Marin Jurjević: “En el nombre de Dios” ili o “barbarskim” i “civiliziranim” narodima

Izdvajamo

• Nesretne podjele interesnih zona između vladara Svijeta, a čije posljedice tako tragično osjećamo danas nisu počele tek nakon Prvog svjetskog rata kada se ruše četiri carstva, a rađaju se nove “demokratske imperije”. One su počele daleko ranije ali danas doživljavaju svoj apsurdni krešendo! Živio sam u Latinskoj Americi u vrijeme “intervencije zapadnih demokracija” na prostore tog dijela američkog kontinenta kada su štićene, pomagane, financirane, naoružavane i obučavane najcrnje diktature da bi se zaštitili interesi profita a sve pod legendom borbe protiv “opasnosti komunizma” i “zaštite demokracije”. Čileanska tragedija i ubojstvo Allendea samo je bila kap u moru takve politike. Kompletni narodi su smatrani “niže vrijednima”. Zato se moramo zamisliti koliko i narodi koji žive na ovim prostorima zaista vrijede u očima onih koji su i nama ne tako davno krojili okrutnu, krvavu i nesretnu prošlost i sudbinu koju bi neki domaći idioti među nama, nažalost, opet tako rado ponovo pretvorili u sadašnjost.

Povezani članci

• UN: IDIL se reorganizuje i fokusira na napade u Evropi
• Bijela kuća: Rusija provocira i ugrožava stabilnost u Ukrajini
• Bilježnica Robija K.: Zašto ih nema?
• POUČAK ZDRAVKA TOMCA
• Počelo suđenje bivšem premijeru Malezije
• Teror oženio Obmanu i dobio dijete Obznanu

Foto: Francisco Goya

SAD su bacile 79% bombi cijelokupne Koalicije koja ratuje po arapskim zemljama danas. A gdje su još ruske bombe o kojima nemamo podatke? Gdje su zločini Islamske države koji još nisu zbrojeni? Gdje je kraj svemu ovome i zašto je terorizam postao sklizava tema i nerješiv problem danas tako moćnih vladara Svijeta? Koji su mu pravi uzroci i jesmo li upali u zatvoreni krug bezizlaza iz ovog problema?

Direktor španjolske javne radio-televizije  RTVE, Jose Antonio Sanchez  je prošlog četvrtka (6. travnja 2017. ) u Casa America u Madridu – na Konferenciji  na kojoj je govorio o suradnji RTVE s Latinskom Amerikom rekao neke stvari koje su ovih dana podigle  veliku buru i rasprave u latinskoameričkoj ali isto tako i u  španjolskoj  javnosti.

U svom govoru koji je sam naslovio kao “Djelo Španjolske u Americi“  konkretno je rekao: “Španjolska nikada nije bila kolonizator, ona je evangilizirala i civilizirala”.  Nakon toga je dodao nešto što je  izazvalo zgražanje i žestoke reakcije latinkoameričke intelektualne ali i široke javnosti  općenito. Naime, živahni  direktor RTVE je rekao: “Žaliti zbog nestanka asteškog imperija je manje više isto kao tugovati zbog propasti nacista u Drugom svjetskom ratu.” Tako je ovaj genijalac  Asteke usporedio s nacistima što je, samo po sebi nečuvena uvredljiva  besmislica.  Zatim je o starim indioskim kulturama i starosjedlačkim latinskoameričkim narodima  govorio kao o “barbarskim narodima” –  nasuprot kojih su u svom  sjaju i veličini stajali predstavnici “civiliziranih  naroda”, odnosno španjolski konkvistadori.

Tu svoju tezu on potkrepljuje čudnovatim  “dokazima”, pa tako dalje kaže: “Španjolsci koji su došli u Ameriku bili su oni koji su odavno imali svoje sudove, koji su Pravdi podređivali bilo koju vlast ili samovolju, koji su živjeli u zemlji prepunoj katedrala; to su bili španjolci koji su znali za postojanje  Dantea i Petrarke; koji su znali da je Mikelanđelo već oslikao Siktinsku kapelu.”  Naravno, i Svete Inkvizicije – što je zaboravio spomenuti.

Sve je to izgovorio prošlog četvrtka u Američkoj kući (Casa America ili Casa de America) u Madridu. Casa de America je, inače,  javna ustanova  “koja za cilj ima osnaživanje zbližavanje između Španjolske i Američkog Kontinenta, a posebno s Latinskom Amerikom”. Zbog toga je i bio tamo pozvan a on je uglavnom smatrao shodnim iskoristiti tu priliku da bi govorio o “prednostima konkviste”. Razvijao je tezu kako je španjolsko osvajanje (konkvista) Latinske Amerike bilo itekako korisno za novootkrivena područja (Nueva España) i za autohtone, pokorene domorodačke stanovnike jer su španjolski konkvistadori izgradili na tim područjima novu infrastrukturu: “crkve, škole, bolnice”. Zatim  direktor RTVE, inače poznati desničar, monarhista i član vladajuće Partido Popular (PP) – “Narodne stranke”, Jose Antnio  Sanchez potkrepljuje svoje tvrdnje konstatacijom kako su Španjolci Indijancima, između ostalog,   donijeli “katekizam i gramatiku “. Na taj su način, kaže Sanchez, “barbarski narodi (..) prešli s obala ropstva u rijeku slobode”  koju su im donijeli europski osvajači  pa su i oni  “tako  postali civilizirani”. Ah, koja li je to golema sreća bila za njih?!

Sanchez smatra kako je “otkriće Amerike (…) bio najveći događaj  u povijesti  Čovječanstva nakon rođenja Krista”.  To “otkriće” je bilo povijesno jer je okončalo s barbarizmom latinskoameričkih naroda i njihovh predhispanskih civilizacija.  Po njemu: “Asteška kultura je bila jedan krvavi totalitarizam koji se temeljio na ljudskim žrtvama.”  Po njemu je tvrdnja kako su španjlski konkvistadori istrijebili domorodačke narode i uništili bogato naslijeđe njihovih velikih civilizacija – obična izmišljotina, dio tzv. “Crne Legende” (“Leyenda Negra”) koja tobože stoljećima širi laži o španjolskim  konkvistadorima koji su bili nikakvi “desperadosi” nego ljudi  “na visokoj kulturnoj razini”. On se čak retorički pita i najiskrenije  čudi “koje to glave mogu misliti da bi se ondašnji Španjolci mogli posvetiti istrebljenju ljudskih bića?” A, ako je i bilo “nekih loših stvari” – “pa u kojem ih osvajanju nije bilo?!”, zaključuje on.

Kolumbo je Ameriku “otkrio” 12. listopada 1492. godine.  Taj dan se i danas svečano obilježava u Španjolskoj ali i u Sjedinjenim Američkim Državama. Nazivaju ga “Dia de la Raza” (“Dan Rase”) ili “Kolumbov dan”.  Što se slavi na taj dan? “Otkriće” civilizacija i kontinenta čija prva naselja su postojala 30 000 godina prije nego što su bili “otkriveni”? Naravno da se nije radilo o nikakvom “otkriću” nego o najobičnijem okrutnom osvajanju jednog naseljenog prostora u kojemu su cvjetale visoko razvjene civilizacije sa impresivnom tradicijom, znanjima, vještinama, religijama, kulturnom i svojim bogatim naslijeđem koje se još uvijek pokušava do kraja spoznati jer su tragovi tih kultura barbarski uništavani u ime nekih (naših) “viših ciljeva”. To je “otkriće” završilo najvećim genocidom autohtonih naroda u ljudskoj povijesti i to pod geslom: “En el nombre de Dios” (“U Božje ime” ). Pitanje je samo: u ime “kojeg Boga?” ili, u ime “čijeg Boga?” I, napokon, protiv “čijih Bogova” se to sve radilo? Ovaj put u pitanju je bio kršćanski Bog  u ime kojeg su se konkvistadori okrutno obračunali sa indioskim narodima i njihovim Bogožanstvima, njihovom tradicijom, kulturom, pisanim dokumentima, znanjima, svetištima, hramovima (kao s “vražjim djelima”) itd !

U to vrijeme su Španjolska i Portugal, dvije velike imperijalne europske sile, smatrali Papu legitimnim Kristovim predstavnikom na Zemlji. Zato su od njega tražili da on razrješi problem raspodjele njihovog  plijena. “Pravedni” Papa Aleksandar I djeli 1493. godine zemlje Novog svijeta između španjolske i portugalske krune. Papin uvjet je bio da se provede kristijanizacija osvojenih prostora i pokorenih naroda. Zbog toga on zahtijeva da uz konkvistadore obavezno u osvajačkim ekspedicijama sudjeluju i “misionari”, svećenici  koji će obaviti taj “duhovni posao”. Kako su španjolski konkvistadori provodili pokoravanje autohtonih naroda najsurovijim metodama tražili su i Papino “ozakonjenje” upotrebe tih krvavih metoda a da sve bude u skladu s “kršćanskim moralom”. Tražili su način da ozakone svoje akte nasilja a sve u ime kršćanske vjere koja je svesrdno zagovarala ljubav prema bližnjem itd. I na kraju su od Pape dobili tu “dozvolu”.  Ona je potvrđivala da im Papa daje te zemlje u “ime Boga”. Radi te svrhe ne samo da su bili slobodni, nego su konkvistadori bili i “dužni” porobiti Indiose (ukoliko odbiju da prihvate kršćanstvo) i mogli su kako s njihovim dobrima tako i s njima, u tom slučaju, raditi što ih je volja.

Ali sve je to moralo biti napravljeno “po slovu zakona”, odnosno kako bi direktor RTVE senjor Sanchez rekao, “u skladu s Pravdom”,  pa Papa opskrbljuje konkvistadore tzv. “ultimatumom u ime Boga”, piše “Zahtjev” (“Requerimiento” ). Tekst  tog “Zahtjeva” španjolci su uvijek uoči  napada bili dužni pročitati (i to “snažnim glasom”) prije nego bi navalili na Indiose. U “Zahtjevu” se Indiosima nudila konverzija,  prelazak na kršćanstvo i prihvaćanje  “jedinog pravog Boga” (naravno, onog kršćanskog ). Domorocima bi se doslovno pročitalo: “I ako ovo ne prihvatite (..) s Božjom voljom, moćno ćemo navaliti protiv vas, i ratovati ćemo u svim dijelovima i sa svim sredstvima s kojima raspolažemo, pokorit ćemo vas pod jaram i poslušnost Crkvi i njihovim Veličanstvima,  otet ćemo (..) vaše žene i djecu i načiniti ih robljem (..) oduzeti ćemo vam vaša dobra, napraviti vam sva zla i štete koje budemo mogli (…) Smrt i štete koje će uslijediti biti će vaša krivnja a ne krivnja njihovih Veličanstava, niti  naša krivnja.” Naravno, sve se ovo čitalo na lijepom latinskom ili španjolskom jeziku, bilo s paluba brodova ili na kopnu a nerijetko i pred praznim kolibana  bez prisustva iti jednog jedinog Indiosa  jer su oni bježali pred njihovom okrutnom najezdom. Uostalom, kada su i bili prisutni indiosi ih nisu mogli razumijeti niti jedne jedine riječi jer, naravno, nisu znali latinski niti španjolski jezik. Konkvistadore to nije niti malo smetalo da svaki put ponovo ispune ovu besmislenu formu, sačekaju par minuta da Indiosi “razmisle o ponudi”  i onda bi, uz ovu  “papinu dozvolu” da mogu upotrijebiti i najsurovije metode, mučenja, ubijanja, sakaćenja, silovanja, porobljavanje, palež ili bilo što drugo, silovito navalili na njih – pošto su “civlizirani Europljani”  velikodušno  “barbarskim Indiosima” pružili šansu koju oni nisu prihvatili pa su sada sami bili krivi za sve posljedice odbacivanja te ponude.  Čitanje ovog Zahtjeva prije bitaka španjolska kruna službeno povlači tek 1573. godine. Svećenik, poznati misionar i kroničar konkviste,  Bartolome de las Casas piše: “Kako je nepravedan, bezbožan, skandalozan, iracionalan i apsurdan bio taj Zahtjev “. Po de las Casasu radilo se o “beščašću za vjeru i kršćansku religiju”. A kakve su posljedice bile svega toga?

Posljedica  “otkrića” Amerike od strane “civiliziranih europskih naroda” bila je nestanak nekih kompletnih autohtonih “osvojenih” naroda. U samo jednom stoljeću Indiosi su s 20% svjetskog stanovništva spali na samo 3%. Tako La Isla Española (današnji Haiti i Dominikanska Republika) već 1540. godine ima preko milijun stanovnika, ali od toga je bilo (preostalo) svega 500 Indigena. Slično se desilo i s Kubom, Puerto Ricom, Jamajkom. U Nikaragvi u trenutku dolaska europskih konkvistadora živi 600 000 Indiosa. Već 1550. godine  preostalo ih je samo 45 000. Početkom 16. stoljeća u Centralnom Meksiku živi preko 20 milijuna dmaćih stanovnika.  Jedno stoljeće poslije, zajedno sa svim novopridošlim Europljanima, tamo živi svega nešto više od milijun stanovnika. Oni koji su “nestali” bili su upravo narodi  Indigena, Indiosa. Kratko nakon susreta s konkvistadorima 1520. godine područje Mixteca  na teritoriju Oaxace naseljavalo je 700 000 “domaćih” stanovnika. Već negdje 1660-70 godine preostalo ih je svega 30 000. Direktor Sanchez i njemu slični to “objašnjavaju” širenjem velikih boginja, tuberkuloze, kolere, kuge, tifusa i drugih bolesti koje su tim narodima bile direktan “poklon”,  “import” koji je zajedno s konkvistadorima stigao na područje Amerike. Kombinirano s okrutnim načinm vladanja Europljana i ratnih gubitaka, Indiosi su u ime širenja kršćanstva, njegovih vrijednosti i “naprednih civilizacija” ali, na kraju, ipak i iznad svega zbog interesa eksploatacije –  bili na dobrom putu da izgube ne samo svoju povijest (sustavno uništavanje njihove “kolektivne memorije”, spaljivanje “codices”-a, ili “codexa” kao pisane ostavštine kultura Asteka, Maya, Zapoteca; Mixteca i drugih velikih latinskoameričkih predhispanskih civilizacija) nego da budu u potpunosti istrijebljeni. Genocid koji je proveden  nad narodima Indiosa (Indigena ) Latinske Amerike na kraju je  rezultirao  nestankom 95%  njihove populacije. Tako strašan genocide, usprkos velikoj konkurenciji, nikad do dsada nije zabilježen u ljudskoj povijesti.

Zbog svega ovoga je Papa Franjo prilikom svog posjeta Latinskoj Americi 2015. godine molio za oprost narode Indiosa. To je uradio u Meksiku (i to ne slučajno u meksičkoj južnoj državi Chiapasu, na granici s Gvatemalom, jer u njoj  živi najviše Indiosa) i u Boliviji. Tom je prilikom Papa Franjo rekao: “Ponizno molim za oprost, ne samo za prekršaje same Crkve nego i za zločine izvršene nad sjedilačkim narodima  za vrijeme takozvane konkviste  Amerike.” Papa Franjo je tom prilikom još dodao kako Boga “preklinje za oprost za prošle i sadašnje grijehe njegove djece.” Na ovaj način Papa je bar priznao da su zločini u ime kršćanske katoličke vjere nad tim narodima načinjeni.

A što se danas dešava u Svijetu u ime “širenja civilizacije” na “necivilizirana područja” bolje da i ne spominjemo. Najveći teroristi današnjice su velike državne mašinerije i mega – vojni, ratni sustavi koji u funkciji zaštite interesa elitnih, privlegiranih skupina  kontrolora profita i financijskog kapitala čitav svijet bacaju pod svoje noge, na koljena a sve, da ironija bude potpuna, opet pod tobožnjim ciljevima “zaštite demokracije”, ovih i onih  “svetih vrijednosti slobodnog tržišta” najrazličitijih ideoloških, vjerskih, svjetonazorskih i tko zna kojih sve ne drugih predznaka. A iza svega jedino leži cilj perpetuiranja, stalnog obnavljanja krvotoka vladajućih elita koje su postale i nadnacionalne i nadideološke, globalne.  Njihova jedina nacija, jedina vjera, uvjerenje, ideologija i interes je samoobnavljanje njihove moći, odnosno gomilanja profita u njihovim rukama.  Zar nije tragedija da su  prema izvještaju “Kanadskog Centra za istraživanje globalizacije” (“Centre for Research on Globalization”) samo Sjedinjene Američke Države, od Drugog svjetskog rata pa do danas, ubile više od 20 miljuna ljudi u 37 zemalja?!  Ove godine je “Vijeće za vanjske poslove” (“Council on Foreign Relations”) objavio kako su pod komandom dobitnika  Nobelove nagrade za mir Baraca Obame 2015. godine bačene  23 144 bombe. Prošle 2016. godine  SAD su bacile 3027 bombi više (bačena je 26171 bomba ). SAD su bacile 79% bombi cijelokupne Koalicije koja ratuje po arapskim zemljama danas. A gdje su još ruske bombe o kojima nemamo podatke? Gdje su zločini Islamske države koji još nisu zbrojeni? Gdje je kraj svemu ovome i zašto je terorizam postao sklizava tema i nerješiv problem danas tako moćnih vladara Svijeta? Koji su mu pravi uzroci i jesmo li upali u zatvoreni krug bezizlaza iz ovog problema? Nesretne podjele interesnih zona između vladara Svijeta, a čije posljedice tako tragično osjećamo danas nisu počele tek nakon Prvog svjetskog rata kada se ruše četiri carstva, a rađaju se nove “demokratske imperije”. One su počele daleko ranije ali danas doživljavaju svoj apsurdni  krešendo! Živio sam u Latinskoj Americi u vrijeme “intervencije zapadnih demokracija” na prostore tog dijela američkog kontinenta kada su štićene,  pomagane, financirane, naoružavane i obučavane najcrnje diktature  da bi se zaštitili interesi profita a sve pod legendom borbe protiv “opasnosti komunizma” i “zaštite demokracije”. Čileanska tragedija i ubojstvo Allendea samo je bila kap u moru  takve politike. Kompletni narodi su smatrani “niže vrijednima”. Zato se moramo zamisliti koliko i narodi koji žive na ovim prostorima zaista vrijede u očima onih koji su i nama  ne tako davno  krojili  okrutnu, krvavu i nesretnu prošlost i sudbinu koju bi neki domaći idioti među nama, nažalost, opet tako rado ponovo pretvorili u sadašnjost.