Uljudba od Dretelja

Povezani članci

• Vuk Perišić: Hrvatski neorganizirani očaj
• Astro predavanje u historijskom muzeju
• Detoksikacija duše
• ULUBiH: REVIJALNA IZLOŽBA, Collegium artisticum
• Lagumdzija: Formiraćemo vlast bez dva Hdz-a
• O Dežulovićevom tekstu Jebo vas Vukovar i reakcijama na njega

Čovjek koji riječju nije komentirao hašku presudu o hrvatskome napadu na BiH, Jasmili Žbanić govori o „našim višim standardima“, vrijeđajući pritom njezinu osvjedočenu umjetničku i moralnu vrijednost, i ucjenjujući je hrvatskim novcem! Nisu to, premijeru, „naši“, nego „vaši“ standardi. Jer nedopustiv je cinizam da politički moćnik tako govori o umjetnici susjedne zemlje, i to one koju je njegova napadala i razarala!

Piše: Boris Pavelić

U posljednji tren, čast Hrvatske spasilo je Hrvatsko društvo filmskih redatelja, smogavši hrabrosti da raskrinka Milanovićevu uljudbu od Dretelja. Jer način kojim je predsjednik vlade odgovorio redateljici Jasmili Žbanić, dostojan je govora kakvim su se devedesetih služili uglednici iz kruga Vice Vukojevića i Ivana Milasa. S tek nešto više rutiniranoga cinizma: „Što bih joj trebao reći, da je dobila 3,5 milijuna kuna od HAVC-a, odnosno od hrvatskih poreznih obveznika za svoj film koji će u Hrvatskoj vidjeti sto ljudi? Ja joj mogu reći samo da je opet dobrodošla. To su naši viši standardi’, uzvratio je uvrijeđeni premijer na redateljičin gnjevni „Marš kući!“, izgovoren u afektu, kao razumljiva i prirodna reakcija na još jedan Milanovićev izlet u hercegovački tuđmanizam.

Jer upravo to – izlet u tuđmanizam – bio je Milanovićev odlazak u Mostar, i u političkom, i u simboličkom, pa i u osobnom smislu. O tom je posjetu mnogo već rečeno, ali nije naodmet precizirati: nije, naime, premijer bio u Mostaru, nego u zapadnom Mostaru, i to je svakom gestom naglašavao. Susreo je dakako Čovića, ali ne i predstavnike Bošnjaka; obišao je spaljeni HDZ, ali ne i spaljeni SDA; govorio je o opasnosti o nasilja, ali nije otišao na drugu stranu, da i „one druge“ pita kane li to oni doista ubijati. Uvažio je, naprosto, što su mu hadezeovci rekli, prigrlio njihovu „istinu“ bez navodnika, pa cijelu Hrvatsku, uz prigodna smješkanja, izručio tumačenjima vječitog Dragana Čovića.

I što je onda drugo Jasmila Žbanić trebala vrisnuti, nego: Marš kući! Jer, Milanovićeva je gesta, bio on toga svjestan ili ne, gnjevnim ljudima na ulici potvrdila upravo ono zbog čega su krenuli razbijati: da susjedi Bosne, i Vučić i Milanović podjednako, ustraju u onome što i uzrokuje bosansku katastrofu: egzistencijalnu, socijalnu, civilizacijsku, političku, kulturološku… Milanovićeva nepromišljena hitnja u zapadni Mostar, naprosto, bila je signal da Hrvatska podupire status quo; ta je žurba značila uskakanje u kola HDZ-a BiH koji najprije blokira federalne institucije i dogovor na državnoj razini, e da bi –  kada masa krene rušiti iste te institucije –  učas promijenio ploču i stao ih braniti iz petnih žila. Milanović je, naprosto, podržao one koji hoće da sve ostane kako jest – i utoliko je proslavljena redateljica reagirala baš kako je i trebala, pogodivši i riječi i intonaciju.

E, ali onda nastupa čuvena hrvatska uljudbena uvrijeđenost. Čovjek koji riječju nije komentirao hašku presudu o hrvatskome napadu na BiH, Jasmili Žbanić govori o „našim višim standardima“, vrijeđajući pritom njezinu osvjedočenu umjetničku i moralnu vrijednost, i ucjenjujući je hrvatskim novcem! Nisu to, premijeru, „naši“, nego „vaši“ standardi. Jer nedopustiv je cinizam da politički moćnik tako govori o umjetnici susjedne zemlje, i to one koju je njegova napadala i razarala! To, da Milanović samome sebi dopušta takvih promašaja u odnosu prema BiH i tamošnjim ljudima, svjedoči o tome kako hrvatski premijer BiH ni najmanje ne poznaje. Ali i još gore od toga: da tu zemlju, vlastitom ignorancijom i pomanjkanjem interesa, naprosto prezire. Pa se to još ne ustručava i pokazati, navlačeći masku zabrinutosti – valjda prigodno, za ovo vrijeme karnevala.