ISLAMIZACIJA SARAJEVA – IZMEĐU MITA I STVARNOSTI

Autor/ica 👤Emina Žuna 7.10.2016. u 10:05

Povezani članci

Foto: mondotravel.hr

Fraza ‘islamizacija Sarajeva’ je već odavno prisutna u javnom diskursu i koristi se u različitim značenjima i na različitim nivoima. Etimološki, znači proces društvenog preobraćanja na islam i u tom smislu je koristi npr. i Noel Malcolm u svom djelu ‘Povijest Bosne’, kada govori o ‘Islamizaciji Bosne’ i masovnom prelasku domicilnog stanovništa na islam, nakon Osmanskih osvajanja u 15. stoljeću. U smislu u kojem se ona razumijeva u današnjem kontekstu, njome se objašnjavaju i s njom u vezu dovode pojave kakve su: povećana gradnja džamija, upliv vjerskog u sekularne institucije, masovni dolazak arapskih turista i povećanje arapskih investicija, odsustvo alkohola i svinjetine u nekim uslužno-ugostiteljskim objektima, prisustvo turskih obrazovnih institucija koje u svom programu značajnu ulogu pridaju vjerskom obrazovanju, dojam o povećanom broju pokrivenih žena, pojave kakve su planiranje filmskih festivala u odnosu na Ramazan, tv prilozi u kojima se osuđuju ljudi koji jedu/piju u toku mjeseca posta, sve veći utjecaj Turske na domaće medije itd. Sve se ove pojave onda koriste u političke svrhe i kao argument nebošnjačkim političarima da uporede Sarajevo sa Teheranom, dok se sarajevski kritičari istih pojava, bez obzira kakvo ime nose i u koju se etnonacionalnu skupinu svrstavaju, iz bošnjačko-vjerskih ili desnih medijskih centara proglašavaju islamofobima. Ovo stanje neprestanog prepucavanja, dovodi do daljeg utvrđivanja tenzija i sve veće polarizacije koja se reflektuje na svim mogućim instancama i samo proizvodi nove akcije i reakcije.

Neke od posljednjih, po obimu značajnijih, polemika koje su se odnosile na ovo pitanje, desile su se nakon pobune protiv odluke VTSV-a o zabrani nošenja vjerskih obilježja u pravosudnim institucijama BiH iz januara ove godine. Sjetimo se kako su organizovani protesti pokrivenih žene koje su isto shvatile kao atak na sopstveni identitet i povredu prava na slobodu izbora, dok su se stručnjaci i javnost podijelili na one koji brane njihovo pravo na maramu, ne smatrajući da ono negativno utiče na poimanje sekularnosti, i one koji su smatrali da marami, zbog implikacija koje ona podrazimijeva, nije mjesto u pravosudnim institucijama. Potom, zbog reakcija koje je izazvao, vrijedi izdvojiti stav prof. arapske književnosti i orijentaliste, Esada Durakovića, koji smatra da iza povećane prodaje zemljišta Arapima od strane vladajućih struktura, stoji projekat koji bi trebalo ispitati, a koji, također, ide na ruku i služi kao argument dodikovskoj politici secesionizma.

U želji da saznamo o čemu se zaista radi i u kojoj mjeri kad govorimo o islamizaciji govorimo o mitu, a u kojoj o činjenicama, riječ smo dali ljudima za koje smatramo da bi bili u stanju da nam istu rasvijetle, bilo da su i sami već pisali o toj temi, bilo da su na neki način bili njene žrtve ili u vjersko-identitetskom smislu predstavljaju manjinu u Sarajevu, pa je logično i pretpostaviti da budu svjesni islamizacije i njenih posljedica.

Nenad Veličković je dugogodišnji profesor književnosti na Odsjeku za književnost naroda BiH kojeg čitatelji poznaju i po publicističkim tekstovima i kolumnama koje je pisao za različite novine i portale u BiH i regiji, a koje se u najširem smislu bave kritikom određenih društvenih i nacionalističkih tendencija. Također, urednik je lista za pravednije obrazovanje, Školegijum koji bavi se ukazivanjem na obrazovne propuste i dekonstrukcijom različitih diskriminatornih i nelogičnih praksi koje se tu mogu naći. U toku rata je bio pripadnik Armije BiH što nije nebitno spomenuti u kontekstu u kojem nas zanima njegovo mišljenje. Naime, Veličković je prethodnih mjeseci bio meta napada od strane političkog sedmičnika Stav (koji je finansiran od strane Turske) i njihovih istomišljenika sa odsjeka na kojem radi – u kojim je proglašen za srpskog nacionalistu, čime je doveden u pitanje njegov profesionalni i ideološki integritet. Pitala sam ga šta misli o napadima na njega i da li bi ih mogao dovesti u vezu sa onim što se u širokom smislu označava sa ‘islamizacija Sarajeva’?

„Prije svega, ne mislim da je islamizacija dobar termin da se označi to stanje o kome me pitate. Ono što ja vidim jeste radikalizacija bošnjačkog nacionalizma, u smislu da beskrupuloznije koristi mehanizme parlamentarne demokratije kako bi dugoročno osigurao kontrolu svoje dejtonske teritorije. A to vidim prije svega u obrazovnoj politici, u kojoj kantonalni premijer i ministar obrazovanja, bez ozbiljnih analiza mijenjaju zakone i propise s ciljem da obrazovni aparat pretvore u svoj stranački instrument. (Zadnji primjer je ovaj sa himnom, i najavom izmjena nastavnih sadržaja.) Dio argumenata za takvo djelovanje dobijaju i sa pomenutog odsjeka. Ti su argumenti kvazinaučni, populistički, i bili bi smiješni, kad ne bi bili toliko agresivno aplicirani. Vjerujem da je dužnost svakog člana akademske zajednice da ukaže i reaguje na politizaciju univerziteta. Moguće je da sam u toj kritici otišao dalje od većine drugih, ili postao glasniji, bilo kroz djelovanje u Školegijumu, bilo kroz članke u kojima sam tu pojavu opisao, pa su pomenute kolege zaključile da me se treba kao jednu neugodnost eliminisati. Način na koji su to pokušali zaslužuje ozbiljnu analizu i nadam se da ću je uskoro ponuditi, u formi knjige.“

Jasmina Čaušević posljednih 10 godina živi u Sarajevu. Magistrica je rodnih studija i zaposlenica Sarajevskog otvorenog centra, aktivna na području feminističkih i LGBT prava te direktna svjedokinja stanja i procesa u kojima su se oni kretali u protekloj deceniji. Na pitanje o islamizaciji Sarajeva i njenom utjecaju na ženska i LGBT prava, Čaušević kaže:

„O mitu, lamentu ili činjenici o islamizaciji Sarajeva možemo razmišljati iz različitih koncepata – iz liberalnog, ekonomskog, komunitarnog, kulturološkog, pa i sentimentalnog, kroz leve, desne ili ideologije centra. Jedno od mojih iskustava je takvo da u Sarajevu živim u širem prostoru slobode, u odnosu na pre 10 godina, kada je u pitanju bavljenje queer temama ili pitanjima koja su u vezi sa LGBTI aktivizmom i feminizmima. A opet, u isto vreme, pritisak okoline i autocenzura su postali snažniji. Ovi, samo naizgled kontradiktorni, procesi se mogu lako objasniti psihološkim, ekonomskim i sociološkim uzrocima – iskustvima uzrokovanim pomanjkanjem smelosti i padom u konformizam u kombinaciji sa golim preživljavanjem i znanjem da je napredak iluzija, dok se glavna borba vrti oko distribucije društvene moći, dakle oko dominacije, neke od nas svodi na oblike života koji postaju tiši i plašljiviji. Još malo pa će čin građanske hrabrosti prozivati uzroke islamizacije, a ne jadikovati i čuditi se otkud sad to kod nas.“

Gospodin Jakob Finci nam je, nakon što smo kontaktirali Jevrejsku općinu u Sarajevu i upitali kako se kao manjina osjećaju u Sarajevu, poslao sljedeću izjavu koju prenosimo u cjelosti: „Kada se govori o tom pitanju, treba imati na umu da je islamizacija Sarajeva počela formiranjem grada, koji je osnovan dolaskom Turaka na ovo područje. Jevreji sa time nisu imali problema, jer su i prije dolaska u Sarajevo i Bosni u Hercegovinu, živjeli u Španiji zajedno sa muslimanima, a u Bosnu su došli kada je već bila pod turskom vlašću, pa su bili svjesni gdje dolaze i šta ih čeka. Moram napomenuti da je tretman Jevreja u to doba bio bolji u Otomanskom carstvu, nego u ostatku Evrope, jer su Jevreji bili isto tretirani kao i svi drugi nemuslimani, što je puno bolji tretman nego u Zapadnoj Evropi toga vremena. Nije bilo geta u kome su se morali nastanjivati, nije bilo pogroma, a nemogućnost posjedovanja zemlje se odnosila i na sve druge stanovnike nemuslimane.

Ako mislite na islamizaciju Sarajeva nakon potpisivanja Daytonskog sporazuma, imajte u vidu da su iz Sarajeva iselili u velikom broju Srbi, Hrvati, pa i muslimani, te je ustaljena ravnoteža tih etničkih grupa poremećena. Napominjem da su u izbjegavanju ratnih zbivanja i Jevreji napuštali Sarajevo, ali ih se preko 40% vratilo, što je značajno veći procenat nego bilo koje predratne grupe koja je u ratnom period napustila grad. Time su ustvari predratni nemuslimanski građani Sarajeva prepustili grad u velikom procentu muslimanima, što je dovelo do tzv. islamizacije, i predominatnog porasta procenta muslimanskog stanovništva u gradu, koji je i teritorijalno promijenio granice, pa u grad Sarajevo više ne spadaju opštine koje su ga da 1992. činile i u kojima i danas živi većinski nemuslimansko stanovništvo.

Ekonomska situacija i strana pomoć, poglavito iz islamskih zemalja, dovela je do povećanog broja izgrađenih džamija, pa i obnavljanja onih koje su davno prije rata iz raznih razloga uklonjene. Pitanje je za Islamsku zajednicu šta je optimalan broj džamija za grad ovakve konfiguracije terena i broja vjernika, pa se u to teško upuštati kao posmatrač sa strane.“

Inače, bitno je istaknuti da je g-din Finci naglasio da odgovara u svoje ime, a ne u ime jevrejske zajednice. Drugi predstavnici vjerskih manjina u Sarajevu, a koje smo kontaktirali s istim pitanjem, odbili su da nam daju izjavu, bilo kao predstavnici/pastori, bilo kao individue u svoje lično ime, pravdajući se time kako je tema veoma osjetljiva i da bi radije da ih se ne spominje u vezi s njom…

Sagovornik kojeg se ne bi smjelo izostaviti u priči o islamizaciji, svakako je Tarik Haverić, tj. njegova nedavno objavljena knjiga ‘Kritika bosanskog uma’, jer predstavlja temeljit pristup ovoj temi. Haverić islamizaciji pristupa kao činjenici koju dijakronijski vezuje za razvoj islamskog pogleda na svijet na ovom području još od početaka 20. stoljeća, a koja je svoj zamah i dominaciju doživjela sa politikom Alije Izetbegovića. Na jednom mjestu navodi kako se bitka odbrane Igmana iz 1993., od strane Armije BiH, u islamskom ratnom diskursu poredi sa bitkom na Bedru iz 642. godine, koja predstavlja prvu pobjedu muslimana nad bezbožnicima – čime se BiH ukiva u islamsku naraciju. Haverić dalje piše: Bosanski muslimani su dali odbrambenom ratu vjersku dimenziju i stvorili su ideološki integrirano društvo koje u prvi plan stavlja islamske vrijednosti i koje tone već 20 godina, nagriženo institucionalnim kriminalom i korupcijom „ugledni biznismeni iz prijateljskih islamskih zemalja“ već su preuzeli najvažnije resurse, a mladi ljudi napuštaju zemlju glavom bez obzira.“ (88). Iznosi podatke i da bi BiH prema predviđanjima Odjela za ekonomska i socijalna pitanje Ujedinjenih nacija, 2100. godine trebala imati samo oko milion i sedamdeset hiljada stanovnika, a što predstavlja direktnu posljedicu takve politike i procesa islamizacije koju provodi bosanski muslimanski subjekt.

Što se tiče nacionalne strukture državnih službenika u organima državne službe u Kantonu Sarajevu, prema podacima Agencije za Državnu službu FBiH (od 26.09.2016.), Bošnjaci dominiraju na svim nivoima, pa tako čine čak 86,73% od ukupnog broja zaposlenih u Skupštini, Vladi, Ministarstvima, Upravi, Zavodu i Direkciji KS-a. Hrvata ima 4,91%, Srba 2,13%, a Ostalih 6%. Situacija je nešto bolja na nivou Federacije nego KS-a, iako Bošnjaci dominiraju i ogranima državne službe FBiH sa čak 71,89%. Nije uzgred spomenuti kako smo u nastojanju da dođemo do ovih podataka od jednog visokog državnog službenika Kantona Sarajevo kritikovani zbog toga što se uopće zanimamo za te brojke jer, kako je rekao, u organima državne uprave postoji konkurs i ‘trebalo bi se birati po sposobnosti’ (sapienti sat!). Ako ovim podacima pridodamo i rezultate posljednjeg popisa iz 2013. godine, prema kojima od 275.524 stanovnika koliko ima Sarajevo, 222.457 se izjašnjavaju kao Bošnjaci, 13.604 kao Hrvati, 10.422 kao Srbi, 22.466 kao Ostali, dobijamo nesumnjive podatke o Sarajevu kao dominantno bošnjačkoj sredini. Do tačnog broja objekata u kojima se ne služi alkohol/svinjetina nismo mogli doći, jer takvi podaci još ne postoje, a iz Ureda gradonačelnika Ive Komšića nisu smatrali da imaju dužnost da odgovore na naše pitanje o odgovornosti koju imaju za optužbe o prodaji zemljišta Arapima kao i povećanom broju Arapa u Sarajevu.

Prema podacima koje je radio Zavod za statistiku i informatiku Kantona Sarajevo, broj arapskih turista se značajno povećava i dok je u aprilu 2009. godine broj turista iz, npr. Saudijske Arabije iznosio svega 20, u aprilu 2014. se popeo na 375, da bi u aprilu ove godine iznosio 530 turista. Broj turista iz Ujedinjenih Arapskih Emirata iz aprila ove godine iznosi 2711, iako se prije nije posebno ni navodio što ukazuje na to da nije bio dovoljno značajan za isticanje. Prethodnih godina je najviše turista bilo iz zemalja iz regije i Turske, a broj turista iz arapskih zemalja je bio zanemarljiv i brojao se pod odrednicom ‘vanevropske zemlje’, ali 2016. god se radi poseban popis za turiste iz Bahreina, Katara, Irana, Kuvajta, Egipta, Ujedinjenih Arapskih Emirata i spomenute Saudijske Arabija i u konačnom zbroju dominira nad svim ostalim turistima – osim onim iz Turske kojih je u aprilu 2016. bilo 5861, ali je njih i prethodnih godina bio približan broj.

Glas smo htjeli dati i Islamskoj zajednici, upitavši ih za mišljenje o ovom povećanju broja arapskih turista u Sarajevu i BiH, potom o obrazovnim institucijama u Sarajevu koje rade po turskom planu i programu, kao i čime tumače sve manji procenat nebošnjačkog stanovništa u Sarajevu te kako iz pozicije dominante vjerske skupine gledaju na vjerske manjine u Sarajevu i njihov osjećaj nelagode. Ali njihov zvanični PR također nije smatrao da treba da nam ponudi odgovori, što treba istaknuti jer je česta pojava da se tekstovi koji govore o ovim pitanjima, s njihove strane okarakterišu kao islamofobični.

Šta se može zaključiti na kraju? Neki od naših sugovornika ne misle da je islamizacija dobar termin kojim bi se označile pojave o kojima govorimo, već da se radi o radikalizaciji bošnjačkog nacionalizma. Čini se da je Sarajevo danas širi prostor slobode u smislu LGBTI prava, nego što je bio prije 10 godina, iako su pritisak okoline i autocenzura snažniji, a predstavnici vjerskih manjina odbijaju da javno govore o ovoj temi, ili ako govore, govore sa ličnog stanovišta, a ne u ime zajednice koju predstavljaju. Neki autori islamizaciju vide kao gotovu stvar i njen nastanak vezuju za politiku Alije Izetbegovića, Mlade muslimane i druge uticajne bošnjačke intelektualce, dok drugi Sarajevo vide prvenstveno kao muslimanski grad i u svjetlu toga analiziraju i ‘islamizaciju’. Tome na ruku ide i broj Bošnjaka zaposlenih u organima državne službe u odnosu na druge dvije nacije, a koji je u FBiH i KS-u izrazito dominantan. Islamska zajednica ne želi ni da učestvuje u dijalogu o pitanju, a predstavnici vlasti pitanje ignorišu. Za sve to vrijeme, broj arapskih turista u našoj zemlji se rapidno povećava, a sve više Arapa postaju vlasnicima nekretnina što upućuje na to da će njihovo prisustvo postati konstanta.

Čak i ako uzmemo da ‘islamizacija’ nije najbolji termin i na neki drugi način imenujemo procese koje smo nabrojali u tekstu, te koga god i šta god da smatramo odgovornim za njih, činjenica je da oni u Sarajevu postoje, da se dešavaju i da imaju utjecaja na ljude koji tamo žive. Nešto bolji rezultat koji su u pojedinim opštinama na upravo održanim lokalnim izborima ostvarile nenacionalističke stranke, ulijeva nadu, ali ostaje pitanje koji će biti njihov stvarni utjecaj, čemu će ovi procesi voditi za nekoliko godina i koji će im biti krajnji rezultat.