Tuđman: Ne možemo se podvesti pod fes Alije Izetbegovića

Izdvajamo

• Znači, pitanje Bosne i Hercegovine, mi smo u programu HDZ-a ali i u Ustavu Hrvatske u proslovu ili kako to pravnici kažu preambuli Ustava kazali jednu točku da održanje Hrvatske državnosti spada i banovina Hrvatska. Nije to rečeno tek ovlaž preko koljena ili tek tako, nego na temelju prosudbe sveukupnih povijesnih činjenica, poslije dugih rasprava ovakvim i širim i užim krugovima. Mi smo vodeći ovaj rat u Hrvatskoj za obranu ove Republike Hrvatske isto tako znači poveli rat i za Bosnu i Hercegovinu u onom smislu koliko je možemo i moramo pod svaku cijenu obraniti, i da nije bilo našeg znači, angažiranja u Hercegovini, u Bosanskoj Posavini, svi biste vi već bili građani velike Srbije ili ove Jugoslavije. Toga trebate biti svjesni.

Povezani članci

• Sramotno! Skoro 90.000 KM iz rezervi budžeta dobili su funkcioneri ili njihova djeca za liječenje i školovanje
• Proljeće u Buybooku od 18. do 23. aprila
• Tomislav Jakić: Uzlet desnice ne bi bio moguć kada bi postojala organizirana i profilirana ljevica koja bi joj se mogla suprotstaviti
• Podrška Emiru Suljagiću
• Čelnici HDZ-a na komemoraciji ratnom zločincu Maki Radiću
• U STRUČNOM ŽIRIJU “MOSTARSKE LISKE” ZIJAH SOKOLOVIĆ, NEDŽAD BEGOVIĆ I ATILLA AKSOJ

Foto: lupiga

Stenogrami o podjeli Bosne

Izvod iz Zapisnika sa razgovora državno političkog vodstva Republike Hrvatske sa predstavnicima HDZ i sa hrvatskim predstavnicima iz Bosne i Hercegovine 17.09.1992

Franjo Tuđman: 

Mene zanima vaša politička ocjena, nalazite se na čelu stranke, i vaša politička ocjena, – hoće li se situacija u Bosni i Hercegovini riješiti ratom, ili politički. I, kakva su gledišta, znači, ipak.

Miljenko Brkić: 

Dakle, stranka se uvijek zalagala za mir, i tu dileme i dvojbe nema.

Međutim, osjećam da su, koliko ja mogu primijetiti, Muslimani pripravniji na rat, nego na mir. Sada mi bi tu morali dakle, da nađemo sebe. Ja ipak mislim da mi moramo zagovarati dalje našu opciju mirnog rješenja situacije u Bosni i Hercegovini, bez obzira što sada bi možda Muslimani htjeli nas dublje i dalje da uvlače u rat.

Dakle, ne bih ni smetao njima, da oni dio posla, koji žele i mogu, i trebaju, na kraju uraditi.

Franjo Tuđman: 

Dobro, a šta Srbi hoće?

Općenito, i šta sa nastavljanjem, sada rata, i rušenjem tih gradova, što čine, itd.

Miljenko Brkić: 

Ja vjerujem da i dalje pokušavaju zadržati svoju opciju. A, to je, dakle, da cijepaju Bosnu, odnosno da pripajaju jer je to hegemonistički rat. To je toliko jasno, i toliko evidentno da skoro je tako.

Franjo Tuđman: 

Sa rušenjem Sarajeva?

Miljenko Brkić: 

Evo, dakle, sa rušenjem Sarajeva, oni žele, dakle, da islamski elemenat, – to se osjetilo, recimo, ja sam gledao u Mostaru. Vidite, to nisu bila uopće ratna djelovanja. Ono sve što je islamsko, pa čak i austrijsko, ono je rušeno. Dakle, to je obračun sa civilizacijom. Nije to samo rezultat ratnoga djelovanja i borbi i ostaloga. Ista je situacija u Sarajevu.

Dakle, sve što je islamsko, i naravno, što je od izuzetnog značaja važnosti. To se naročito na Mostaru moglo primijetiti. Taj dio Mostara, koji je islamski, je rušen.

Franjo Tuđman: 

Zar ne ruše podjednako i hrvatsko, katoličko?

Miljenko Brkić: 

Ruše, da, ruše, sasvim jasno, ruše, ruše, bez daljnjega, ruše, da.

Međutim, evo, ne mogu samo na primjeru jednoga Mostara reći, ali, recimo to me je ovako baš dojmilo kada sam vidio to da je praktično obračun bio s civilizacijom. Tako da je to, da se zatire sve ono što je zapravo islamsko na jednome teritoriju, da bi za pet godina ono praktično bilo pravoslavno, i od tuda je dugo vremena bila dilema, da li ta pravoslavna crkva u Mostaru treba biti, ili ne biti, ili ostati, ili ne ostati, jer su ljudi jednostavno protestirali, – zašto? Jer će nakon pet godina kazati, – ako sama pravoslavna crkva ostane u Mostaru, onda da je Mostar pravoslavan, je li.

Franjo Tuđman: 

Kakve snage danas imaju Srbi, kakve, – ako vi, onda neki drugi, molim, kakve Srbi, a kakve Muslimani.

Miljenko Brkić: 

Ja ću, ono što osjećam da se Muslimani jačaju, snaže se, opredjeljuju se i čini mi se da bez obzira na sve ove razlike koje među njima postoje, iako Tuzla im se dobro otela, oni žele izgleda u borbu. A mislim da srpski faktor, bez obzira koliko se okupljaju ipak nije tako jak kao što je u početku bio, nije odnos snaga isti kao što je bio u početku. Bitno se mijenja.

Franjo Tuđman: 

Ima li među Srbima onih koji bi bili za održanje BiH?

Miljenko Brkić: 

Ima.

Franjo Tuđman: 

To su ti, jer i oni koje ste primili u Predsjedništvo su otišli, tko su ti i koliko ih ima?

Miljenko Brkić: 

Ima ih, vjerujte sada su neki od njih čak birani za zamjenike ministara.

Ja neću reći da su to, to su projugoslaveni uglavnom. Uglavnom su to bivši jugoslaveni, reformisti.

Franjo Tuđman: 

Koliko posto srpskog puka predstavljaju?

Miljenko Brkić: 

Nije velik postotak.

Franjo Tuđman: 

Po prilici?

Miljenko Brkić: 

Pa, ni do 10% ja mislim, to je činjenica, s time što se s pukom manipulira. Puk je masa koju možete oblikovati.

Dovedete je na groblje ona plače, dovedete je na utakmicu ona, oprostite na ovoj komparaciji.

Dakle, može se i te kako utjecati na javno mjeje, mjenje, kao što javno mjenje može uticati ovamo. No, toliko.

Jadranko Prlić: 

Naše je opredjeljenje da nećemo imati ono što ne držimo čizmom. Mislim da u ovome krugu ljudi to mogu otvoreno reći. I nisam za neku visoku politiku, koja bi mogla da demantira ono što su naše postrojbe obranile. Mi nismo ušli ni u jedno srpsko selo, niti nam treba jedno srpsko selo. Ali, svoj ćemo prostor obraniti. I u tome pogledu mislim da ne treba i zahvaljivati podršci koju je Hrvatska davala u svemu ovome.

Mi smo organizirali i vlast. To je tek na početku, to je naš narodni list. Donosimo odgovarajuće uredbe, pokušavamo da odradimo, da taj civilni dio odradimo na oslobođenome području.

Zbog čega je bitno to? Bitno je, jer će ljudi u dezorganiziranoj situaciji prilaziti onome koji je organiziran. Ako formiramo svoje institucije, i kroz SDK, i kroz općinska hrvatska vijeća obrane, – onda ljudi i drugih, koji pripadaju drugim narodima, prilaziti će onome tko je organiziran, i koji želi da uvede red i mir na određenom području. Nema još uvijek političkog suglasja, kada je riječ o odnosima između Hrvata i Muslimana, i tu su odnosi sve zategnutiji, i zategnutiji, prijete određenim sukobima.

Ja osobno smatram da se sukobi neće moći u cjelini izbjeći.

Ali, moramo nastojati da ih držimo pod kontrolom. I, kada je riječ o organizaciji ove vlasti, – kažem, tek smo na početku, i u tome pogledu imali smo određenu stručnu podršku. Ali, smatram da na određenom nivou, a, predao sam i pisma gospodinu Šušku, i predsjedniku Vlade. Trebamo da razgovaramo o određenim pitanjima, koja su izuzetno bitna za funkcioniranje civilne vlasti. Od carina, koje praktično naša poduzeća onemogućavaju da plasiraju robu u Hrvatsku, graničnih prelaza, rezervi, prolaza robe, kontrole granice. Dakle, svih onih pitanja, koja su bitna za život ljudi, koji žive na ovome području.

Franjo Tuđman: 

Gospodo, dopustite da sada ja nešto kažem, pa ćemo onda vjerojatno prekinuti, pa nastaviti poslije podne ili navečer.

Nije istina da nismo imali i Hrvatska i HDZ Bosne i Hercegovine, kako vi nazivate i upotrebljavate staru, ružnu riječ platforma. Imali smo svoja gledišta i imamo ih. Ali kao što se vidi i ovdje za stolom, ne shvaćamo ih jedinstveno. A to što ih ne shvaćamo jedinstveno nije slučajno, jer taj bosansko hercegovački problem je tako zamršen i sa hrvatskog gledišta da se oko njega lome glave, a on je tako zamršen i za Europu i cijeli svijet da baš zbog toga što je tako zamršen dopušta se da se to zbiva što se zbiva u Bosni i Hercegovini, međusobno istrebljivanje, barbarluk na takav način kakav je malo gdje uopće u povijesti zabilježen.

Gospodo, bosansko-hercegovačko pitanje jedno od bitnih pitanja hrvatskoga naroda u cjelini Republike Hrvatske kao suverene međunarodno priznate države i neka to shvate svi Hrvati u Bosni i Hercegovini. To nije samo pitanje Hrvata u Bosni i Hercegovini, to je problem Hrvatske države, hrvatskog naroda u cjelini. Zašto? Zato što je to i povijesno i geopolitički tako povezano sa Hrvatskom zbog neprirodnih granica sadašnje države Hrvatske, zbog Bosne i Hercegovine ovakve ili onakve. Zbog toga što je i u osamostaljivanju i dobivanju međunarodnog priznanja Hrvatske, bosansko-hercegovačko pitanje bilo jedno od najspornijih i bili smo pod pritiskom da mijenjamo svoju politiku ili pak da budemo zbog te politike proglašeni isto tako agresorom čemu je i bosansko-hercegovačka vaša vlada davala itekako priloga.

Međutim, iz svega toga smo izašli sa svojom principjelnom politikom u cjelini pa i u pitanju Bosne i Hercegovine međunarodno priznati i usput kratko, ako je bilo onih, a bilo je, veoma utjecajnih međunarodnih čimbenika u Evropi i u svijetu koji su željeli nekakvu drugu, koji uopće nisu željeli samostalnu Hrvatsku ili su pak željeli neku drugu Hrvatsku s kojom bi mogli upravljati na ovaj ili onaj način, onda gospodo primite k znanju da li to mora biti u odnosu na našu politiku u Bosni i Hercegovini. Hrvatska je danas ne samo međunarodno priznata nego i u onim državama, glavnim evropskim državama, pa i glavnoj svjetskoj sili čiji su pojedini dijelovi ili službe željeli da imaju nekakvu drugu Hrvatsku danas su je priznali, toj i takvoj Hrvatskoj poslije izbora koji su održani, političku potporu daju i nude suradnju na svim pa i najdelikatnijim područjima.

To nam daje polazište da našu politiku u Bosni i Hercegovini također nastavimo bez kolebanja i sa znanjem što hoćemo u njoj, a ovdje se vidjelo kakva je široka lepeza između vas u shvaćanju tog problema i poslije tog vašeg, tih vaših sastanaka koje su imali pa i u Ljubuškom, pred nekoliko dana je Kljujić koga ste vi ostavili u Predsjedništvu daje izjavu da je predsjednik Hrvatske strani državljanin nakon što smo mi ponudili svim Hrvatima u Bosni i Hercegovini dvojno državljanstvo, a Markešić daje izjavu da bi kantonizacija bila pogibelj i nakon Ljubuškog.

Prema tome, takva gledišta u okviru hrvatske politike ne možemo dopuštati, odnosno takvi ljudi ako ostaju kod svojih gledišta nema im mjesta među predstavnicima hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini, barem ne onog koji je znači Hrvatsku doveo do samostalnosti i koji mora dovesti i hrvatsku politiku u Bosni i Hercegovini do interesa, do osiguranja interesa Hrvatske države, hrvatskog naroda u cjelini, pa prema tome, i onog dijela Bosne i Hercegovine.

U tom pogledu gospodo da budemo načisto, ako bismo dopustili i dalje unosili bismo zabunu u redove hrvatskog naroda a sam problem je toliko zamršen i kompliciran da po sebi treba jasna gledišta i jedinstvo pogledati.

Znači, pitanje Bosne i Hercegovine, mi smo u programu HDZ-a ali i u Ustavu Hrvatske u proslovu ili kako to pravnici kažu preambuli Ustava kazali jednu točku da održanje Hrvatske državnosti spada i banovina Hrvatska. Nije to rečeno tek ovlaž preko koljena ili tek tako, nego na temelju prosudbe sveukupnih povijesnih činjenica, poslije dugih rasprava ovakvim i širim i užim krugovima. Mi smo vodeći ovaj rat u Hrvatskoj za obranu ove Republike Hrvatske isto tako znači poveli rat i za Bosnu i Hercegovinu u onom smislu koliko je možemo i moramo pod svaku cijenu obraniti, i da nije bilo našeg znači, angažiranja u Hercegovini, u Bosanskoj Posavini, svi biste vi već bili građani velike Srbije ili ove Jugoslavije. Toga trebate biti svjesni.

Prema tome, izgubili smo Bosnu i demografski i teritorijalno, jer ovo što su neki kazali jasno da bi se veći dio pučanstva preselio i prema tome, Hrvatska bi, a kakva bi to onda Hrvatska bila sa ovim granicama, itd. Toga treba biti svjestan i kada govorite o HVO-u onda mene ipak malo začuđuje da u svojim redovima niste shvatili da je to bio oblik organiziranja hrvatskoga naroda uz pomoć Hrvatske za obranu hrvatskih područja, pa prema tome Bosne i Hercegovine i jasno da se u ratu kakav smo vodili nisu mogli održavati nekakvi stranački sastanci jer je bilo bitno organiziranje vojske i obraniti Hercegovinu i Bosansku Posavinu, s tim što smo znači u Hercegovini u tome u potpunosti uspjeli, a u Bosanskoj Posavini zbog objektivnih razloga i međunarodnih, zbog toga što nam je visio mač nad glavom to nismo u potpunosti mogli i nalazili smo i još uvijek se nalazimo u vraški delikatnoj situaciji, ali znači, upravo je u tome kao što je u Hrvatskoj bilo jedinstvo vlasti i vojske, pa tako i ovdje ste morali shvaćati, – HVO je jedno, HDZ je drugo, ne znam, predstavnici naroda, hrvatskog naroda su treće. Tu za ovim stolom smo vodili duge rasprave, gdje je gospodin Izetbegović htio da se prizna HV kao vojno, ali ne i politički u narodu vlast.

Što se tiče općeg položaja. Kažete, -Muslimani hoće rat. A, šta to znači? Ne smijemo se svađati sa Muslimanima, ne smijemo se svađati. Slažem se. Ali, isto tako se ne možemo – ne možemo se podvesti pod fes, – svoju politiku podvesti pod fes Alije Izetbegovića, ili bilo koje druge muslimanske. Kao što ne smijemo srpske, tako ni muslimanske. Jer, ima lijepo javnih izjava bosanskih predstavnika, tiskanih u svijetu, – pa, sada, ratujemo sa Srbima, a onda dolazi red, Hrvati i katolici.

Bez obzira što to nije opće mišljenje Muslimana, bez obzira što na pojedinim mjestima ima suradnje za koju jesmo, i za kojom moramo ići. Ali, praktično kada oni propovijedaju građansku državu, onda oni ne računaju sa time. Izetbegović je to meni otvoreno rekao, pa kaže, – 44 posto tako, i kada se uzme ovo, i ovo, – mi već sada imamo 50 posto.

– Računaju sa natalitetom, kad propovijeda građansku državu, – to je ono što je Beograd propovijedao Hrvatima čitavo vrijeme od 1918. pa na dalje. I, računaju ne sada samo sa pomoću tih Muđahedina, koje ste vi tu spomenuli, – jer, navodno ih ima 1100 do 1300, ne samo iz Sudana, nego iz Afganistana, i Irana, itd. I, ne računaju samo sa mogućnošću doseljavanja u tu njihovu građansku Bosnu i Hercegovinu, iz Sandžaka, ili Kosova, nego i iz Turske. Računaju da ima četiri milijuna turskih državaljana, podrijetlom iz Bosne, koji su spremni, i na svoj način se organiziraju za povratak u Bosnu i Hercegovinu.

Prema tome, ako nam je glavni neprijatelj srpski agresor, – jeste danas. Ali, isto tako, mi ne smijemo biti slijepi pred tim, da bismo Bosnu i Hercegovinu mogli izgubiti definitivno ukoliko bismo zaboravili da postoji ta težnja da se stvori građanska, to znači, islamska država u Bosni i Hercegovini.

Šta onda, molim vas lijepo? Hoćemo li mi uspostaviti sada granicu kod Neuma, kod ulaska, i kod izlaska za Dubrovnik? Kako ćemo obraniti uopće južni dio Hrvatske, sa ovakvim granicama ako nam se stvara takva situacija?

Gospodo, shvatite, u interesu hrvatskog naroda, Hrvatske Države, jeste da se što prije normaliziraju odnosi sa tom Srbijom. Jer, ta Evropa i taj svijet, ta Amerika, znači, dopušta Srbiji, najprije je dopuštala Srbiji rat u Hrvatskoj, protiv Hrvatske, demokratske Hrvatske. Istom, kada smo je porazili, onda nas je priznala. Sada dopušta u Bosni. Zašto? Znači, zato što hoće Srbiju iz ovih ili onih razloga, zbog utjecaja, ili zbog toga, ili protiv Muslimana.

Prema tome, naša politika ne može biti, naša politika mora biti dosljedna obrana hrvatskih interesa protiv imperijalizma Srbije. Ali, isto tako mora biti politika što prije stvaranja normalnih odnosa i sa Srbijom, da bismo, ne samo izašli iz rata, nego da bismo riješili bitna pitanja Hrvatske. Riješili na način kakav svijet može prihvatiti. Nama neće svijet sutra dopustiti da mi uđemo sa ne znam koliko brigada pa da uništimo Srbe u krajini ili u Baranji.

U Baranji su naselili 20-tak tisuća Srba. Prema tome, naša politika mora biti da sa Srbijom stvorimo nekakve takve odnose da dođe do toga da je u njihovom i u našem interesu, da dođe čak i do stanovitog planskog preseljenja pučanstva, da bi se jednom stvorili normalni odnosi, ako ne za prijateljske, a ono snošljivi susjedski život sa Srbima. Da bi prestala ta stradanja danas, i ne samo Bosanske posavine, nego li i Hrvatske posavine i da bismo stvorili te uvjete za rješenje onih područja u Hrvatskoj koji su sada pod UNPROFOR-om. A da je naša politika bila ispravna, šta bi bilo da smo mi nastavili sa nekakvom Alijinom politikom, onda bismo imali čitavu Hrvatsku u takvim ruševinama kakav je danas Sarajevo i Bosna i Hercegovina.

I sada jedno pitanje, bitno pitanje. Bosna i Hercegovina da ili ne? Ako da, onda gospodo uopće sa hrvatskog gledišta ne dolazi u pitanje konfederalni ili federalni. Hvala vragu imamo dovoljno iskustva, a ne bogu, jer to iskustvo koje mi imamo sa, koje smo imali u Jugoslaviji u cjelini ne bi bilo povoljnije za Hrvatsku i za hrvatski narod u Bosni nekakvoj federalni.

Mi moramo osigurati životni interesi hrvatskog naroda, Hrvatske države su da osiguramo svoj položaj u nacionalnom i u teritorijalnom smislu u Bosni i Hercegovini.

Imajte na umu tu granicu Hrvatske. Znači, ako, onda jedino kao zajednica tri konstitutivna naroda i u teritorijalnom smislu.

A onda jasno ne možemo obuhvatiti sve Hrvate iz Bosne i Hercegovine. Rekli smo dajemo im dvojno državljanstvo, ali onda će znači i ona jedinica, konstitutivna jedinica, da li ćemo je, kako ćemo je zvati nije bitno, onda će biti ona oslonac s jedne strane i prema Hrvatskoj državi, a s druge strane oslonac i za hrvatsko pučanstvo koje neće biti u njoj. A znadete, kad bi nam dali čak, molim vas lijepo pa budimo svjesni, kada bi nam dali granicu na Drini sa 2 milijuna Muslimana i milijun i po Srba, čija bi to država bila.

Budimo sa hrvatskog gledišta svjesni. Prema tome, šta je, šta može biti optimalni interes Hrvatske. Znači da osiguramo ona područja koja su od bitnog interesa u Hrvatskoj, a onda ako dođe do toga, onda je i onaj muslimanski dio koji je između tog srpskog dijela cazinske i bihačke krajine nužno vezan za Hrvatsku.

Znači, ako može opstati, onda samo tako i nikakve dvojbe o tome da mi sa hrvatskog gledišta možemo biti za federalni nekakav, da ne naglašavamo državne atribute. Ako hoćemo sačuvati, onda ih moramo naglašavati.

Vidite, Muslimani koji su u početku uopće odbacivali svake razgovore i pregovore, sada pod pritiskom Europe i svijeta i Amerike, znači pristaju na razgovore, pa čak i ne znam kako je došlo, gdje ste vi to imali u Međugorju, ona karta o četiri jedinice, kantona.

Slušajte, ta bi sa hrvatskog gledišta, ona može poslužiti kao oslonac za raspravu. Ali, tko će prisiliti Srbe da pristanu na nju u odnosu na onu kartu, nama se postavlja problem jasno Bosanske posavine. Ali znači, u osnovi od nje bi se moglo poći, ali je problem i druge strane.

Znači, u našim razgovorima, vašim razgovorima, vi koji idete sada u Ženevu.

Prema tome, razgovori, zastupati, Bosna i Hercegovina kao zajednica tri konstitutivna naroda sa onim što smo kazali sa osiguranjem i teritorijalne suverenosti Hrvatske.

Ali, razgovarati i sa Muslimanima i sa Srbima podjednako, radi izlaska iz rata, radi postizanja sporazuma. Jer, nama nije u interesu koliko će Hrvata poginuti u nastavljanju toga rata, ne samo žrtve, nego i ciljevi hrvatske politike ne bi mogli dobiti, nego samo gubiti.

I još nešto da znadete, ta Bosna i Hercegovina se može naoružavati samo preko Hrvatske Muslimani. Nama je i glavna svjetska sila Amerika stavila do znanja da oni znaju da dolazi naoružanje i od kuda dolazi, preko Hrvatske, da smo mi obvezni da se pridržavamo rezolucija Vijeća sigurnosti i u interesu Hrvatske države mi ćemo se pridržavati.

Sada, ja ću biti sasvim otvoren. Ako bi se nastavio rat, a to ćemo vidjeti i u Ženevi, i uopće ćemo vidjeti ovih dana, ja u Ujedinjenim narodima u Americi, ako bi rješenje išlo u tom smislu da će zapravo, da ta međunarodna zajednica s Amerikom na čelu zapravo diže ruke, zapravo prepušta da se međusobno kolju, melju dok mogu, što bi na svoj način značilo da pristaju na to da, što je netko rekao da je Bosna i Hercegovina u nastajanju, ne u nastajanju nego u raspadanju, onda se mi moramo orijentirati isto tako da vojno osiguramo svoje interese, ako bi se to nastavilo.

Prema tome, mi ćemo morati to sagledati u sklopu te svjetske politike prema Bosni i Hercegovini. Sa tog gledišta bi nam privremeno čak odgovaralo ovo što je nešto bilo da dođe formalno do nekog sporazuma između sadašnje legalne Vlade dopusti Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj da možemo legalitet angažiranja u Bosni i Hercegovini.

Ali sa, jasno rečeno znači Bosna i Hercegovina da onako konstitutivna jedinica, ali sa gledišta hrvatskog interesa i drugo rješenje ako ga svijet čak, ne samo prihvaća, nego i priželjkuje, onda mi isto tako nećemo reći, Hrvati borite se i ginimo tamo da održimo tu državu u kojoj su perspektive za nas nepovoljnije u bilo kom pogledu.

Ja mislim da sam dovoljno jasan. Delikatno pitanje, zamršeno pitanje, ali isto tako nije ako shvatimo problem hrvatstva, Hrvatske države u cjelini, njenih granica i ako shvatimo da bi takva Hrvatska ojačana država ili sa ojačanim hrvatstvom u Bosni i Hercegovini mogla biti oslonac u budućnosti za to da se i Muslimani više orijentiraju na Hrvatsku. Ali za sada, bez obzira što ih prilike na to prisiljavaju, oni su ipak u cjelini orijentirani na to da stvore od Bosne i Hercegovine tu svoju građansku, što će reći Islamsku državu.

A onda takva država, što se tiče budućnosti Hrvatske, za nas je ne manji problem, nego što ga danas imamo.

I prema tome, nemojte, ne dopuštajte nikakve takve iluzije, jer to su podmetanja i unošenje zabune, prije svega među taj hrvatski puk koji je u Sarajevu i u Bosni i Hercegovini zaista u teškoj situaciji, kao što smo mi sada državna politika Hrvatske što se tiče Bosanske posavine u užasno delikatnoj situaciji.

Mislim da tu ne treba biti nikakvih dvoumljenja. Postavlja se pitanje da čak formuliramo ovo da se formulira ta politika, da u tom smislu znači kao što smo rekli i dali smjernice da idete u Bosnu i Hercegovinu na referendum, kao što smo priznali Bosnu i Hercegovinu, ali da isto tako tražimo i da smatramo da je jedina mogućnost opstanka Bosne i Hercegovine da se konstituira sa te tri jedinice, jer da bi inače čak taj nagovještaj, ali da možda to da hrvatski interesi bi bili ugroženi ako ne bi došlo do toga.

A u razgovorima sa jednom i drugom stranom vi možete kazati, tražimo rješenje. Gospodo, neka vam bude jasno i ja sam razgovarao sa Miloševićem posebno, sa Izetbegovićem posebno prije rata protiv Hrvatske i u Bosni i Hercegovini, i zajedno u Splitu sva trojica. Ja sam otvoreno rekao, mi jesmo za održanje Bosne i Hercegovine na ovim osnovama kakvima smo govorili, tri konstitutivne jedinice.

Ali sam kazao, ne treba isključiti o čemu se govorilo i prije drugog svjetskog rata i što je na svoj način prisutno.

Meni je, ne manji broj, neki i od vas, ali ne manji broj drugih ljudi iz Hercegovine i Bosne dolazio pa kaže, proglasimo priključenje Hrvatskoj.

Prema tome, ja sam rekao znači, ili takva Bosna koja će osigurati i interese hrvatskog naroda, ili molim podjela, s time da sam ja rekao, znači jedan dio Srbiji, jedan dio Hrvatska, a može ostati i muslimanska državica u sredini, ona povjesna zemljica Bosna koja onda ne bi imala, a ne bi imala mogućnosti da ima ambicije stvaranja, ne samo svoje, nego i islamskog svijeta, neke velike islamske države u Europi.

Franjo Tuđman: 

Miljenko Brkiću, poznata je stvar, – da ste vi zastupali nekakva drugačija gledišta, nego li Boban.

Miljenko Brkić: 

Kvalitetno bolja gledišta, nego Boban, i kvalitetno daleko, rekao bih, adekvatnija, cjelokupnom pučanstvu u Bosni i Hercegovini, nego Boban. Ja to prihvaćam, Predsjedniče, i jesam, budite uvjereni.

Mate Boban: 

Mislim da bi bilo najbolje da to vi.

Miljenko Brkić: 

Ne, ne, u tome nema, i to nije sporno. Ali, budite uvjereni da sam bio na liniji ovoga što ste sada kazali, i još kao Evanđelje što se daje, – i, volio bih da mi imamo stenograme sjednica.

Franjo Tuđman: 

Miljenko Brkiću, molim sada, neka uđe u zapisnik: Po vama mi Herceg Bosne u ovom smislu, kao što je sada imamo, ne bismo je imali. A, po Bobanu je imamo, bogamu.

Miljenko Brkić: 

Nemojte to, to je prejaka izjava, oprostite.

Franjo Tuđman: 

Nije prejaka izjava, jer je on čovjek, koji je, razumijete, znači, tu težište suradnje sa Hrvatskom u smislu formiranja Hrvatske vojske, koja je obranila Herceg Bosnu. Kada za vas, ili nismo znali, ili niste bili tamo. Budimo svjesni toga.

Miljenko Brkić: 

Apsolutno sam svjestan toga.

Franjo Tuđman: 

Dobro, pa kako onda vi kažete da ste vi zastupali jednu pravilniju politiku, nego li on.

Miljenko Brkić: 

Ne, ne, rekao sam, – kvalitetnu u datim segmentima, kvalitetnije, kada govorim, – zastupao sam hrvatski narod.

Franjo Tuđman: 

To je znači to, i u tome se ogleda ipak razlika između naše procjene, opće hrvatske, ili vaše. U tome se ogleda ipak vaša sklonost da tražimo pod svaku cijenu pomirenje sa jednom muslimanskom politikom, i onda kada ona dovodi u pitanje hrvatske interese.

I, još nešto, još ću vam nešto reći, Brkiću, – kada smo već došli dotle, – znači, ima i nekakvo mišljenje da ste vi nekakvi izraz, i crkvenog mišljenja, što nije točno. Meni su najodgovorniji ljudi, i u razgovorima, u ovoj kući kazali, – mi ćemo slijediti politiku, koja je u interesu Hrvatske, u cjelini.

Miljenko Brkić: 

Zar mislite da Miljenko Brkić ne slijedi tu politiku, nemojte Predsjedniče tako.

Franjo Tuđman: 

Ne, ne, kada kažete sada da ste vi kvalitetniji.

Ja sam sam Bobanu rekao, – neka ne zaoštrava sa Muslimanima, neka se stvara suradnja, gdje god je to moguće. Ali, isto tako ne možemo dopustiti da se opet netko izgubi pod fesom, kao što se izgubio Kljuić. I kao što je to Markešić, i sa ovakvim izjavama, čak i poslije Ljubuškog dao materijala. To se, razumijete, prati i ovdje u javnosti, i u svijetu.

I, u tom pogledu, molim da izvučete zaključke iz ovoga što sam rekao.

Miljenko Brkić: 

Predsjedniče, ja izvlačim zaključke. Ali, dozvolite da je meni psihologija profesija.

Franjo Tuđman: 

Meni je i psihologija i državna politika Hrvatske profesija, molim.

Miljenko Brkić: 

Nemojte, molim vas, nisam ovo ništa loše mislio, jer vidim da tu neke natuknice su, koje zapravo tako…

Franjo Tuđman: 

Molim vas, ja završavam sastanak, i predlažem da vas trojica, koji ste tamo u Ženevi, činite jedinstvenu hrvatsku delegaciju.