Moja Hrvatska

Marin Jurjević
Autor 9.8.2017. u 17:32

Moja Hrvatska

Miroslav Krleža, možda najveći hrvatski intelektualac svih vremena, napisao je nakon Titove smrti ove riječi: “Za dugom kolonom svojih mrtvih divizija ode Tito preko – preko Romanije. Ode on na daleke nedogledne poljane narodne pjesme odakle kao da je i stigao”. Krležina Hrvatska moja je Hrvatska. Baš zato moja Hrvatska nikako ne može biti ista kao i Hasanbegovićevska “Hrvatska”: Mi nemamo istu domovinu!

Je li moguće da postoje ljudi koji bi danas htjeli poništiti, promijeniti rezultate Drugog svjetskog rata na području zemalja bivše Jugoslavije? Ili da bude još jasnije: Postoje li danas oni koji bi htjeli da nas od “svjetskih prvaka”, od bitnog dijela “reprezentacije” sila pobjednica Drugog svjetskog rata, nakon više od 70 godina – prebace iz pobjedničkog Antifašističkog “tima” u “tim” poraženih sila fašističke Osovine? Zar bi bilo gdje na svijetu mogla postojati takva vrsta luđaka?

Nažalost bi. Takvi ljudi zbilja postoje. I ne treba ih previše dugo tražiti, tu su…odmah pored nas. Gotovo na svakom koraku. A što je najgore od svega, kao da se svi zajedno polako ali sigurno počinjemo navikavati na to kao na nešto sasvim uobičajeno. A oni to rade jako dugo i jako uporno. Reklo bi se neumorno. Pa zar i četnici i ustaše u mnogim glavama polako, naknadno nisu postali oni “pravi junaci”, nikad prežaljeni gubitnici? Kao da sve više kukamo zato što je antifašizam pobijedio i nad činjenicom da su partizani bili pozitivci a fašisti negativci. E, sada bi to trebalo nekako, ako je ikako moguće, promijeniti. Tako se čak i Francetić, čija se ploča za sad bezuspješno nosa okolo diljem Hrvatske – ne bi li se gdjegod uspjela okačiti, sada proglašava “antifašistom”. Valjda bi se i njemu samome digla kosa na glavi od užasa da to može viditi svojim crnolegijaškim očima. Uostalom, ne bismo previše pretjerali kada bismo kazali da gotovo nije ostao “niti kamen na kamenu” od partizanskih spomenika kod nas? Njihovo rušenje i nagrđivanje fašističkim znakovljem kao da je postao nacionalni sport. Zar odjednom, u mnogim glavama, ustaški pozdrav “Za dom spremni!” nije postao povijesni, pa čak, navodno, i “umjetnički” uzvik (pokušavajući izvor tog slogan pronaći čak i u opernim djelima)? A koncentracijski logori nisu bili ono što su bili. Pa zar se i u Jasenovcu nije sviralo? Pa zar i ustašovanje nije postalo samo huliganski, “nevažan”, navijački hir i jedva primjetan prekršajni eksces (a i to kako gdje i kako kad). Pa zar masovno navijačko uzvikivanje ustaškog pozdrava, kojeg naša Predsjednica slabog sluha nikako da čuje na prepunom stadionu na kojem je i sama bila – nije bolje i pametnije jednostavno “ne čuti”, “ne primijetiti” ….činiti se lud, nego se s tim kao ozbiljnim društvenim problemom ozbiljno i pozabaviti. Pa se tako čak ovih dana državnim novcem financirao koncert domaćeg (u nekim “pitomim državama” zabranjenog) pjevača koji iz svoje multimilijunaške domoljubne kese rado odvoji koju kintu za plaćanje prekršajne prijave zbog uzvikivanja ustaškog “Za dom spremni ” na svojim masovnim edukativnim koncertima. Tako smo sve više svjedoci “blind, deaf and mute” politike najodgovornijih. Oni niti vide, niti čuju ništa pa je onda sasvim razumljiva njihova uporna, stoička šutnja o svemu ovome (ili kako bi naša Predsjednica rekla: “Protiv sam toga da se politika miješa u glazbu!”). Što bi se reklo: “Oprosti joj dragi Bože, nije ona kriva!”. A, opet, s druge strane, čemu zaboga (zbog neoustaških pojava) ljutnja onih za koje je, s druge strane, “Čiča” Draža nacionalni junak? I to čak “službeni”! Hoće li to uskoro i Nedić postati?

A što je s Titom? On je postao poseban problem, i to svima. Živa sekirancija! Za jedne je on bio neupitna hrvatina nad hrvatinama, pravi hrvatski nacionalist i “srbožder” a za one druge najveći izdajnik Hrvata i hrvatstva, zločinac i satrap. S imenom zagrebačkog trga koji je nosio njegovo ime ovih se dana potkusurivalo i pazarilo ko s najobičnijom vrećom krumpira na tržnici, ne bi li se postigla politička većina u Zagrebačkoj Skupštini i napojila esihovsko – hasanbegovićevska žeđ za “raskrinkavanjem” tog “antifašističkog zločinca”. Ali ne samo njega nego, bogami, i onih s kojima je on kolo vodio, borio se protiv fašista, bio im na čelu i zapovijedao im. A to su, da ne bi bilo nikakve zabune ili tajne, upravo partizani. Valjda se tu radilo o nekakvoj zločinačkoj hajdučkoj družini a ne o najvećoj i najorganiziranijoj antifašističkoj oslobodilačkoj vojsci u Europu prema kojoj su drugi “oslobodilački pokreti” izgledali kao “mačji kašalj”. Pa tako naš notorni kulturnjak Hasanbegović, bez da trepne okom, kaže u svom intervjuu novinaru Iliji Jandriću na TV N1 (11. srpnja ove godine) kako mu je žao što je Tito (dakle i partizani)  pobijedio! Pa tko je onda, zaboga, trebao pobijediti! Nijemci i Talijani….sa svojom ustaškom poslugom u Hrvatskoj? Pa moj Split je ionako u to doba, baš radi takvih, postao dio Italije. Naravno ne svojom voljom. Pavelić ga je s bratijom svojih crnokapaških “hrvatina” odnarodio, amputirao od matice zemlje Hrvatske i “poklonio” ga svojim talijanskim zaštitnicima, talijanskoj kraljevini a njegova NDH (ostaci Hrvatske) za nagradu dobiva svog pravog pravcatog “hrvatskog kralja,” i to kao import, direktno iz Italije – koji, doduše, nije znao ni beknuti hrvatski jezik. Ali zar je ustašiju bila briga za to? Tako je presretan hrvatski narod dobio svog pravog pravcatog kralja i to u liku Vojvode od Spoletta. Pitaj dragog Boga zašto ali taj “hrvatski kralj” nikada nije svojom nogom kročio na tlo svoje poklonjene “kraljevine”. Inače, da cirkus u toj tragediji bude potpun…nazvali su ga Tomislavom II. Znači li to kako je moj Split trebao ostati dio Italije, pošto ovi suvremeni antipartizani i dan danas žale što su baš ti mrski partizani, na čelu s Titom, pobijedili (Koga to: Nijemce, Talijane, Ustaše, Četnike, Fašiste?) Taj zločinac Tito i njegovi partizani oslobodili su i vratili Split Hrvatskoj. I ne samo moj Split, nego i Istru, i Dalmaciju, otoke i Rijeku i Međimurje i svašta toga još. Sve što je bilo prodano okupatoru za bokun sluganske vlasti. A jesmo li fino mogli ostat dijelovi Italije ili, recimo, Mađarske ili obnoviti Karađorđevićevsku Kraljevinu Jugoslaviju? Je li zbilja zato Hasanbegoviću žao što su Titovi partizani pobijedili? Taj bivši ministar je još 2012. godine, na pogrebu Mirsada Bakšića izjavio kako je “Poraz iz 1945. godine najveća nacionalna tragedija“. Pa odakle je taj frajer? Ja, kao Hrvat “u sto kolina”, kao Dalmatinac i Splićanin sumnjam da je moja i njegova “domovina” ista “domovina”!

A zašto su u Splitu ili bilo gdje talijanski fašistički okupatori, zajedno sa svojim sluganima, ubijali antifašističke domoljube, partizane i proganjali njihove familije? Zato što su to bili oni većinski Hrvati koji su se pobunili protiv njih ali i onih koji su im služili a koji su Split i Dalmaciju, kao zadnje hulje, prodali okupatoru, odrekli ih se. Gotovo 2/3 žitelja ondašnjeg Splita bilo je vezano za oslobodilački antifašistički partizanski pokret. A Hasanbegoviću je, gle čuda, žao što su baš ti partizani na kraju pobijedili! Jako mu je žao! Ne znam da li on uopće zna što je to Split na čijoj je Rivi (koju su nekada gazili oni koji su poginuli za slobodu svog grada) on onako bahato, živahno i veselo na svoju glavušu natakario onu crnu kapu koja tako jako liči baš na onu koja nas se bila odrekla i prodala Talijanima? Odakle je ispao taj doktor ne znam ni ja čega? Iz moje Hrvatske? Iz Hrvatske poginulih dalmatinskih i splitskih partizana? Meni se čini kako je to apsolutno nemoguće! To ipak mora bit da je neka sasvim druga Hrvatska. Ona koja je bila i koja je i dalje protiv ove moje partizanske, antifašističke Hrvatske, ona Hrvatska koja je 1941. izgubila rat a koja je i danas, u to sam uvjeren, na sreću, kao i prije 70 godina – ipak samo Hrvatska ogromne manjine!

Možda Hasanbegović ne zna kako su prošlu subotu, 5. kolovoza, u Berlinu, ispred zgrade Reichstaga – u kojoj se danas nalazi i donji dom njemačkog parlamenta Bundestag, uhapšena dva kineska turista (36 i 49 g) jer su se slikavali mobitelima s podignutim desnicama uzvikujući “Heil Hitler”! Kinezi su bili zaprepašteni tvrdeći kako su se samo “šalili”. Ali njemački zakoni vezani za “mržnju i simbole” nacističkog režima 1933-45.g. su jako strogi a zapriječene kazne za bilo kakvu vrstu “apologije nacizma” se kreće u rasponu od novčanih pa sve do kazni višegodišnjeg zatvora. Kineski turisti su “prošli lišo”, samo s kaznama od po 500 eura globe ali Njemačka reagira na takve stvari odmah i efikasno. Bi li se na nekoj njemačkoj Rivi naš junak Hasanbegović mogao pojaviti s bilo kakvom kapom koja podsjeća na fašistički dekor ili fašističku ornamentiku? Bi, ali vrlo kratko dok ne bi bio uhapšen. A bi li ikada, kao takav, mogao postat ministar (i to “kulture”) u nekoj pa i najnezamislivoj njemačkoj ili bilo kojoj drugoj europskoj vladi? To bi bila čista znanstvena fantastika!

Samo jednog Hrvata u našoj povijesti odlikovalo je 60 zemalja sa 119, većinom svojih najviših odlikovanja. Među njima taj, vjerojatno najpoznatiji i najpriznatiji Hrvat svih vremena, dobio je Francuski Orden Legije Časti, Francuski Grand Cross of the Legion of Honour, Francuski Meddaille Militaire, Francuski Croix de Guerrewith Bronze Palm, Francuski Croix du Combattant Volontaire, Britanski Knight Grand Cross of the Most Honourable Order of Bath, Sovjetski Lenjinov Orden, Sovjetski Order of the October Revolution, Sovjetski Order of Victory 1945., Sovjetski Order of Suvorov 1st class, Sovjetski orden Twenty Years of Victory in the Great Patriotic Warr 1941-1945, Japanski Supreme Order of the Chrysanthemum, Njemački Federal Cross of Merit, Njemački Special Class of he Grand Cross Merit, Talijanski Ordine al Meritto della Republica Italiana, Talijanski Knight Grand Cross with Cordon od fte Order of Merit of the Italian Republic, Austrijski Grand Star od the Decoration for Services to the Republic of Austria, Belgijski Grand Cordon of the Order of Leopold, Danski King of the Elephant, Finski Commander Grand Cross of the Order of the White Rose of Finland with Colar, Luksemburški Knight of the Order of Gold Lion of the Housse of Nassau, Holandski Knight Grand Cross of the Netherlands Lion, Norveški Grand Cross with Colar of St Olav, Portugalski Grand Collar of the Order of Saint Jarnes of the Sword, Portugalski Grand Collar of thr Order of Prince Henry, San Marino – Grand Cross of thr Order of San Marino, Švedski Knight of the Royal Order of the Seraphim , Meksički Collar of the Order of the Aztec Eagle, Meksički Medal of the Independencia…U Latinskoj Americi dobiva i najviša odlikovanja Bolivije, Brazila, Čilea, Paname i Venezuele. U Aziji dobiva najviša odlikovanja Afganistana, Burme, Kambodže, Indonezije, Irana, Iraka, Jordana, Sjeverne Koreje, Kuvajta, Mongolije, Nepala, Pakistana i Sirije. Odlikovanja gotovo svih zemalja Afrike kao i najviša odlikovanja tadašnje Čehoslovačke, Bugarske, Poljske i svih zemalja Istočne Europe kao i zemalja članica Pokreta nesvrstanih. Londonski “Time” je poslije njegovog pogreba pisao kako je taj pogreb bio “Samit Čovječanstva”. “Time” navodi kako su se na tom pogrebu okupile “123 državne delegacije od čega 4 kralja, 32 predsjednika i drugih čelnika država, 22 premijera te preko 100 predstavnika komunističkih ili radničkih partija”.

Taj Hrvat se zvao Josip Broz Tito.

David Rockefeller je u svojoj 97. godini života (2005.g.) rekao kako priznaje samo trojicu ljudi u XX stoljeću, a to su “Churchill, Roosevelt i Tito”. Nakon Titove smrti mnogi parlamenti demokratskih zemalja su minutom šutnje odali počast Titu jer je njihov običaj da takvu počast odaju upravo ”diktatorima” Titovog profila. Zastave su spuštene na pola koplja na palači Merdeka u Bandungu, na Kremlju u Moskvi, na dvorcu Abdin u Kairu, na Kaptolu u Washingtonu, na Mulunguši holu u Lusaki, na trgu Tjen An Men u Pekingu, u Klubu Borova u Alžiru, na Jelisejskoj palači u Parizu, na memorijalu Solomon Bandarainike u Kolombu, na Hradčanima u Pragu. Na Kongresnoj palači u Havani, palači Kiđi u Tokiju, na palači Alvarado u Braziliji, na Buckinghamskoj palači u Londonu, na dvorcu Hofburg u Beču, na zdanju Moncloa u Madridu, na palači Belem u Lisabonu i na Staklenoj Palači na njujorškoj Istočnoj rijeci. Zastave na pola koplja u znak žalosti za Titom i zbog odavanja počasti Titu vijorile su se na zgradama gotovo svih parlamenata država svijeta, ali i na kraljevskim palačama i na središtima vlada. Za vrijeme njegova pogreba u Palači Nacija u New Yorku sazvana je posebna komemorativna sjednica Organizacije Ujedinjenih Naroda. To je bio presedan koji se nikada nije dogodio nikada prije ali niti ikada više poslije Titove smrti, Naravno, zato jer je i poznati običaj OUN da odaju počast takvom “diktatoru i zločincu” Titova kalibra. Vanjskopolitički odbor američkog Kongresa sazvao je posebnu komemorativnu sjednicu. U Australiji su oba doma Parlamenta odala počast Titu. Belgijski parlament saziva posebnu komemorativnu sjednicu. Isto radi i Portugalski parlament. U Novom Zelandu Parlament također na svojoj sjednici odaje počast Titu i spušta zastavu na pola koplja. Donji dom Irskog parlamenta u Dublinu minutom šutnje odaje počast Titu. Cipar proglašava četverodnevnu žalost. Holandski parlament u Hagu održava komemorativnu sjednicu. Isto radi i Meksiko. Dani žalosti proglašavaju se diljem svijeta od zemalja Afrike, Azije, Istoka i Zapada Europe pa do Kraljevine Norveške. Naravno, zato jer su svi oni a posebno Norvežani poznati obožavatelji “diktatora i zločinaca”. E taj Svijet i ta Europa, koji su odavali počast antifašističkom vođi Titu, moja su Europa i moj Svijet.

Miroslav Krleža, možda najveći hrvatski intelektualac svih vremena, napisao je nakon Titove smrti ove riječi: “Za dugom kolonom svojih mrtvih divizija ode Tito preko – preko Romanije. Ode on na daleke nedogledne poljane narodne pjesme odakle kao da je i stigao”. Krležina Hrvatska moja je Hrvatska. Baš zato moja Hrvatska nikako ne može biti ista kao i Hasanbegovićevska “Hrvatska”: Mi nemamo istu domovinu!

Marin Jurjević
Autor 9.8.2017. u 17:32