Vatikan opovrgao priču o Mussolinijevu novcu i nekretninskom carstvu

Povezani članci

• Priča iz nekih davnih vremena
• Andrej Nikolaidis: Bosna i Hercegovina treba biti i biće građanska država
• FIKUS
• Jato crnih labudova
• Feral Tribune: Država uzvraća udarac
• Bandiću ukinuta zabrana obavljanja dužnosti gradonačelnika

Pokušaji da se povijesne činjenice prekrajaju uvijek su aktualne kod vatikanske diplomacije, iako su zapisani i dokumentirani događaji i izrečene riječi najviših crkvenih velikodostojnika. Igra na kartu zaborava ili prešućivanaja sve je prozirnija i neuvjerljivija čak i za njihove poklonike. Citat iz tek izašle knjige njemačkog autora Matthiasa Holzbauera u izdanju Udruge David to potvrđuje.

Benito Mussoliini kao „Božji izabranik“

            Vatikan je uglavnom krčio put fašistima, nešto što ni u kom slučaju ne možemo nazvati „povijesnom nesrećom na radu“, jer u pozadini stoje ideološki razlozi. Na primjeru Italije vidimo da je Kurija naslućivala šansu za povećanjem svoga utjecaja u Kraljevini Italiji koja je zapravo nastala usprkos ogorčenom protivljenju Vatikana. Papa Pio XI nije prestajao najbiranijim riječima hvaliti fašističkog vođu Benita Mussolinija. U kolovozu 1923. izjavio je belgijskom poslaniku: „Bog je za Italiju probudio jednoga takvog čovjeka, …, samo on shvaća što je potrebno njegovoj zemlji da bi se oslobodila anarhije u koju su je bacili impotentni parlamentarizam i tri ratne godine.“ 35) A 1926. navijestio je navodni Kristov namjesnik sasvim službeno: „Mussolinija nam je poslala Božja providnost!“ 36) Diktator je, dakle, prema mišljenju samozvanoga Božjega namjesnika „Božji izabranik“. Kojem bogu onda služi papa? I „providnost“ kojega boga je ovdje na djelu?

Vratimo se na ovom mjestu nakratko u sadašnjost: u prosincu 2010. hvalio je papa Joseph Ratzinger Lateranske ugovore iz 1929., koje je Pio XI zaključio sa svojim „izabranikom“ Mussolinijem. Tom prigodom Benedikt XVI je rekao: „S Lateranskim ugovorima povezano utemeljenje vatikanske države dalo je papinstvu suverenost i neovisnost koje su mu potrebne za vođenje svjetske crkve.“ 37) Niti jednom riječju nije spomenuo da je Vatikan kupio taj poklon time što je brutalnom fašistu pomogao doći na vlast i time zatro demokraciju u Italiji za sljedeće 23 godine.

Što bi Isus iz Nazareta rekao o svemu tome? On, koji je velikom svećeniku rekao: „Moje kraljevstvo nije od ovoga svijeta!“ (Iv 18,36) Kada je Božji protivnik Njega, Krista, htio iskušati riječima: „Sve ću Ti to dati, ako padneš ničice te mi se pokloniš“» (Mt 4,9) Isus ga je otjerao od sebe: „Odstupi od Mene, Sotono!“ (Mt 4,10)

Kakav je, pak, slučaj s papom Pijom XI? Benito Mussolini mahao je  državnim privilegijama, odmah uzeo šest katoličkih svećenika (!) u svoj kabinet, povećao državne potpore za crkvene gradnje i za kler, 1928. godine katolicizam učinio državnom religijom i ponovno uspostavio crkvenu državu. U njegovo vrijeme Crkva je provela mjeru po kojoj odmetnuti svećenici više nisu smjeli dobiti nikakvu javnu službu. „Sve ću Ti to dati…“ – papa je reagirao različito od Nazarećanina. On se u svakoj prilici koja se pružila umiljavao diktatoru. Ne samo to, sporazumom iz 1929. godine Vatikan se obvezao da će se pobrinuti da svi njegovi svećenici ostanu izvan politike- fašisti su uz crkveni blagoslov imali, dakle, slobodne ruke.

Ipak, papa je već odavno postavio skretnice onamo, već 1924. kada je dopustio da padne vlastita katolička stranka, Partito Popolare. Njezin poznati predsjednik Luigi Sturzo morao je iste godine otići u egzil. On je, doduše, bio u poziciji da zajedno sa socijalistima onemogući fašiste u preuzimanju vlasti. Međutim papa i Vatikan nisu htjeli katoličku stranku. Oni su htjeli Mussolinija.