Dragan Markovina: Hrvatska bira između ekstremne desnice i ekstremnog centra

Dragan Markovina
Autor/ica 11.9.2016. u 09:11

Dragan Markovina: Hrvatska bira između ekstremne desnice i ekstremnog centra

Nakon što je praktično odšutila kompletnu ideološku revoluciju vlasti na odlasku, prepustivši građanskom društvu i intelektualcima da se sami bore protiv HDZ-ove i Most-ove vlasti i njezine politike, lijevo-liberalna koalicija je svjesno odabrala da ne koristi tako stvorenu energiju i kapacitete građanskog društva.

Piše: Dragan Markovina- Novi Plamen

U momentu kad se nalazimo pred još jednim izborima u Hrvatskoj, koji se održavaju niti godinu dana od posljednjih izbora, što ih čini jedinstvenim, promatramo li političku ponudu prilično ćemo jednostavno doći do zaključka kako ljevice zapravo nema. To naravno ne znači da ne postoje partije i grupacije koje nisu istinski lijeve, poput SRP-a i Radničke fronte, no njihov je utjecaj i realan doseg iznimno limitiran. Ovo sve navodimo iz razloga što je u takvoj situaciji zapravo jedino pitanje izbora između ekstremne desnice i ekstremnog centra, kojeg još uvijek značajni dijelovi društva nisu u stanju percipirati kao moguće ekstremnog. Iako se iz svega navedenog vidi da je nominalnu ljevicu, oličenu ponajprije u SDP-u, gotovo nemoguće promatrati kao takvu, prije nego se posvetimo analizi njezine politike i retorike, predstavit ćemo društveni kontekst unutar kojeg djeluje. Taj je kontekst presudno obilježen politikom iz devedesetih godina, točnije tuđmanizmom, koji je brutalno uspostavljen i nikada zapravo nije razgrađen. Štoviše, čak i oni malobrojni pokušaji da se tako zadana politička konstrukcija razgradi, poput nastojanja tadašnjeg predsjednika Mesića, na koncu su doživjeli neuspjeh, nakon čega je Tuđman, osim u dijelu intelektualne i novinarske javnosti postao praktično monumentaliziran, čime se svaka istinska rasprava o njemu i njegovom dobu gotovo u potpunosti onemogućila. S obzirom da se sadržaj njegove politike svodio na potpunu ekonomsku destrukciju zemlje s jedne strane te njezinu sveopću klerikalizaciju i antagonizam prema Srbima s druge strane, iz činjenice da niti jedan od ovih elemenata u javnom diskursu nije istinski dekonstruiran, jasno je kako se u političkom mainstreamu nije razvila nikakva prava ljevica.

Stvaranje antifašistićkog ugođaja za konzumiranje fašizma

Kad se na ovakvu generalnu situaciju nadovezao koruptivni debakl Sanaderove vlasti, koji je prouzrokovao potpuno odricanje HDZ-a od svake vrste njegovog nasljeđa, pa i one koja je umanjila antagonizaciju prema srpskom stanovništvu, dovevši na koncu na čelo te partije politički neinventivnog Tomislava Karamarka, ujedno i čovjeka misionarskih sklonosti, dobili smo političku situaciju u kojoj je ekstremna desnica sa svojim idejama dobila pravo građanstva, probudivši najniže strasti u značajnom dijelu populacije. Konkretni učinci takve politike očitovali su se u pojavi klerikalnihincijativa koje su uspjele organizirati referendum o bračnoj zajednici i ostvariti pozitivan rezultat na njemu, kao i u histeričnoj proizvodnji kaosa u Vukovaru, u ratu protiv uvođenja ćirilice na službene natpise. Na isti način ta je atmosfera proizvela brojne, sve čitanije portale kojima se jedini sadržaj svodio na proizvodnju mržnje i pronalaženje unutrašnjih i vanjskih neprijatelja, što je sve bilo praćeno potpunom negacijom bilo kakvih pozitivnih učinaka socijalističkog razdoblja, napose antifašizma i rehabilitacijom ustaške države. Ta je pak rehabilitacija išla dotle da je sad već postalo sasvim normalno da se gotovo u svakom broju Vijenca Matice Hrvatske i Glasa koncila, posve nekritički objavljuju tekstovi u kojima se tvrdi da u Jasenovcu nije egzistirao logor smrti i da je u njemu zapravo najviše ljudi stradalo nakon rata, u doba kad su ‘komunisti’ tamo imali logor.

Čitav taj proces odigrava se pod zajedničkim nazivnikom borbe protiv dvaju totalitarizama, što je floskula koja služi kao paravan za obračun s antifašizmom. Da je tome tako svjedoči i potpuni izostanak dubinske problematizacije karaktera ustaške države, za što kao najbolji primjer možemo uzeti aktualnu predsjednicu Kolindi Grabar Kitarović, koja nije željela otići u Jasenovac na dan komemoracije, učinivši to par dana ranije, pri čemu je u knjigu dojmova unijela tekst u kojem se ustaška država i njezini zločini uopće ne spominju. U svemu navedenom najiritantnija je potpuna nespremnost da se stvari nazovu svojim imenom, točnije histerična reakcija kojom je bilo praćeno bilo kakvo imenovanje koje bi ove pojave povezale s ustaštvom. Tako je, između ostalog čak i skupljana peticija koju je potpisao čitav niz akademika, u kojoj se od predsjednice tražilo da se kao službeni pozdrav u vojsku uvede ‘Za dom, spremni’. To se naravno tumačilo činjenicom kako je riječ o starom hrvatskom pozdravu, koji nije isključivo ustaški. To što je ovakva tvrdnja potpuna laž predstavlja čak i manji problem od činjenice što svatko razuman zna da se taj pozdrav želi afirmirati upravo zato što je ustaški, ali se sve čini da se ta očita činjenica ne bi priznala. Drugim riječima, na djelu je stvaranje antifašistićkog ugođaja za konzumiranje fašizma, kako je taj proces precizno nazvao Viktor Ivančić.

SDP ide još više ka centru

Svemu ovome predstavnici nominalne ljevice, ne samo što nisu ozbiljno oponirali, nego su taj proces i aktivno podržavali, i to ponajprije kroz odnos prema onom famoznom danu sjećanja na žrtve totalitarnih režima. Naime, za vrijeme mandata Milanovićeve SDP-ove vlasti, njegovi ministri bi istog dana posjetili Jadovno i Jazovku. Za neupućene, Jadovno je prvi logor smrti u NDH, u kojem je ubijeno nekoliko desetina tisuća ljudi, dok je Jazovka stratište na kojem je ubijeno par stotina ustaških vojnika nakon borbe. Stavljanje ovih dvaju mjesta stradanja u istu ravan, definitivno se relativiziraju povijesne činjenice, no to je proces koji je toliko uznapredovao, da je ovu činjenicu malo tko i primijetio. Da bi ironija bila veća, protiv iste te Vlade su više od godinu dana trajali ulični prosvjedi branitelja, kojima je praktični jedini cilj bio rušenje navodno izdajničke vlasti. Sve ovo dovelo je društvo do posljednje Vlade, za čijeg su kratkotrajnog mandata ovi procesi eskalirali do neslućenih razmjera. Za ministra kulture postavljen je čovjek s neskrivenim simpatijama prema ustaškoj državi, koji je iz službene kulture isključio praktično sve neistomišljenike, a takvih je bilo više od pet hiljada. Potpredsjednik Sabora je vodio pobješnjelu rulju na Vijeće za elektroničke medije, ne bi li smijenili ravnateljicu Vijeća Mirjanu Rakić, pri čemu su skandirali ustaški pozdrav. Javna televizija je potpuno klerikalizirana, a atmosfera mržnje u društvu počela je iznova sličiti na atmosferu iz devedesetih godina. Sve je ovo bilo začinjeno neprimjerenim reakcijama predstavnika vlasti, među kojima vrijedi izdvojiti odgovor Kolinde Grabar Kitarović Miloradu Pupovcu, u koje je ustvrdila da su Srbi sami odgovorni za napade kojima su izloženi jer svojim javnim iznošenjem stavova provociraju većinu, ali i sadržajno istu reakciju Zlatka Hasanbegovića koji je kao ministar kulture praktično optužio pisca Antu Tomića da je sam, svojim pisanjem, isprovocirao fizički napad na sebe.

No, s obzirom da su svi navedeni potezi naišli na snažan otpor građanskog društva pa i masovne demonstracije u slučaju kurikularne reforme, ovoj se Vladi mora odati priznanje da je utjecala na buđenje i organizacijsku povezanost građanskog društva, mahom lijeve provenijencije. Time dolazimo do ključnog problema u aktualnom predizbornom momentu. Naime, nakon što je praktično odšutila kompletnu ideološku revoluciju vlasti na odlasku, prepustivši građanskom društvu i intelektualcima da se sami bore protiv HDZ-ove i Most-ove vlasti i njezine politike, lijevo-liberalna koalicija je svjesno odabrala da ne koristi tako stvorenu energiju i kapacitete građanskog društva. Umjesto toga, ta se koalicija, na čelu s predsjednikom SDP-a, Zoranom Milanovićem odlučila potpuno pomaknuti prema centru, pa čak i desnom centru, objašnjavajući to potrebom da se ideološke teme nadiđu. Ovo pomicanje je išlo toliko daleko da bilježimo potpunu šutnju o alternativnim i lijevim ekonomskim politikama, koje bi bile ponuđene kao odgovor na istrošeni model trećeg puta. To je tim tragičnije što je SDP uoči posljednjih izbora barem emitirao neku volju u tom smjeru, vidljivu u izradi novog lijevog manifesta od strane Antuna Vujića, što je dokument kojeg danas nitko ne spominje. Problem u vezi ovakve politike, čak i neovisno o njezinim potpunim logičkim manjkavostima, krije se u činjenici da se Milanović uopće nije okanio ideologije. On se, štoviše, iz dana u dan pokušava predstaviti kao izvorni tuđmanist i autentični hrvatski nacionalist, pri čemu u prilog ovoj tezi ne ide samo skandalozna anonimna snimka, nego i gotovo svi njegovi javni istupi prije i nakon toga, u kojima prekapa po biografijama svoje i tuđih obitelji i otvara natjecanje u hrvatstvu. Kako je s druge strane i HDZ, kroz umiveno lice novog predsjednika Plenkovića, odlučio barem nominalno napustiti ekstremno desnu poziciju, gurajući se u centar, trenutačno imamo na djelu natjecanje dvaju politika ekstremnog centra koje će sigurno, u bilo kojoj kombinaciji formirati vlast.

Sve to skupa znači da su čitava probuđena energija i značajan društveni potencijal otpora odlazećoj vlasti ostali potpuno izvan aktualne izborne utrke, što je s jedne strane tragično, ali s druge može biti i dobra početna pozicija za formiranje istinske ljevice u Hrvatskoj.

Dragan Markovina
Autor/ica 11.9.2016. u 09:11