SUMNJE U PROŠIRENJE

Povezani članci

• Al Kaida bi za godinu do dve ponovo mogla da bude pretnja po SAD
• SAD daju 300 miliona dolara pomoći Afganistanu
• Italija: Obalska straža spasila 1.300 migranata
• Hillary Clinton na obilježavanju obljetnice atentata 11. rujna pozlilo zbog upale pluća
• Orban u trci za četvrti premijerski mandat u Mađarskoj
• UNHCR: Venecuelanci podnijeli 414.000 zahtjeva za azil

Prije svega je potrebna politička volja država članica. Ona je u ovom trenutku mjerljiva apotekarskim vagom.

Europska komisija je u srijedu preporučila nastavak procesa širenja: objavila je pozitivno mišljenje o napretku kandidatkinja, predložila početak pregovora sa Crnom Gorom i status kandidata za Srbiju, a Hrvatska bi tako i tako krajem godine trebala potpisati pristupni ugovor te 2013. postati 28. zemlja članica EU.  To su ugodne novosti za Balkan. Ali obećavajući ton i pozitivne ocjene briselske komisije nisu dovoljne. Potrebna je prije svega politička volja država članica. Ona se u ovom trenutku može mjeriti apotekarskom vagom.  Teško se može očekivati da bi sada, kad se Europska komisija bavi egzistencijalnim pitanjima, mogla sakupiti volju za proširenje. Osim Hrvatske, sve države u predvorju EU su u vrlo nesigurnom položaju.

Europski projekat se zaustavio, širenje Europske unije, koje je uvijek bilo najznačajniji motiv njene “mekane moči”, je stao. Time Unija zapostavlja jedno od najznačajnijih vanjskopolitičkih oruđa, kojim je nakon 1989. preoblikovala široki geopolitički pojas od Baltika do Crnog mora. I dok su Europljani sve više razočarani nad Unijom, ona je za države u čekaonici još uvijek inspiracija. Slično, kao što su na rubu europskih interesa brojne države u regiji – diplomate kažu da tema Bosna u Europi više ne postoji, odkako se dogodilo “arapsko proljeće” -, važi za takozvano istočno partnerstvo.

Kad se nedavno odvijao sastanak na vrhu EU i šest nekadašnjih sovjetskih republika u Poljskoj, i to je bio najznačajniji događaj njenog predsjedavanja, za Europu je to bio marginalan događaj. U Varšavu, osim njemačke kancelarke Angele Merkel, nije došao ni jedan ključni europski vođa. Države, kao što su Azerbejdžan i Moldavija, Bruxellesu se čine geografski tako udaljene kao što su to Bangladeš i Gvajana, iako je ‘Gazeta Wyborcza’  tim povodom napisala da Europa zaboravlja da je Istok poput njenih drugih pluća.

Prava proba proširenja dvadesetsedmorke je Turska. Ako se Balkan tradicionalno tumači kao periferefija Europe, kojem treba nadzor i lekcije Zapada, Turska je personifikacija straha od Drugog. Europa je kroz povijest gradila svoj identitet u odnosu prema Drugom. Uz nadmoć “zapadne kulture” je opravdavala kolonijalizam. U podtonu razprave o velikoj muslimanskoj državi, kojom vlada muslimanska stranka, je strah od “Turske, koja nije europska država”, ako se sjetimo kako je govorio nekadašnji francuski predsjednik Valéry Giscair D’Estaing, jedan od autora europskog Ustava. Bez obzira što Turskoj treba Europa, i što Europi treba Turska, duh vremena je – Europa bez Turske.

Stari kontinent, čije je političko djelovanje ograničeno samo na krizu i čija se politička garnitura mediokriteta hrani samo mjerenjima javnog mnijenja, bavi se samo pitanjima preživljavanja euro-zone. Kad se uperi pogled prema periferiji, usredotočen je na pet država u recesiji, Grčku, Irsku, Portugal i Italiju i Španjolsku, odnosno na grčku krizu koja cufa euro-zonu. Na Balkan, istočno partnerstvo, sjevernoafričke države većinom je zaboravila. U današnje vrijeme, kad na  horizontu nema Adenauera, Schmidtova ili Kohlova, nema vođa koji bi je bili sposobni voditi kroz krizu, i to sada kad je kriza euro-zone takorekuć zasjenila globalnu finansijsku krizu, što je planula 2008. U takvim odnosima su, bez obzira na lijepe ocjene Europske komisije, mogućnosti širenja minimalne.

Delo.si

Odabrala i sa slovenačkog prevela Nada Zdravič