Neka negdje gore odjekuje nezaustavljiv smijeh slobode

Marija Galić
Autor 11.1.2018. u 12:17

Izdvajamo

  • Praznina je lažljiva kurva i sve utješne rečenice na hrpi… Uvijek je prokleto nedovoljno. Mučno mi je od floskule kako “najbolji prvi odlaze “. Čujem samo “bla-bla“, nekakav neartikuliran zvuk svaki put kad ju ljudi izgovaraju. Mučno mi je što odlaze kažnjeni, a pravedni, progonjeni od strane kojekakvih moralnih nakaza.

Povezani članci

Neka negdje gore odjekuje nezaustavljiv smijeh slobode

Foto: šg

Rano ujutro prošle godine umro je moj tata. Poljubac u čelo, Zabranjeno Pušenje koje smo zajedno slušali i “Laku noć, stari, iskopaše tvoga srca rudnike…“. Otišao je čovjek koji me, premda rođen i odrastao u nacionalizmom i mržnjom zatrovanoj sredini, učio drugarstvu, otvorenom umu i da je ljubav univerzalna vrijednost za koju duhovni bijednici ne mogu znati. Čitam, umro je Predrag Lucić, o kojemu mi je prvi put pričao tata – govorio mi je o Novinaru, o Feralu, “jedinoj rasvjeti“, kako kaže TBF. Usmjerio me na ljude od hrabrosti i razuma, na ekipu koja je bila i ostala žestok bljesak svjetlosti usred ogromnog ništavila. Gutala sam odličnom zajebancijom prožete retke istine koji su me, kao tinejdžerku, snažno privukli i zauvijek osvojili.

Geniozan Predragov duh će živjeti i dalje: smrt je tu nemoćna. Njegovi prosvjetljujući tekstovi, dragulji nemilosrdnog ruganja s mučenim kukavicama i idiotima će se čitati i citirati u decenijama što slijede. Neka talentirana mladež će stremiti tome da piše makar upola dobro kao Lucić. Intervjui i ta suludo fantastična satirična poezija bit će permanentno preslušavani, to blago na dar svima koji su ga voljeli i cijenili. Zlatnim slovima bit će upisano ime Predraga Lucića u historiji novinarstva na ovim prostorima. Ostaje beskrajno divljenje, ostaje onaj moj najdraži “Mjesec iznad Splita“ kojem bi se i bogovi poklonili.

Ali, praznina.

Praznina je lažljiva kurva i sve utješne rečenice na hrpi… Uvijek je prokleto nedovoljno. Mučno mi je od floskule kako “najbolji prvi odlaze “. Čujem samo “bla-bla“, nekakav neartikuliran zvuk svaki put kad ju ljudi izgovaraju. Mučno mi je što odlaze kažnjeni, a pravedni, progonjeni od strane kojekakvih moralnih nakaza.

Nema više jednog heroja našeg vremena.

Zbogom,Velikane.

Neka negdje gore odjekuje nezaustavljiv smijeh slobode.

———————————————————————

Marija Galić je student Škole kritičkog mišljenja iz Mostara

Marija Galić
Autor 11.1.2018. u 12:17