ENG
Ovih dana ‘24 sata’, čudnovati kljunaš koji je privukao nekolicinu dobrih novinara, ali ga uredništvo čvrsto drži na kursu proračunatog žutila (navodno zbog tiraže, koja svejedno uporno pada), objavio je turbosenzacionalnu, ali redikuloznu priču. Navodno je Franjo Tuđman u predsmrtnom času rekao osoblju bolnice u zagrebačkoj Dubravi ‘idemo’, na što su ovi začuđeno pitali: ‘Kamo, predsjedniče, u bolnici smo?’ A on je, kao, rekao: ‘Na Mirogoj, samo ne natrag u Jugoslaviju.’ Ma nemoj, baš tako, zapitat će se trezveniji čovjek dok mu se želučani sokovi invazivno penju prema usnoj šupljini. Zar u smrtnom času novopečenom vjerniku Tuđmanu nije palo na um ništa univerzalnije i u krajnjoj liniji pametnije od gađenja prema SFRJ, koju je, uostalom, dao izričito izbaciti iz hrvatskog Ustava, pa o nekom povratku u Jugoslaviju ni ne može biti govora. Ali eto, prema ‘24 sata’ prvi hrvatski predsjednik baš se tako rastao od zemaljskog života, što je očito učinjeno zato da se u posttuđmanovsku Hrvatsku instalira providan mit da on i dalje bdije nad njom, što je dovoljno šašavo da u to ne povjeruješ, ali i dovoljno moguće da se ne može sa stopostotnom sigurnošću odbaciti.
Tko zna, možda je Tuđman, sklon superpatetičnim egzaltacijama, zbilja nešto takvo izvalio, a možda je i kralj Aleksandar Karađorđević, ispuštajući dušu nakon atentata u Marseilleu, zbilja prokrkljao: ‘Čuvajte mi Jugoslaviju.’ Problem je, međutim, što za to nema nikakvih ozbiljnih dokaza, naprotiv, uvjerljivije su tvrdnje da je to obična izmišljotina, kao što je, po svemu sudeći, izmišljotina i da je Tuđman u KBC-u Dubrava rekao to što je navodno rekao. Ali to nimalo ne smeta da se ovakvi mitološki polufabrikati povremeno masovno izlijevaju u gipsu i puštaju u javnost, što se u pravilu događa kada takva preseravanja trebaju spriječiti urušavanje neke državne tvorevine koja se iz temelja ljulja. U Karađorđevićevom slučaju mit je trebao prikriti da se stara Jugoslavija nepovratno primiče svome kraju, a u Tuđmanovom da ni sadašnjoj Hrvatskoj nije najbolje, iako joj temelje čuvaju Evropska unija i NATO, pa to sigurno neće tako brzo završiti. Dakle, lakrdijaška tvrdnja koje su bile zadnje Tuđmanove riječi najvjerojatnije je patka puštena na relaciji Dubrava – Oreškovićeva 6 (adresa ‘24 sata’). Pa ipak, lažna vijest da je Franjo Karađorđević Tuđman na samrti rekao, parafrazirano kazano, ‘čuvajte mi Hrvatsku’, mogla bi se tretirati i kao nešto u suštini točno.
On je zamislio ovu zemlju kao neku vrstu hibridne ustaško-partizanske tvorevine, koja je sebe donekle uglancala zbog ulaska u NATO i EU, ali su nakon toga prevladali retro-procesi i ona se svela na ono što je danas. Na kopiju Herceg-Bosne. Da se krivo ne razumijemo, nije se Hrvatska otela zadanoj Tuđmanovoj shemi bez njegove krivice. Njegovo životno djelo nije toliko neovisna Hrvatska – ona bi ovako ili onako bila stvorena i bez njega – koliko baš Herceg-Bosna. Iako pomalo nalik nekim prijašnjim državnim tvorevinama (više Mačekovoj nego Pavelićevoj BiH), ona je originalno njegov izum, u kojem se efikasnije nego u Hrvatskoj mogao provesti plan rigidno etnički očišćene države, pod neupitnom i apsolutnom dominacijom HDZ-a i Katoličke crkve te s istim takvim, jednostranačkim i jednokonfesionalnim kapitalizmom. Što je najvažnije, sve je to unatoč Daytonu preživjelo do danas, što god međunarodna zajednica činila i više ne činila, ali ima nešto još važnije. Herceg-Bosna je duplikat Hrvatske kakva je i ona željela postati, da bi se sada u povodu godišnjice Tuđmanove smrti pokazalo da u tome uvelike i uspijeva. To se reljefno da reljefnije ne može vidjelo na komemoraciji za Slobodana Praljka, održanoj uz minimalno prigušeno pokroviteljstvo Andreja Plenkovića i Kolinde Grabar Kitarović.
Jer ondje su se okupili sve sami ‘stupovi’ današnje Hrvatske, a to su, citirat ću kolegu Šimičevića iz prošlog broja ovog tjednika, ‘HDZ-ovi ministri, ratni zločinci i profiteri u paradnim vojnim uniformama, pretvorbeni kriminalci, historijski revizionisti, lažovi i predvodnici medijskih hajki, arhitekti totalitarne vizije hrvatske povijesti, sadašnjosti i budućnosti’. Kada čovjek vidi taj zastrašujući popis, odmah mu na pamet mora pasti da takve protuhe mogu biti prije kičma države koja propada nego države koja solidno opstoji i prosperira. Zato, eto, izmišljeni vapaj Tuđmana ‘čuvajte mi Hrvatsku’ gotovo da postaje smislen, jer se monstrum kojeg je on kreirao u BiH vraća u majčinu utrobu, prijeteći da je gnojno zarazi i uništi. E, tu se onda otvara prostor za mitološka naklapanja kao mentalnih štaka za izvlačenje iz blata kada je najgušće. A kada je najgušće, tko je pozvaniji od pokojnog Tuđmana da i iz groba brižno pruži zaštitničku ruku prema svome čedu. Zato sada i prisustvujemo ovoj brbljavoj i histeričnoj tuđmanomaniji i to, što je najgore, baziranoj ne na onom što je Tuđman eventualno napravio dobro, ako toga uopće ima, nego na najgorem. Tako Herceg-Bosna, iako je formalno više nema, postaje prisutnija u hrvatskom političkom životu nego ikada, pa se čak tvrdi da bez nje ne bi bilo ni Hrvatske, iako je, naravno, sasvim obratno.
U prilog toj percepciji govori to što Andrej Plenković posjećuje BiH u prosjeku svakih mjesec i pol do dva, ne zaobilazeći, doduše, ni Sarajevo, ali mu je glavno odredište ipak Mostar, točnije njegov zapadni dio. Taj grad postao je neka vrsta hrvatskog Jeruzalema, nove prijestolnice hrvatske nacionalističke desnice, očito i zato što je, kao i cijela Hercegovina, premrežen ulicama i trgovima koji nose imena ustaških dužnosnika. A tako bi, je li, trebalo biti i u Hrvatskoj, ali eto, ne smije se, osim u nekoliko slučajeva koji su tvrdoglavo preživjeli čak i hrvatsko učlanjenje u EU i NATO. Naravno da se Plenkovića i Grabar Kitarović ne može okriviti da su izravni, još manje jedini krivci za to, ali oni su odbacivanjem presude hercegbosanskoj šestorki i sponzoriranjem Praljkove komemoracije praktički preuzeli suautorstvo i za to. Ovo, uostalom, potvrđuje i odbijanje hrvatske predsjednice da oduzme odlikovanja i činove Praljku i drugim osuđenim ratnim zločincima iz spomenute šestorke, iako rijetki nezavisni pravni stručnjaci tvrde da se to moralo učiniti po sili zakona, dakle automatizmom koji je jednostavno trebalo poštovati.
Ali predsjednica se izričito odbila povinovati tom automatizmu i tako dala očekivano skandalozan doprinos hercegovinizaciji Hrvatske, kao nečemu što gotovo da promiče pažnji, iako je evidentno da dominantno obilježava sadašnju hrvatsku državu. Dokle će ta dominacija trajati i je li riječ o nečem nepovratnom, još će se vidjeti. No već sada se vidi da to proizvodi tešku štetu koja je jedva, ako je uopće ikako, popravljiva.
