SNJEŽANA KORDIĆ: PROPISIVANJA I NAMETANJA JEZIKA

Snježana Kordić
Autor 9.6.2015. u 07:35

Izdvajamo

  • Krivo je vjerovati da se glavnina jezika nauči u školi: djeca u školi uče čitati i pisati. Osnovna gramatika govorenog jezika već je usvojena prije nego što krenu u školu, tj. djeca ’znaju’ glavne konvencije i sastavljaju govorene rečenice prema ’ispravnim’ sintaktičkim pravilima.

Povezani članci

SNJEŽANA KORDIĆ: PROPISIVANJA I NAMETANJA JEZIKA

Krivo je vjerovati da se glavnina jezika nauči u školi: djeca u školi uče čitati i pisati. Osnovna gramatika govorenog jezika već je usvojena prije nego što krenu u školu, tj. djeca ’znaju’ glavne konvencije i sastavljaju govorene rečenice prema ’ispravnim’ sintaktičkim pravilima.

Piše: Snježana Kordić – “Jezik i nacionalizam”

S obzirom da je kod nas proširena praksa ispravljati jezik drugoga jer navodno neka riječ valja, a neka ne, potrebno je istaknuti da takav pristup jeziku nema uporište u znanosti. Odavno već u svjetskoj lingvistici »sudovi tradicionalnih gramatičara da je upotreba ili ’ispravna’ ili ’pogrešna’ zamijenjeni su nastojanjem da se opišu vidljive činjenice jezične upotrebe, bez vrijednosnih sudova, i da se zamijeni apsolutni pojam ispravnosti pomoću naglašavanja kontekstualne primjerenosti jezika« (Crystal).

Zato su »lingvistička pravila popis kako ljudi koriste jezik, a ne propis kako bi ga trebali koristiti« (Cullen). Znanstveni pristup odbacuje propisivanje jezika, tj. preskriptivizam: »Postoje dva razloga za znanstveno odbacivanje preskriptivizma. Kao prvo, smatra se da je u osnovi pogrešno primjenjivati na jezik emocionalne izraze poput dobar, loš, racionalan, lijep itd. Lingvisti namjeravaju razumjeti, objasniti i opisati jezik, oni ga ne vrednuju – jednako kao što zoolog neće klasificirati i uspoređivati različite vrste na osnovi njihove ružnoće ili prijateljskog ponašanja« (Langer/Davies).

Odbacivanje predrasuda i vrednovanja je jedno od svojstava koje lingviste razlikuje od laika: »Pitanja laika o jeziku tiču se najviše toga što je pravilno a što pogrešno, što je dobro a što loše. Ta velika zaokupljenost vrednovanjem je najznačajnije svojstvo koje razdvaja laičko bavljenje jezikom od stručnog bavljenja lingvista. Kao znanstvenik, profesionalni lingvist teži objektivnosti, a ne ka moralnim ili estetskim prosudbama« (Cameron). Zato u očima lingvista »termin ’preskriptivizam’ ima određeno vrednovanje koje mu se pridružuje, negativne konotacije koje je gotovo nemoguće izbjeći« – »preskriptivizam je negativan za lingviste« (ibid.).

A naši domaći jezikoslovci kao da nisu lingvisti nego laici, tuže se da jezična upotreba nije ispravna i preskriptivno joj nameću proizvoljne norme. Zaboravljaju da kad neka njihova norma nije široko prihvaćena, to ne znači da stanovništvo ne zna standardni jezik, kako vole reći naši jezikoslovci, nego znači da dotična norma još uopće ne postoji i da se radi o preskriptivnom pokušaju nametanja. Tvrdnja da stanovništvo ne zna standardni jezik nije održiva jer izvorni govornici znaju svoj jezik i raspolažu podsvjesnim znanjem njegovih pravila: »Premda ljudi koriste ta pravila čitavo vrijeme, najčešće ih nisu u stanju opisati kao što nisu u stanju navesti mišiće koje koriste kad voze bicikl« (Aitchison).

Domaći jezikoslovci se teško mire i sa sljedećom činjenicom: »Najopćija gramatička pravila jezika ili nekog dijalekta naučili su izvorni govornici u djetinjstvu bez eksplicitnog podučavanja; to su pravila govorenja. Krivo je vjerovati da se glavnina jezika nauči u školi: djeca u školi uče čitati i pisati. Osnovna gramatika govorenog jezika već je usvojena prije nego što krenu u školu, tj. djeca ’znaju’ glavne konvencije i sastavljaju govorene rečenice prema ’ispravnim’ sintaktičkim pravilima« (Milroy/Milroy).

Za znanje jezika nisu presudne norme koje naši jezikoslovci pokušavaju nametnuti, nego norme proizišle iz upotrebe. U svakom jeziku je tako, npr. »za razvoj gramatike njemačkog standardnog jezika presudne su redovito konvencionalne norme. Pod time se misli na norme koje su proizišle iz jezične upotrebe, kao nenamjerni rezultati istih radnji mnoštva jezičnih korisnika. Konvencionalne jezične norme mogu se shvatiti kao ’djelovanje nevidljive ruke’ u smislu Kellera. Korisnici jezika ne dogovaraju se eksplicitno oko jezičnih normi. One nastaju kao sporedni efekti stvarnoga cilja jezičnih korisnika, a to je glatka, efektivna i uspješna komunikacija« (Hundt).

Do nastanka jezičnih normi dolazi na isti način kao što dolazi do nastanka utabanih prečica po parku (Weinberger). Prečice po parku nastaju ljudskom djelatnošću, tako što veći broj pojedinaca gazi travu po istim mjestima. Međutim, nijedan od tih pojedinaca nije gazio travu s ciljem da nastane prečica, nego s ciljem da u konkretnoj situaciji što brže dođe do odredišta, skraćujući sebi put. Rukovodio se u konkretnoj situaciji uštedom energije, i nastanak prečice je nenamjeravana posljedica »ekonomije (ili lijenosti) ljudi« (ibid.).

Većina pojedinaca rukovodi se u konkretnoj situaciji istim potrebama, njihova namjera ne ide dalje od zadovoljavanja aktualne potrebe određenom radnjom, ali niz jednakih radnji većeg broja pojedinaca ima i nenamjeravanu posljedicu. Norme u jeziku i promjene u jeziku također su nenamjeravane posljedice: »Do jezičnih promjena dolazi tako što niz govornika postupa prema maksimama važećim u konkretnoj situaciji, a sve one su podvrste glavne maksime, koja glasi: govori tako da postigneš što je moguće veći društveni uspjeh« (ibid.).

Umjesto ovih spoznaja, u domaćim školama prenosi se »ona naređivačka kontrola koja, ne znajući množinu i slojevitost jezičnih mogućnosti, dopušta kao normu samo svoju vlastitu jezičnu upotrebu. A ta vlastita jezična upotreba je često samo ona koja je naređena, koja je u skladu s propisanim odredbama, što su nekritički preuzete. Rezultat takvog ograničenog razmišljanja je učitelj kao programirani programer« (Jung).

U našim školama »postoji pseudojezični autoritet učiteljica i učitelja jezika, koji ustvari manje ovisi o njihovoj jezičnoj kompetenciji, a više o nepromišljenom korištenju knjiga o jeziku koje često ne vode računa o autoritetu jezične upotrebe« (ibid.). Time se jezičnoj upotrebi nameće uniformnost, štoviše »uniformnost se dovodi do ekstrema koji se može zvati ’hiperstandardizacija’: manija nametanja pravila na svaku točku upotrebe, na način koji pokazuje nepoznavanje onoga što je potrebno da se osigura uspješna komunikacija« (Cameron).

Budući da tako nametana pravila smanjuju uspješnost komunikacije i ne mogu se logično i lingvistički obrazložiti, domaćim jezikoslovcima ne preostaje ništa drugo nego zahtijevati slijepu poslušnost, čime nanose dodatnu štetu u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini itd. jer sprovode »dresiranje mozga autoritativnim naredbama o jeziku« (Jung). Njihov navodni ’jezični odgoj’ traži odbacivanje razmišljanja, pa je stoga otkazivanje poslušnosti na tom području jedini način »sprečavanja zaglupljivanja koje nastaje ’jezičnim odgojem’« (ibid.).

Preskriptivno proglašavanje nepravilnima onih svojstava koja su proširena u upotrebi slabo utječe na samu upotrebu jer »preskriptivni gramatičari koji postavljaju ili kodificiraju norme za standardni ili prestižni jezik često nisu imali mnogo kontakta s ’normalnim’ korisnicima jezika, i preskriptivne gramatike i savjetnici su obično knjige koje se mogu naći na policama u svakoj kući, ali se rijetko uzimaju s polica i čitaju« (Langer/Davies).

Preskriptivizam nema uvid u svojstva jezika i upotrebe pa zato osim što »sprečava fleksibilnost u prenošenju značenja, preskriptivna ideja ispravnosti može biti u suprotnosti s govornikovim smislom za prikladnost jezika u različitim situacijama i kontekstima. Nema govornika koji ne varira svoju upotrebu ovisno o situaciji: izvorni govornik koji bi ograničio svoju upotrebu na jedan (formalni) stil djelovao bi neprirodno i čudno. Svi normalni govornici posjeduju ono što se naziva komunikacijska kompetencija« (Milroy/Milroy). Preskriptivisti pokušavaju zabraniti varijacije proširene u upotrebi proglašavajući ih neispravnima, no analiza tih zabrana pokazuje »da se za varijacije koje se stvarno koriste ne može tvrditi da su negramatične ni u kojem smislu« (ibid.).

S obzirom da u lingvistici funkcionira »jezična upotreba kao jezični autoritet«, preskriptivni domaći jezikoslovci bi trebali spoznati da »je jezična upotreba pravilo nad svim pravilima« (Jung). I pomiriti se sa činjenicom da jezik »nije isključivo vlasništvo vlada, profesora ili preskriptivnih gramatičara, i arogantno je vjerovati da jest« (Milroy/Milroy).

Snježana Kordić
Iz znanstvene monografije Jezik i nacionalizam;
Izdavač: Durieux, Zagreb 2010.

Snježana Kordić
Autor 9.6.2015. u 07:35