KOLEKTIVNA HISTERIJA

Povezani članci

• Građanski savez: Ustaštvo temelj politike Hrvatske prema BiH
• BOSNA KAO NEŽELJENI MLAĐI BRAT HRVATSKE POLITIKE    
• HND traži od HTV-a da skloni s ekrana simbola zla i korupcije Hloverku Novak Srzić
• Bijedna Naša u ulici crvenih fenjera
• Ljubo R. Weiss: FITCH fićuka, a mi slavimo i plešemo, bez pravog razloga
• 99 rođendan partizanske heroine Olge

Kulturološki gledano, ali i iz povijesnog rakursa, na ovim prostorima puno je lakše potaknuti ljude na rat nego na mir. Kolektivna histerija kojoj svjedočimo ovih dana, ako čak i izuzmemo devijacije i užasnu mržnju manifestiranu slobodom društvenih mreža, uvjerava nas iznova kako je rat najučinkovitiji način razrješenja bilo kakvih sukoba između entiteta koji to zapravo nisu, a od devedesetih bi htjeli da budu. Nacionalizam, rasizam, fašizam, pojmovi su potpuno relevantni u današnjem društvu, a potiču ga i toleriraju vlasti kojima su puna usta mira i suživota, dok istovremeno stvaraju kolektivnu histeriju kroz poluge vlasti, medije, a u novije vrijeme društvene mreže preko kojih se manifestiraju ozbiljne psihičke devijacije i to ne kod zanemarivog broja ljudi.

Zanimljiva stvar kod kolektivne histerije koju hrvatsko društvo upražnjava već dobra tri desetljeća, jest da je izdašno koriste sve vlasti manje – više proizašle iz rata, rata koji se odvijao pod manipulativnim utjecajem medija na svim zaraćenim stranama. Isti ti mediji u čvrstoj sprezi sa vladajućima, politikama koje se nikada nisu pedlja odmakle od nacionalizma kojim konstantno podgrijavaju društvenu napetost, paranoju i strah pod kojima se odvijaju bestidne pljačke, znalački se koriste kratkim predasima mira – za pripremanje budućih ratova.
Drugim riječima, borimo se za očuvanje mira – naoružani do zuba.

Tu politiku aktivno provodi i najnovija garnitura na čelu sa odmjerenim Premijerom i predsjednicom u žutim, vojničkim čizmama. Jer samo nas je rat naučio da se na njegovim zasadama profitira, a u miru u kojem nema njegovih natruha propitiva, što je „pokretu“ koji je stvorio domovinu – neprihvatljivo.

Neprihvatljivo je riječ koju je izustio aktualni premijer, a danas je kao papige prenose državotvorni mediji, neprihvatljivo je riječ koja nas, kako smo razlučili, u kratkim predasima mira priprema za buduće ratove. Nema rata u povijesti čovječanstva koji nije bio objavljen u ime mira. Čak je i Adolf Hitler uvjeravao svoju histerijom zahvaćenu naciju da je apologet i mesija mira, a na našim patrijarhalnim prostorima u genima je da su roditelji spremni žrtvovati svoje živote, mladosti i sudbinu da bi jednom njihova djeca živjela u miru. Ta permanentna čežnja za mirom bila je i krilatica Franje Tuđmana, čovjeka kojeg međunarodni sud za ratne zločine drži sudionikom udruženog zločinačkog pothvata – dok je odgajao buduću naciju za rat.

Ta krotka i pružena ruka susjedima dok se pune magacini borbenom spremnošću i avionima krasi generalštab, branitelje, vladajuće političare, predsjednicu baždarenu na istoj dogmi, koja nije ništa doli moralna ucjena svog naroda. Oni kojima je neprihvatljivo da jedan sud donosi odluke o ratnim zločinima, a time otvoreno svrstava i njihovu stranu u zločinačku, opasno posežu upravo u tu istu moralnu ucjenu kojom su desetljećima podgrijavali nacionalizam kroz mirotvorstvo, nepogrešivost i čistoću kroz agresiju, a neprihvatljivost kao odgovor na osnovno pitanje – nije li cjelokupna politika od devedesetih pa do danas nacionalistička? Fokusirani ugrozama i sasvim protivni čežnji za mirom u kojem bi se, ako bi izostala konstantna histerija, počelo preispitivati i ono u kontekstu stvaranja, rata radi rata, rata u kojem su se svi zaklinjali da žele mir, pa čak i Slobodan Milošević, rata kojem je prava nakane kao uostalom i svakog rata – pljačka koja se sistematski odvijala paralelno uz ratni angažman.

Histerija u svojoj suštini nosi homogeniziranje, vrijeme koje se neumitno veže za prostor, pa se određeni čin, žrtva ili događaj sustavno potiskuje u konstantnu sadašnjost. Taj pojam koristan je ako nam ta i takva sadašnjost treba, dakle ona u kojoj postoje žrtve, postoje tabui i postoje dogme, sveti pijedestali koji se ne propituju, već slave i veličaju u svakom određenom slučaju, najbolje nekoliko puta godišnje. Histerija opstaje i konstantno se podgrijava kako bi nacija ostala u permanentnom stanju spreme, da bi se društveni projekti kojih nema utopili u proturječima, i kao takvi potpuno izobličeni poslužili interesima potpuno suprotnima njihovoj stvarnoj i pravoj prirodi. Društveni i ekonomski projekti ( zbog čijeg izostanka odlaze mladi), stabilno i moralno društvo, budućnost, izostaju zbog upornog negiranja istine, pa bila ona izrečena i sa najviših instanci, istine koja bi katarzično djelovala na naciju istreniranu ludilom, istine koju se mora brižno i brzo prekriti histerijom .

Dok se nacija zabavlja otkrivanjem svog masovnog i kolektivnog zaborava, dok se nacija prisjeća kako je pružala utočište tim istima koji nam sada sude, dok se nacija čudi svojoj amneziji oko rata i zbivanja na teritoriju BiH, dok se nacija u strahu ne usuđuje na svoje osobne društvene profile uložiti bilo kakav oblik ravnodušnosti, dotle dobro podmazani mehanizam pokreće istu histeriju iz koje na koncu proizlazi nova eutanazija društva i nova amnezija.

Takav egzaktan slučaj imamo sa najnovijom militarizacijom društva, koja se provodi isključivo u svrhu interesa, ne stvarne potrebe, dok se stvara i odgaja društvo spremno za rat, a ne društvo spremno za prosperitet i mir, istovremeno se taj odgoj sustavno zanemaruje. Ako mi ne vjerujete pročitajte nekoliko izjava čelnih ljudi ove zemlje koji pozdravljaju djecu koja napuštaju zemlju, a istovremeno vojnički lupaju cokulama i pozdravljaju onu djecu koja su ostala patriotski spremna za uniforme. Istovremeno dok se pumpa histerija donosi se poprilično izdašni zakon o braniteljima. Istina nije i ne može biti produkt nikakvog državnog proračuna, istina je jedna i jedina, ne postoje dvije istine, kao što ne postoje dva života.

U ovom jednom koji nam je svima na izmaku dovoljno je bilo histerije i za dva života, dovoljno ratova, dovoljno krvi i stradanja i dovoljno ratnih zločinaca koje su na svim stranama tvorci histerije proglasili nacionalnim mučenicima. U ovom jednom koji nam je svima na izmaku, ma koliko se trudili da nas i dalje drže na vatri nacionalizma i domoljubnog zanosa, nama je zapravo svima dosta kako tih i takvih moralnih ucjena, tako i takvoga života, vječno življenog pod sjenom borbenih aviona, helikoptera, maskirnih uniformi, ratnih zločinaca i političara koji svjesno, perfidno za osobne i dnevne potrebe šire masovnu histeriju.

U ovom jednom kojeg imam, da budem sasvim precizan i jasan, ja i moja djeca nemamo namjeru ginuti za bilo kakav oblik vaše histerije. Ne zbog činjenice da se bojim bilo čega, već zbog činjenice da mi se gadite, jer mi ovakav život namećete kao opravdan i od Boga.

Spoznajom da treba biti čovjek postaje se upravo tom Bogu najbliže, no na ovim prostorima ipak ta blizina upravo zbog histerije ostaje nekako čovjeku najdaljom.