije prema uzoru Iraka, Alawiti bi osigurali svoju federalnu jedinicu. Rusija bi podržala takvu zamisao, da bi zadržala svoju stratešku pomorsku vojnu bazu u Tartusu, koji se nalazi upravo u toj federalnoj jedinici u kojoj je alawitsko stanovništvo prijateljski naklonjeno Rusiji.

BITKA ZA ALEP

Drugi najveći Sirijski grad Alep na sjeveru države ima strateški značaj ne samo za režim nego i za opoziciju. Za režim bi ponavljanje pobjede iz Damaska od prije nekoliko nedjelja imalo veliki pozitivni učinak na njihovu vojsku.

Zauzimanje Alepa za opoziciju je ključnog značaja i bitku za Alep zbog toga označavaju kao posljednju i konačnu bitku. Nadzor pobunjenika nad Alepom bi ponovio libijski model Bengazija. Pobunjenici bi tako u blizini turske granice oformili sigurnosno područje uz pomoć Zapada, osnovala bi se prijelazna sirijska vlada u domovini i tako bi SNC mogao tražiti međunarodno priznanje. U svakom slučaju pad Alepa ne znači kraj rata i pobjedu opozicije.

Ljubljana, 8. avgust/kolovoz 2012

photo FreedomHouse