Anatomija nacional-žurnalizma

Viktor  Ivančić
Autor 16.7.2017. u 09:34

Izdvajamo

  • ...što uopće činiti u polju te državotvorne uniformnosti, tog nasilno fabriciranog zanosa, te sveopće dosade, tog kariranog ubijanja u pojam, naime – ima li novinarstva izvan nacional-žurnalizma?

Povezani članci

Anatomija nacional-žurnalizma

Drska Sloterdijkova teza o tome da mediji, opskrbljujući javni prostor prilozima koji potiču ciljane vrste stresa i uzbuđenja, zapravo kreiraju naciju i održavaju je na životu, gotovo da je kroz studiju Nine Čolović i Tamare Opačić našla svoju laboratorijsku potvrdu

Piše: Viktor Ivančić- Novosti

Početkom srpnja 2010. godine tadašnji urednik i voditelj nedjeljnoga dnevnika HTV-a Goran Milić najavio je prilog o nekretninama koje su u Pirovcu otete građanima iz Srbije sljedećim riječima: ‘Zamislite kako se osjeća liječnik kada mu u ordinaciju dođe pacijent čiji mu je rođak spalio kuću, oteo stan ili uradio i jedno i drugo. E, i ja se pomalo tako osjećam dok najavljujem sljedeći prilog!

Moglo bi se reći da je urednik dnevnika na taj način gledateljima izložio medicinski dokaz svoje profesionalnosti. Onaj simbolički – u vidu ‘priznanja struke’ – posjedovao je od ranije, jer je urednik 2005. ponio nagradu ‘Novinar godine’, prema izboru članova Hrvatskoga novinarskog društva.

Potreba voditelja da se publici ispriča zbog priloga koji govori o nepravdi počinjenoj građanima iz Srbije, da žrtve pljačke generalno ozloglasi, da ih, samo zbog toga što su Srbi, dovede u ‘rođačku’ vezu s onima koji su spaljivali kuće i otimali stanove (ili činili ‘i jedno i drugo’), da dakle otimačinu nekretnina po etničkome ključu relativizira i implicitno opravda (jer zašto ne oteti stan onome čije je ‘pleme’ otimalo stanove?), predstavljala je tragikomičnu ali i upečatljivu potvrdu o tome kako je nacionalizam – petnaest godina po okončanju rata – usvojen kao čelična norma novinarskoga zanata.

U vlastitoj predodžbi novinar je pritom, poput liječnika, odgovorni profesionalac, lojalan maloj biblioteci etičkih pravilnika, netko tko se ne smije rukovoditi osobnim osjećajima, makar su ovi bolni, već je dužan svjedočiti istinu i pridošloj žrtvi, kada je već nepozvana zakucala na njegova vrata, tom istinom pomoći koliko god mu se ona (žrtva, pa i istina) gadila. Međutim, novinaru je također poznato da najava televizijskoga priloga može biti mnogo efektnija od priloga samog, da se informativna terapija može sastojati od više medikamenata, a to mu otvara mogućnosti za komotniji utržak, takav da će neželjeni pacijent njegovu ordinaciju – nakon što mu bude udijeljena zanatska mjera činjenične građe – pouzdano napustiti ranjen.

Istina, ili nešto poput nje, dobiva svoj obvezujući šovenski dodatak, a novinar stručnu zadovoljštinu: jer nacionalizam je ugrađen u njegovu profesiju. Od nekog vremena njegov izostanak smatra se težim prekršajem od ispuštanja ponekog od onih čuvenih ‘fajv dabl ju’ elemenata koje, prema legendi, mora sadržavati pravilno sročena informacija. Štoviše, kada je riječ o neuralgičnim temama, domoljubna intonacija – primjereno artikulirana ‘državna emocija’ – predstavlja samo pulsirajuće srce vijesti.

Sredinom devedesetih, u svome berlinskom predavanju koje je održano pod naslovom ‘Jak razlog da se bude zajedno’, Peter Sloterdijk je ovakvo profesionalno samoostvarenje smjestio u termin ‘nacional-žurnalizam’. Nacije je tom prilikom opisao kao ‘kolektive zajedničkog slušanja’, sugerirajući da u modernome smislu one nisu ništa drugo do posljedice ‘obuhvatnih psiho-akustičnih inscenacija’ koje su jedine zaista u stanju učiniti da u zajedništvu sraste ‘ono što sebe sluša, ono što sebe skupa čita, što skupa sebe gleda na televiziji, što se skupa informira i uzbuđuje’.

Nimalo impresioniran predispozicijama mase, njemački filozof slušanje (čitanje, gledanje, ukratko – informiranost) izjednačava sa zarobljenošću, a ta se zarobljenost po njegovu sudu transformira u zanos. Uloga nacional-žurnalizma je da ‘proizvodi ujedinjujuće histerije i integrirajuće panike’ prizivajući tako u život naciju kao ‘vibrirajuće medijsko tijelo’, odnosno ‘čisto uzbuđenje samim sobom’. Mediji su posvećeni zadatku da informirani kolektiv trajnim tematskim iritacijama drže na okupu. Moderne nacije, drugim riječima, jesu ‘društva uzbuđivanja’ koja svoju formu osiguravaju medijski induciranim sinkronim stresom. Održavanje (barem) minimalne razine histerije i panike nužno je da bi se izbjeglo pogubno osipanje i eventualno postavljanje pitanja o samome smislu zajedništva, te će kao izvorište napetosti u pravilu poslužiti antagonistički konstruirani Drugi, neprijatelj opće prakse, jer ‘bez neprijatelja nacije nema ni nacije, bez stresa koji izaziva neprijatelj nema ni vlastitoga stresa’.

Taj ugrožavajući i iritirajući Drugi – pomoću kojega se, uz ostalo, definira vlastiti identitet i, preko linije sukoba (na putu do konačne pobjede), dokazuju superiornosti vlastite ‘kulture’ i sustava vrijednosti – u hrvatskim je prilikama odavno kolektivno klišeiziran i nosi prepoznatljivi – srpski – predznak. Trajna srpska prijetnja, zlokobna i mučna, iz perspektive hrvatske nacionalne fikcije ponajbolji je ‘jak razlog da se bude zajedno’. A proces izgradnje i popratne demonizacije tako osmišljenoga Drugog proširio se do mjere da masmedijska industrija toliko grca pod teretom obaveza da više nije moguće izbjeći sistemske traljavosti, pa pojedini raspleti nekada poprimaju odlike mračnih groteski.

(Evo primjera – jer mu ne možemo odoljeti – iz iste godine kada se urednik HTV-a ispričavao publici što donosi informaciju o krađi imovine čiji su vlasnici srpskoga porijekla, vrijeđajući usput one kojima je ta imovina oteta:

U ožujku je, elem, u Večernjem listu masnim slovima otisnut naslov ‘Hrvat nađen mrtav u zatvorenome bunaru’, a članak ispod njega sadržavao je vijest o tome da je u Donjem Lapcu ubijen 69-godišnji Anto Krstić, doseljenik iz Kaknja. Uredništvo je, zbog lokaliteta na kojemu je zločin počinjen i činjenice da na njemu obitava ‘miješano stanovništvo’, odmah znalo tko će u naslovu biti ‘nađen mrtav’ – ne Anto Krstić, razumije se, nego ‘Hrvat’, jer je to žrtvino obilježje presudni uzrok tragedije. Već u prvom izvještaju Večernji list daje do znanja kako je starac ‘ubijen na nacionalnoj osnovi iako je bio u dobrim odnosima sa Srbima’. U sljedećem raportu, gdje su osluhnuti zabrinuti glasovi ‘s terena’, javljeno je da su ‘svi odreda uvjereni kako je cilj ovoga ubojstva zastrašivanje preostalih 400 Hrvata u Donjem Lapcu’. Tome je pridodan i tekst o nasilnim provalama Srba u svoje kuće u Korenici, koje su svojedobno zauzeli Hrvati iz Bosne i Hercegovine, a akcent je stavljen na optužbe protiv nevladinih organizacija jer ‘vode prosrpsku djelatnost na ličkom području’. Sljedeći izvještaj govorio je o tome da je u okolici mjesta zločina ‘situacija uzavrela’, da su ‘strasti uzburkane’, te je ‘donjolapačko područje prožeto nacionalnom napetošću’. Samo nekoliko dana kasnije policija je otkrila da je zlosretnoga Antu Krstića ubio njegov unuk, po nacionalnosti – jebi ga – Hrvat.)

Makar ne završavale potpunim faktografskim debaklom, takve i slične strategije konstruiranja iritirajućeg (odioznog, neprijateljski raspoloženog i manje vrijednog) Drugog u fokusu su minuciozne knjige ‘Proizvodnja Drugoga: Srbi u hrvatskim dnevnim novinama’ Nine Čolović i Tamare Opačić, rada koji je, koliko je ovome potpisniku poznato, dosad najdublje zašao pod kožu nacional-žurnalizmu na hrvatski način, raskrinkao njegove lingvističke i zanatske trikove, rasvijetlio njegove prizemne motive, te skinuo ambalažu s njegove temeljne ambicije da ‘proizvodi ujedinjujuće histerije i integrirajuće panike’ i na taj način osigurava infuziju kolektivnome nacionalnom biću kao ‘vibrirajućem medijskom tijelu’. Drska Sloterdijkova teza o tome da mediji, opskrbljujući javni prostor prilozima koji potiču ciljane vrste stresa i uzbuđenja, zapravo kreiraju naciju i održavaju je na životu, gotovo da je kroz ovu studiju našla svoju laboratorijsku potvrdu.

Novinarskom i jezičnom analizom više od tisuću članaka objavljenih u pet vodećih dnevnih novina tokom 2015. godine, vezanih uz događaje koji su važni za Srbe u Hrvatskoj – od obilježavanja 20. godišnjice Oluje, preko dokidanja prava na korištenje srpskoga jezika i ćiriličnoga pisma u Vukovaru, pokušaja afirmacije Nezavisne Države Hrvatske osporavanjem manifestacija u Jadovnom i Srbu, parlamentarnih izbora i izbora za vijeća i predstavnike nacionalnih manjina, pa do primjera drastičnoga jezičnog nasilja – autorice rijetkom kompetencijom seciraju živo tijelo današnjega hrvatskog novinarstva koje je, čini se više nego ikad prije, svedeno na servisnu službu vladajuće ideologije.

Stječemo tako precizan uvid u bogatu kolekciju manevara i taktičkih varijanti preko kojih suvremeni žurnalizam, odlučan da svjedoči ‘nacionalnu istinu’ – umjesto one utemeljene na nepobitnim činjenicama, ili bar na prašini realnosti koja nije pometena pod tepih, ako već nema nikakvih humanističkih nagnuća – svojski iznevjerava svoje drevne ideale: od banalnoga revizionizma i zanemarivanja izvora, poricanja zločina, ignorantskog odnosa prema žrtvama, etatizacije informacija, zauzimanja militarističkoga diskursa, glorificiranja ‘rata za domovinu’ i ratom utvrđenih svetinja, podsticanja kolektivne fame o državi kao pseudoreligijskome kultu… do normaliziranja predrasuda, stereotipa i govora mržnje koji bivaju inkorporirani u regularne novinske žanrove.

Rezultat sveobuhvatne nacionalizacije profesije, dakako, ima prije svega nadražajni učinak i služi reprodukciji ratne atmosfere i ratnih pravila ponašanja u ambijentu takozvanog mira, s jasnom markacijom neprijateljski nastrojenih elemenata čijim je djelovanjem (točnije: postojanjem) opća sigurnost dovedena u pitanje. ‘Kolektiv zajedničkog slušanja’, publika koja se ‘skupa informira i uzbuđuje’, dobiva redovita sljedovanja psihopolitičke obuke ne bi li se u punoj pripravnosti, uživljena u ulogu agilnoga masovnog statista, uključila u vječnu ‘bitku za Hrvatsku’, u boj koji po naravi stvari nikada ne smije prestati, premda je istodobno oglašena i veličanstvena pobjeda za sva vremena, što su autorice lucidno uočile kroz dekonstrukciju mitoloških narativa u hrvatskim novinama povodom obljetnice Oluje i vojne parade u Zagrebu. ‘Da bi se prolongirao užitak i prolongirala zebnja, potrebno je prolongirati samo pobjeđivanje, a time i prijetnju politike hrvatskih Srba i Srbije nad kojima će pobjeda biti izvojevana, ispočetka i ispočetka.’

Opori okus koji ovo istraživanje ostavlja leži u spoznaji da nemamo posla tek sa sporadičnom propagandnom vatrom, već s misijom koju punim plućima obavlja praktički cjelokupna medijska industrija – industrija koja je, ponovimo, uspjela nacionalizam osloboditi njegovih ‘vjeroispovjesnih’ limita i ugraditi ga u profesionalne novinarske standarde – na što upućuje i činjenica da obrađeni dnevni listovi čine dobar dio hrvatskoga medijskog mainstreama. Radi toga se može postaviti pitanje što uopće činiti u polju te državotvorne uniformnosti, tog nasilno fabriciranog zanosa, te sveopće dosade, tog kariranog ubijanja u pojam, naime – ima li novinarstva izvan nacional-žurnalizma?

Ovaj potpisnik, iako neizliječeni skeptik, ne samo što čvrsto vjeruje u to da će punktovi otpora opstati, nego je ubijeđen da će – po logici nužne reakcije na dugoročno mentalno silovanje – uz poticaj nečega tako staromodnog kao što su zdravi razum i potreba za slobodom njihov utjecaj sve više jačati. Analiza Nine Čolović i Tamare Opačić toj borbi daje neprocjenjivi doprinos.

Viktor  Ivančić
Autor 16.7.2017. u 09:34