Kako su harali ‘naši dečki’

tačno.net
Autor 15.11.2016. u 10:28

Izdvajamo

  • Prošle godine Tužilaštvo BiH podiglo je optužnicu protiv trojice vojnih policajaca koje se tereti za zatvaranje više od 300 Srba i likvidaciju 16 zatočenika 1992. u Livnu. Optuženi su zapovjednik vojne policije HVO-a u Livnu Zdenko Andabak i njegovi pomoćnici Muamer Jašarević i Sead Velagić. Andabaka je na dužnost postavio general Ante Gotovina koji je tada postavljen za zapovjednika brigade HVO-a. Iz Zagreba je s njim došao i Milijan Brkić, koji je postao dozapovjednik satnije. Istražitelji ratnih zločina u RS-u, između ostalog, od Tužilaštva u Sarajevu traže podizanje optužnica i za brojne druge zločine u akcijama Una, Maestral i Južni potez te za bombardiranje civilnih ciljeva i izbjegličkih kolona u Bljesku i Oluji.

Povezani članci

Kako su harali ‘naši dečki’

foto: branitelsjki portal

Istražitelji ratnih zločina u Republici Srpskoj godinama šalju dokaze o zločinima nad Srbima Tužilaštvu BiH. Proces za događaje u Orašju mogao bi biti početak brisanja prašine s dokumenata o tim zločinima, ako sarajevski tužitelji izdrže pritisak iz Hrvatske. Između ostalih, posebno se ističe slučaj Mrkonjić Grada u kojem je iza povlačenja hrvatskih snaga ostala masovna grobnica sa 181 tijelom civila i vojnika. Deseci starijih žena i muškaraca ubijeni su metkom iz neposredne blizine. Osvajanje Mrkonjić Grada izveli su vojnici pod zapovjedništvom generala Damira Krstičevića, a akciju su planirali Janko Bobetko i Davor Domazet Lošo, dok su na čelu terenskog stožera bili Ante Gotovina, Rahim Ademi i Ljubo Ćesić Rojs. Operativnom grupom istok zapovijedao je general Željko Glasnović, kojeg se proziva i u vezi sa zločinom na Kupresu 1992. godine, kao i zapovjednika bojne Zrinski, generala Miljenka Filipovića.

Piše: Goran Plavšić - portalnovosti.com

Nakon vijesti o hapšenju desetorice pripadnika HVO-a iz Orašja hrvatske medije ispunili su brojni tekstovi i prilozi u kojima se iz raznih uglova pokušalo odgovoriti na pitanje kako je moguće da se to uopće dogodilo i tko je za taj ‘propust’ kriv. Jedino na što se zaboravilo, kao i mnogo puta ranije, jest razlog zbog kojeg su ‘naši dečki’ trenutno u pritvoru. A razlog je ratni zločin, odnosno zločin protiv čovječnosti koji su Đuro Matuzović, Ivo Oršolić, Tado Oršolić, Marko Dominković, Joso Nedić, Marko Baotić, Marko Blažanović, Mato Živković, Anto Živković i Stijepo Đurić navodno počinili nad civilima srpske nacionalnosti iz Orašja i okolice od travnja 1992. do srpnja 1993. godine.

Pakao, šta da vam pričam. Izvode me u krug, napravljen od krvnika i pred dvije stotine svjedoka tuku do besvijesti. Dvadeset dana nisam mogao ustati. Nas logoraše drže gladne, kerovima daju bureke – svjedočio je logoraš Žarko Garić

Tereti ih se da su sudjelovali u stvaranju antisrpske atmosfere u Orašju koja je prethodila napadu HVO-a na to područje i za postavljanje barikada na ulazu u srpska sela, što je onemogućilo kretanje stanovništva, odlazak na posao, a kasnije i bijeg na teritorije koje su kontrolirali Srbi. Najozbiljnija optužba odnosi se na etničko čišćenje sela Bukove Grede. U selo su, kako se navodi, 9. svibnja 1992. upali vojni policajci pod zapovjedništvom Pere Vincetića i civilni policajci kojima je zapovijedao Marko Dominiković. Akciju je navodno naredio zapovjednik 106. brigade HVO-a Đuro Matuzović. Bukove Grede su bile jedino većinski srpsko selo u nadležnosti oraškog HVO-a. Civili su istjerani iz kuća i dovedeni pred lokalnu trgovinu, gdje su ubijeni Marko, Žarko i Zoran Maksimović, Mićo Gavrić, Lazar Vasiljević, Drago Cvijanović i maloljetni Mišo Gavrić. Ostali muškarci su prebijeni i odvedeni u logore u Orašju i Donjoj Mahali, dok su žene puštene.

I dok se hrvatska javnost s užasom pita kako je moguće da ‘naši dečki’ moraju u pritvor samo zato što su navodno pobili nekolicinu civila, oni koji bolje poznaju situaciju u Posavini čude se da se optužnice za ratne zločine spominju tek sada, jer su se zločini dogodili prije 24 godine, a ovaj u Bukovim Gredama samo je jedan od njih. Priča o zločinima nad Srbima na tom području zapravo počinje 1991. i odvija se na hrvatskoj strani rijeke Save, i to u Slavonskom Brodu. Krenulo je s otkazima, zastrašivanjima uglednih ljudi, upadima u stanove i traženjem oružja i radiostanica, a nastavilo se protjerivanjem i ubojstvima. Početkom 1992. krenuli su progoni i na drugoj strani Save, a brojne žrtve svoje iskaze o tome dale su Udruženju logoraša i Udruženju za traženje nestalih civila i zarobljenih boraca općine Bosanski Brod. Prema opsežnoj dokumentaciji koju su prikupila ta udruženja, prvi veliki zločin dogodio se u selu Sijekovcu kod Bosanskog Broda 26. ožujka 1992. godine. Marija Radanović tog je dana izgubila sina Mirka. U selo su upali pripadnici HVO-a i HOS-a iz Hrvatske. Marija, njena dva sina i suprug Vid pred pucnjavom su se sakrili u podrum obitelji Zečević, koji je bio pun ljudi iz susjedstva. Grupa vojnika, čija su imena poznata, istjerala je civile iz podruma i započela sa zlostavljanjem i ubijanjem. Marija, koja je iskaz dala još 1994., nemoćno je gledala zadnje trenutke života svog sina kojeg su odmah počeli tući: ‘Kada je pao na asfalt, jedan mu se popeo na grudi. Kada je taj zločinac sišao s grudi moga sina, vidjela sam kako Mirko leži s ispruženom rukom i pogledom prema nama, svojim roditeljima. Tada sam rekla mužu: ‘Vide, evo Mirko gleda u nas.’ U tom momentu kada je zločinac stavljao nož u čizmu, primijetila sam lokvu krvi. Moj sin Mirko je bio zaklan, ali im to nije bilo dovoljno. Izmakli su se jedno tri metra i u njegovo mrtvo tijelo ispalili rafal.’

Marija i njen suprug svjedočili su tada i o pogibiji braće Petra i Milana Vase Zečevića. Njihov otac Jovo pretučen je ležao na cesti, kada mu je jedan vojnik naredio da ustane. Marija je gledala kako je supruga pokušavala pomoći Jovi da se podigne: ‘Dok mu je pomagala, rekla je vojniku – ne može on tako brzo. Na to je jedan od zločinaca odgovorio – sad će moći. Isti momenat mu je ispalio metak u glavu.’ Tog dana ubijeno je devet civila.

U to vrijeme pripadnici HVO-a, HOS-a i riječke brigade HV-a hapsili su civile, odvodili ih u logore, gdje su se odvijala mučenja i ponižavanja. Mnoge žene su silovane. U stan srpske obitelji u Bosanskom Brodu vojnici su upali 11. listopada 1992. godine. Svjedočanstvo o onome što je uslijedilo nakon što su je na stadionu odvojili od supruga dala je 1994. žena koja nije željela javno otkriti svoj identitet. Označena je pod šifrom 168/94. Na stadionu je smještena u prostoriju punu žena. Uskoro je po nju došao poznanik D. Č. iz Novog Sela, u hrvatskoj uniformi. ‘Uhvatio me za kosu i vrlo grubo odveo u jednu sobu. Počeo me tući i prijetiti klanjem. Psovao mi je četničku majku. Nakon toga je dodao: ‘Hoću da napravim malog ustašu”, svjedočila je u svojoj izjavi.

Te noći silovalo ju je 11 vojnika. U logoru je svjedočila stradanju Desanke Blagojević iz Tešnja, koju su mučitelji silovali i kasnije tjerali da sjedne na užarenu peć: ‘U trajnom sjećanju ostat će mi njeni jauci, nepodnošljivi krici teškog mučenika.’ Nakon mučenja u Bosanskom Brodu, svjedokinja je prebačena u Slavonski Brod na lokalitet Bardak, koji je funkcionirao kao logor, nakon toga u Županju, pa u osnovnu školu u Orašje, gdje su stolovali ‘naši dečki’ s početka priče. Tamo je ponovno silovana i prebačena u logor u Donjoj Mahali, pored Orašja. Među onima koji su je silovali navodi i neka imena uhapšenika iz Orašja.

Nezamislive muke prošla je i Bošnjakinja, koja je prije rata radila u Domu zdravlja pored Slavonskog Broda. Uhapšena je 1992., optužena za veze sa Srbima i prebačena u Bosanski Brod. Zapovjednica tamošnjeg ženskog logora isticala se okrutnošću. Jednog dana pozvala je vojnika nadimka Đuđan i stavila mu na raspolaganje ženu koja je svoj iskaz dala pod oznakom 268/99. Do tada je već bila višestruko silovana i premlaćena: ‘Đuđan uzima nož i rasiječe mi grudnjak. Iz sve snage, nemilosrdno, krvnički, stišće mi grudi. Bol je nepodnošljiva. Vrištim.’

Kada je zločinac sišao s grudi moga sina, vidjela sam kako Mirko leži s ispruženom rukom i pogledom prema nama, svojim roditeljima. Tada sam rekla mužu: ‘Vide, evo Mirko gleda u nas.’ U momentu kada je zločinac stavljao nož u čizmu, primijetila sam lokvu krvi. Moj sin Mirko je bio zaklan – iskaz je Marije Radanović

Po logorima kakvih je bilo diljem Posavine na području koje su kontrolirali HVO, HOS i HV, od Orašja, preko Modriče i Dervente do Bosanskog Broda, bilo je mnoštvo takvih događaja, koje su spomenuta udruženja dokumentirala. Čedomir Grabovac, navodi se, imao je više od 60 godina kada je zarobljen kao civil. Odveden je 13. travnja 1992. iz stana u logor. Početkom svibnja odveden je u podrum policijske stanice, gdje je već u lokvi krvi ležao muškarac. Natjeran je da legne potrbuške, a zatim mu je u zadnjicu uguran kolac.

U to vrijeme prostor s obje strane Save kontrolirale su hrvatske snage, koje su se ponašale kao da granica ne postoji. Logoraši su, navodi se, često seljakani iz logora u Posavini na razna mjesta u Hrvatskoj. Neki su završili i u Kerestincu. Marko Mitrić živio je i radio u Bosanskom Brodu. U njegov stan 2. svibnja 1992. upadaju vojnici HVO-a. Prošao je više logora i zatvora u kojima je zvjerski mučen. Selili su ga od Bosanskog Broda do logora Tulek pored grada, pa je jedno vrijeme zlostavljan na stadionu Marsonije u Slavonskom Brodu, kopao je rovove na prvim linijama u Posavini, a vodili su ga i na vađenje krvi u Slavonski Brod. S njim su po logorima bili Srbi iz Odžaka, Orašja, Dervente i drugih mjesta. Sjeća se da su 7. listopada 1992. svi logoraši s nekoliko lokacija u Bosanskom Brodu pokupljeni i odvedeni u Slavonski Brod. Bilo ih je oko 600 i dovedeni su na stadion. Pod stalnim batinanjem iz Slavonskog Broda, logoraše HV i HVO prebacuju u Orašje. Tamo mlađe logoraše odvajaju i odvode u logor u Donjoj Mahali. Marko Mitrić ostaje u Orašju: ‘Tu su nas tukli par dana, a potom su izdvojili tri mladića. Goranovića i Bogojevića iz Donje Dubice i Šišljagića iz Novog Grada.’ Mitrića i ostale u Orašju koriste za kopanje rovova. Po povratku s posla, vojnici često pucaju po njima: ‘Tako su ubili Blagu Danilovića koji je sahranjen na srpskom groblju u Bukovoj Gredi i Vardak Petra iz Slavonskog Broda.’

Sličan put prošao je i Žarko Garić, koji je prije rata radio u tvornici Đuro Đaković. Živio je u selu Gornjoj Močili u BiH. U jesen 1991. najprije je dobio otkaz u tvornici, a uskoro su oko sela osvanuli punktovi HVO-a. Počelo je zastrašivanje Srba i ograničavanje kretanja. Garić je više puta bježao od kuće, ali se vraćao jer nije mogao proći na teritorij pod kontrolom Srba. Uhapšen je 28. ožujka 1992. od uniformiranih susjeda koji su ga odveli iz kuće. I on prolazi višemjesečnu torturu po raznim posavskim mučilištima. Početkom listopada 1992. u istom konvoju s Markom Mitrićem odvode ga preko Slavonskog Broda i Županje u Orašje. Njega su, za razliku od Mitrića, prebacili u logor u Donjoj Mahali. O tamošnjim uvjetima svjedočio je 1994. godine: ‘Pakao, šta da vam pričam. Izvode me u krug, napravljen od krvnika i pred dvije stotine svjedoka tuku do besvijesti. Dvadeset dana nisam mogao ustati. Nas logoraše drže gladne, kerovima daju bureke.’

To su samo neke od mnogobrojnih priča zabilježenih u prikupljenoj dokumentaciji. Navode tih ljudi potrebno je provjeriti i istražiti, no kada se govori o herojima obrane Orašja koji su se samo ‘uspješno branili od srpske agresije’, valjalo bi u obzir uzeti i njihove sudbine.

Zapovjednik Damir Krstičević

Istražitelji ratnih zločina u Republici Srpskoj godinama šalju dokaze o zločinima nad Srbima Tužilaštvu BiH. Proces za događaje u Orašju mogao bi biti početak brisanja prašine s dokumenata o tim zločinima, ako sarajevski tužitelji izdrže pritisak iz Hrvatske. Između ostalih, posebno se ističe slučaj Mrkonjić Grada u kojem je iza povlačenja hrvatskih snaga ostala masovna grobnica sa 181 tijelom civila i vojnika. Deseci starijih žena i muškaraca ubijeni su metkom iz neposredne blizine. Osvajanje Mrkonjić Grada izveli su vojnici pod zapovjedništvom generala Damira Krstičevića, a akciju su planirali Janko Bobetko i Davor Domazet Lošo, dok su na čelu terenskog stožera bili Ante Gotovina, Rahim Ademi i Ljubo Ćesić Rojs. Operativnom grupom istok zapovijedao je general Željko Glasnović, kojeg se proziva i u vezi sa zločinom na Kupresu 1992. godine, kao i zapovjednika bojne Zrinski, generala Miljenka Filipovića.

Prošle godine Tužilaštvo BiH podiglo je optužnicu protiv trojice vojnih policajaca koje se tereti za zatvaranje više od 300 Srba i likvidaciju 16 zatočenika 1992. u Livnu. Optuženi su zapovjednik vojne policije HVO-a u Livnu Zdenko Andabak i njegovi pomoćnici Muamer Jašarević i Sead Velagić. Andabaka je na dužnost postavio general Ante Gotovina koji je tada postavljen za zapovjednika brigade HVO-a. Iz Zagreba je s njim došao i Milijan Brkić, koji je postao dozapovjednik satnije. Istražitelji ratnih zločina u RS-u, između ostalog, od Tužilaštva u Sarajevu traže podizanje optužnica i za brojne druge zločine u akcijama Una, Maestral i Južni potez te za bombardiranje civilnih ciljeva i izbjegličkih kolona u Bljesku i Oluji.

tačno.net
Autor 15.11.2016. u 10:28