STRATEGIJA ŽRTVE

Povezani članci

• Naš rat
• Tomislav Jakić: ATENA MORA PASTI
• Nijedna hrvatska stranka nema ekonomsku filozofiju jer sve teže konsenzusu
• Mesić: Nije bitno je li netko pripadnik većinskog naroda ili manjine – obojica su samo i jedino ljudi
• KONCENTRIRANA TREĆINA
• Tomislav Jakić: Veliki će puštati male da se bore i ginu za njihove interese

Teorija „okrivi žrtvu“ ili strategija kako hoćete, čija doktrina počiva na podmuklom i suptilnom činu izvrtanja stvarnosti nije novost, kao što ta strategija nije ni laboratorijski pronalazak Kolinde Grabar – Kitarović. Ta teorija ili strategija povijesna je konstanta.

Mučenici (u političkim slučajevima domoljubi) da bi suzbili svaki pokušaj kritike svog mučeništva na pijadestal svog svetog cilja, nedodirljivog strahopoštovanja visokog ideala (za koji su u pravilu ginuli mnogi), od stvarnog napadača koji stanovito odvažno, bezobzirno, čak i besramno štiti svoje privatne interese pretvorit će stvarnost u žrtvu, sebe u viteški red, a one koji kritiziraju satirom ili dokazima u neprijatelje svetosti.

Čovječanstvo je stoljećima kao istine posvećivalo zablude, čovječanstvo je kroz povijest na svaku kritiku vlasti u pravilu udaralo žig kao znak loše savjesti, stigmu koja je okretala pravedan bijes u potpuno krivom smjeru.

Valja priznati da je za tu rabotu potrebna velika količina amoralnosti da bi se dala inicijativa za napad, inicijativa za atak na um, desant na satiru. Paradoks je da su amoralisti u pravilu hvalisavo „mučenici istine“, križari: jer istina je nagon iz kojeg je krenula negacija, pravednički bijes i samoodbrana, no sam nagon nije bio suštinski nagon za istinom već nagon za rastakanjem iste, zlotvorna skepsa.

Boriti se protiv kritike (u našem slučaju satire) na način strategije žrtve i prikazivanja sebe kao nepravedno napadnuta javnost se tjera poput ovaca u područje problema, mučenici tako ustaju protiv „problema“ da bi zadržali pravo napadača koji s pravednim ciljem ustaje u našem slučaju protiv konkretnih osoba, ne fantazmi. Ono što je konstantno i prvenstveno u pravom cilju mučenika osobna je osveta jer mu osobe koje kritiziraju stoje na putu, prokazuju ga kao i njegov lažni moral i samim tim razmontiraju ustaljenu dogmu na kojoj počiva vlast „mučenika.“

Osveta mučenika tako je pravedan cilj, jer se mučenike desetljećima tlačilo od strane „njihovih“ i potiskivalo se istine mučenika koji su dobili svoju priliku da tlače, svojih pet minuta.

Istinu, u ovom slučaju znanstvenu metodiku shvatili su i promicali kroz svoja djela (bila ona satirična, pjesnička ili prozna) oni koji su u njoj odgonetavali oruđe borbe „mučenika“, oni koji su prokazali mehanizam djelovanja kao i dvoličnost, licemjerje onih sa desnicama na prsima koji su svojim mučeništvom htjeli naplatiti nepostojeće osobno mučeništvo ili mučeništvo drugih. Žeđ za vlasti stvorila je fantazmu, aureolu mučeništva koja se doimala poput jagnjeta pred klanje, dok su mesari bili oni koji su svojom satirom kao mesarskim noževima vitlali pred nevinim, na takvu projekciju stvarnosti nuspojava je bila više od očekivane, na te bestidne laži – ustajale su mase zakrvavljenih očiju.

Pojam istine tako se plakatirao bezuvjetno, mučenici bi se od prvotnih raširenih ruku i spuštenih koljena postajali fanatici, bar po atitudi, jer ozbiljno se iza takve eskapade nijedna atituda više nije uzimala. Istina je tako postala jedna, istina se pretvorila u dogmu, dogma u tabu, domovinski rat u temelj na kojem počiva domovina. Ostalu borbu iz koje bi „mučenici“ tada izašli obavljala je inercija, ostala borba sa satirom pretvarala se u progon, strast i nesigurnost progonjenika na kojeg je svaka budala mogla baciti kamen u pravednom bijesu, svako dijete u uniformi Hitler Jungeda narisati Davidovu zvijezdu na dućan.

Ostalo je inercijom učinila mržnja, a dosljedno se sužavala pretpostavka da se ostane na tlu znanosti, prave istine ili preispitivanja hajke, njene opravdanosti kao i njena smisla. Mučenici su tako svoj kriminal i svoj grijeh strategijom žrtve pripisali onima koji su ih jedini prokazali, u kojima su imali jedinu i realnu prijetnju, svi ostali pognuli su glave i prepustili se masovnoj histeriji.

U modernoj povijesti taj smo događaj nazvali “fasciom di combattimentom”, snopom koji samo udružen ima snagu, snagu koja će nemilosrdno pokositi sve one koji se usude kritizirati, satirom, prokazivanjem, razmontiranjem zla koje se krije iza svetosti cilja, nevinosti očuvanja domovine, prosperiteta koji donose samo mučenici u pravednom pregnuću da svoj narod izvedu iz ropstva, da ga nahrane i zaštite te ga ograde u obećani Kannan.

Riječ „uvjerenje“, riječ „vjera“ ponos su mučeništva i ona su za pravu spoznaju nepovoljna stanja jer su uvriježene dogmatske paradigme mase, masa se uči i masu odgajaju vjeroučitelji, oni koji rade za „našu stvar“.

Protivnici istina u konačnici su sami od sebe akceptirali posve subjektivnu maniru pri odlučivanju o istini, uz atitude, žrtve, junačke spjevove i sjećanja na hrabre očeve, rodoljube, branitelje – produžili su vladavinu antiznanstvene metode, neutemeljene strategije žrtve i kao mučenici tako su svjesno kompromitirali vlastiti cilj, no cilj nikada u stvari nije bio niti human niti je imao u nakani dobrobit naroda, cilj je od početka bio samo jedan i bio je – vlast.

Diranje u temelje države, njenu himnu, avione, oca i branitelje tako je postalo diranje u svetinju, diranje u tabu, prelazak praga dopuštenog, a svi oni koji sebi uzimaju za pravo da se diraju u svetinje označeni su i stigmatizirani, njihova lica se nalaze na potjernicama i za njima je raspisana hajka.

Ako pogledate retoriku „mučenika“ stvari će vam postati kudikamo jasnije, „mučenici“ kao jedan papagajski ponavljaju iste uvriježene floskule, domoljublje, svetost, vjera, križarstvo i svi do jedan upiru prstom u one koji se usuđuju dignuti svoj glas, a najviše u one koji ismijavaju, ismijavati mučenike, žrtve, one koji su ginuli da bi danas živjeli slobodno užasan je i neprijateljski čin, no istina je dijametralno drugačija, oni koji ismijavaju satirom prokazuju njihovu glupost i njihovu pohlepu parodirajući njihovo lažno domoljublje dirajući se isključivo u taj segment, nikako onaj zbog kojeg su stigmatizirani.

Teorija „okrivi žrtvu“ ili strategija kako hoćete, čija doktrina počiva na podmuklom i suptilnom činu izvrtanja stvarnosti nije novost, kao što ta strategija nije ni laboratorijski pronalazak Kolinde Grabar – Kitarović. Ta teorija povijesna je konstanta.

Najbliži suradnik Franje Tuđmana, Ivić Pašalić u svojim memoarima govori nam kako bi otac domovine doslovno “popizdio” na svaku naslovnicu „Feral Tribunea“ i kako je pio tablete za smirenje, gorljiv kao i uvijek nije mogao niti znao zatomiti bijes pa je novinare splitskog tjednika označio kao mutikaše, jalnuše, strane plaćenike i sinove jugoslavenskih oficira. Par dana poslije u uredništvo lista na Bačvicama bačena je eksplozivna naprava. Sam Ivić Pašalić tada na upit novinara što misli o satiri „Feral Tribunea“ zastao je i upitao okupljena piskarala:

„Što je to Feral Tribune?“

Najbliža suradnica Tomislava Karamarka označila je metom za odstrel satiričare i novinare „Novosti“ jer su prešli prag dozvoljenog, iako pojma nema što je satira jer satira ne poznaje pragove, zbog ismijavanja himne i izrugivanja dotrajalosti Hrvatskog ratnog zrakoplovstva, rušenja ministra branitelja i razmontiranja njenog „mučeništva“ , označila je metom list i novinare, portale koji se usuđuju zajebavati sa svetinjama. U Splitu su nakon tri dana osvanule potjernice. Vaso Brkić najbliži suradnik predsjednice i predsjednice izašao je pred okupljene novinare i na upit piskarala što misli o satiri Novosti zastao i upitao okupljene:

„Što su to Novosti?“

Najbliži suradnik i idejni začetnik strategije žrtve koja je njemački narod poražen u ratu pretvorila u kolektivnu žrtvu vojne vrhuške koja se predala (a vojnici na frontu nisu), koja je ujedinila Njemačku kao žrtvu i naoružala je do zuba da se žrtva više nikada ne dogodi, Joseph Goebbels, dodao je tablete za smirenje svom Fuhreru kada je ovaj pogledao satirički film Charlia Chaplina u kojem se ovaj, jedini na svijetu, usudio drsko i bezobrazno ismijati božanskog vođu. Goebbels je samo intimnim prijateljima opisao bijes koji je obuzeo Hitlera, nikada do tada ga nije vidio takva, Hitler je šakama razbio stol.

Joseph Goebbels nasmijan kao i uvijek izašao je pred okupljene novinare i na upit piskarala što misli o filmu Diktator Charliea Chaplina mrtav hladan odgovorio:

„Tko je taj Charlie Chaplin?“