Govan gospodi, a narodu kruva i rada

Ivo Anić
Autor/ica 10.10.2015. u 10:37

Izdvajamo

  • Koliko zapravo košta suza? Zapravo ništa i zapravo sve. Suze su obično olakšanje, znaju one doći i od ganuća, suze ti recimo dođu kada ti se dijete ženi, kada ti odlaze prijatelji rodbina, suze su zajebana stvar i potpuno besplatna, ne koštaju zapravo ništa, a koštaju sve. I pametno je napravilo trista tisuća splićana što su večeras ostali za svojim Nova TV i RTL pizdarijama i pametno su pogodili i ocijenili da onih pedesetak budala rade sebi nasilje nad dušom i da će ostati bez čaše vina da isperu gorčinu pa će je ponijeti sa sobom kao i buru što je mela isto ono mjesto u kojem se jednom snimala tako omiljena serija onih tristo tisuća pametnih što su večeras ostali kod kuće. I pametno ste napravili što ste ostali pod svojim dekama i pred svojim televizorima ovu večer jer zapravo koji kurac vama treba gorčina i koji kurac vama trebaju suze? Sam pisac rekao je pun gorčine da se Split boji svojih pisaca, a boji ih se upravo radi toga, jer su teški, jer su opori i jer piju jebeni Plavac, a ne ponude ga jebiga nikom. Split se tako od čistog straha usrao pisca jer da ga ignoriraš značilo bi da ga čitaš, ovako kada nisi pisca se bojiš kao i riječi, kao i jezika jer ti je stran, jer ti je nepoznat i u konačnici jer ti je savršeno nezanimljiv.

Povezani članci

Govan gospodi, a narodu kruva i rada

Promocija knjige Borisa Dežulovića u Splitu “Razgovori sa Smojom”

Sam pisac rekao je pun gorčine da se Split boji svojih pisaca, a boji ih se upravo radi toga, jer su teški, jer su opori i jer piju jebeni Plavac, a ne ponude ga jebiga nikom. Split se tako od čistog straha usrao pisca jer da ga ignoriraš značilo bi da ga čitaš, ovako kada nisi pisca se bojiš kao i riječi, kao i jezika jer ti je stran, jer ti je nepoznat i u konačnici jer ti je savršeno nezanimljiv.

Piše: Ivo Anić

Koliko zapravo košta suza? Zapravo ništa i zapravo sve. Suze su obično olakšanje, znaju one doći i od ganuća, suze ti recimo dođu kada ti se dijete ženi, kada ti odlaze prijatelji rodbina, suze su zajebana stvar i potpuno besplatna, ne koštaju zapravo ništa, a koštaju sve. Knjiga koja je nastala između dva zareza, knjiga koja je nastala u trenutku jednog razgovora na jednoj sasvim drugoj promociji, a opet sličnoj, knjiga koja je nastala pažljivim slušanjem jednog izdavača, a izdavače je lako prevesti žedne preko vode i to je poznata stvar i nije bila zamišljena i nije mogla biti napisana drugačije nego bez suza. Ako ste mislili da je ta suza ona suza nostalgije ili ona izdajnička za vremenom koje smo nepovratno izgubili zasigurno ste se prevarili, suza o kojoj je riječ ona je gorka i vidiš je na licu pisca, pisca punog pravedne gorčine, pisca kojeg je netko, ovaj put izdavač koji je pažljivo slušao između dva zareza za promjenu preveo žedna preko vode. O prijelomu je riječ, obavjestio je tako izdavač pisca, a ovom se prelomilo srce jer je tu knjigu nekako već jednom napisao i nastojao što prije zaboraviti.

Knjige imaju tu navadu da se vrate, da se pojave iznenada i ponekad da se same napišu. To su posebne knjige, obično monografije koje izađu na iznenađenje i samog pisca, nađemo ih recimo na trafikama kao zbirku kolumni Jutarnjeg lista ili slične novine, nađemo ih sa licem pisca na zadnjoj strani, licem potpuno iznenađenim koje držite u rukama jer pisci imaju tu navadu da zaborave napisano i da idu naprijed, uvijek naprijed u novu temu, novi život, nove likove kojima daju životnost i emocije. Tako je knjiga zatekla pisca u svoj svojoj gorčini. Jednom je Ante Tomić na pitanje misli li da će po svojoj smrti njegova ulica imati spomen ploču s njegovim likom kratko ogdovorio da bi bio sretniji da mu netko za života nalije ploču, tj. taracu i pisac je nekako uvjeren da bi Miljenko Smoje rekao nešto slično. Tako je smijehom otvorena čaša gorčine večeras. Otvorili su istina oni na stolu i bocu Plavca ne ponudivši nas ali na to vino, na tu bocu i na tu njihovu „užancu“ da ne pitaju nikog hoće li natočiti čašu nekako smo i navikli. Takvi su znate pisci, njihov svijet je prilično okrenut samom sebi da bi se uopće pisalo o nekom drugom, jer onaj pravi pisac, onaj od formata i posvemašnjeg iskustva svoje likove kreira duboko referiran i odgovoran svom licu u ogledalu.

Da se ne zajebavamo, rekao je pisac večeras potpuno svjestan da ga je izdavač zapravo zajebao, taj testament, taj zadnji intervju sa Miljenkom Smojom napravio sam potpuno svjestan dijagnoze, a svjestan je bio i stari lav za sličnim jednim stolom, za sličnom jednom bocom Plavca koju na sličan način nisu ponudili nikome. 1992. godina je piscu tako ostala urezana u pamćenje kao godina u kojoj je prilično nadrkan došao kod starog pisca sa nećete vjerovati bocom Plavca da ga pita zašto više ne piše u trenutku kada plotuni odjekuju Varošem, a projektili sa topovnjače negdje u kanalu padaju po Matejuški. Ono što se dogodilo za tim stolom promijenilo je i starog i mladog pisca, ovaj stari otvorio je mladom dušu i objasnio mu da su jučer momci u maskirnim odorama pretukli momka nasred rive samo zato što se družio sa čovjekom krivih krvnih zrnaca. I stari i mladi pisac tako su taj dan ostali povezani, gorčinom pomiješanom sa taninom na dnu  u talogu čaše, crno dalmatinsko vino je znate takvo, oporo i gorko kao što je gorak život težaka, ribara ili pisca.

Dvadeset godina kasnije onaj mladi, prepun gorčine radit će sebi nasilje nad dušom držeći u ruci knjigu koja je za njega sasvim dovoljno teška da je promovira kao što se promoviraju vina, onaj Plavac sa početka priče, a vina se promoviraju na način da ih kušate, kažete koju riječ o njima i ponudite ih kušačima sa ustima punim gorčine. O trudu i znoju na kojem je nastalo to vino, o čokotima, suncu i neverama nećete čuti, na promocijama vina hvali se isključivo sadržaj ali nikada forma, forma i razlog pravljenja istog. Ta gorčina nije piscu dala da pusti suzu iako je vjerujem pustio zamišljeno listajući istu prvi put u debelom hladu pod vinovom lozom u Pisku. Ovaj put pisac je tu gorčinu suze ostavio nama da se sami zapitamo otkuda se pojavila. Ta suza nije ona licemjerna koja glorificira Smoju sa figom u džepu, ta suza je namjerno namjenjena nama koji smo ga poštivali kroz sve periode grada kojeg je toliko volio i kojeg je ucrtao na kartu svijeta, kako sportsku tako i onu etičku.

Koliko zapravo košta suza? Zapravo ništa i zapravo sve. Suze su obično olakšanje, znaju one doći i od ganuća, suze ti recimo dođu kada ti se dijete ženi, kada ti odlaze prijatelji rodbina, suze su zajebana stvar i potpuno besplatna, ne koštaju zapravo ništa, a koštaju sve. I pametno je napravilo trista tisuća splićana što su večeras ostali za svojim Nova TV i RTL pizdarijama i pametno su pogodili i ocijenili da onih pedesetak budala rade sebi nasilje nad dušom i da će ostati bez čaše vina da isperu gorčinu pa će je ponijeti sa sobom kao i buru što je mela isto ono mjesto u kojem se jednom snimala tako omiljena serija onih tristo tisuća pametnih što su večeras ostali kod kuće. I pametno ste napravili što ste ostali pod svojim dekama i pred svojim televizorima ovu večer jer zapravo koji kurac vama treba gorčina i koji kurac vama trebaju suze? Sam pisac rekao je pun gorčine da se Split boji svojih pisaca, a boji ih se upravo radi toga, jer su teški, jer su opori i jer piju jebeni Plavac, a ne ponude ga jebiga nikom. Split se tako od čistog straha usrao pisca jer da ga ignoriraš značilo bi da ga čitaš, ovako kada nisi pisca se bojiš kao i riječi, kao i jezika jer ti je stran, jer ti je nepoznat i u konačnici jer ti je savršeno nezanimljiv.

Koliko zapravo košta suza? Zapravo ništa i zapravo sve. Ova moja večeras koštala me nije ništa, a koštala me zapravo svega, svega onog što se godinama nataložilo kao tanin Plavca, svega onoga što bura ne može pomesti po jednom gradu, jednom gradu koji egzistira u permanentnom konsenzualnom licemjerju koje svakoga od splićana štiti od njegovih vlastitih bestidnosti i licemjerja kojim se prešutno odobrava transvestija nad samim sobom, gradu kojem suze i gorčina ne trebaju, jednom gradu kojem su suze za Smojom i za Bepinom zauvijek ostale samo kao kletva.

Ivo Anić
Autor/ica 10.10.2015. u 10:37