Zakuska s Jasenovcem

Heni Erceg
Autor/ica 3.2.2017. u 10:51

Izdvajamo

  • U nekim drugim, boljim vremenima, snimak ustaške propagande Mesićeve iz ratne 1992. jedva da bi se i primjetio, ali u Hrvatskoj se vrijeme mjeri unazad. Zato je moguće da hrvatski premijer ode u Izrael, da bi se u Yad Vashemu cinično poklonio žrtvama holokausta, baljezgao nešto o zlu koje da se ne smije ponoviti, dok doma, u Hrvatskoj, već mjesecima ne da taknuti spomenik s ustaškim znakovljem upravo blizu konclogora Jasenovac.

Povezani članci

Zakuska s Jasenovcem

Atmosfera podsjeća na neki stari partizanski film kada se grupa ilegalaca – antifašista sastaje u mračnom, skrivenom podrumu kako bi odlučili o narednim diverzantskim akcijama. Razlika u scenariju je, međutim, što je na sredini jedva osvijetljene prostorije postavljen dugačak stol, na njemu razne đakonije, valjda pršut, sir i naravno bokali vina. Uokolo stola razdragano mljacka desetak osoba, ali kamera se ipak stalno vraća na glavnog glumca, simpatičnog lika s bradom koji sjedi na čelu stola i evidentno je glavni operativac te skupine. On stalno nešto gricka, pa zalijeva vinom, pa puši, a između zalogaja drži okupljenima važnu povijesnu lekciju, kao naputak za njihove buduće partijske zadatke.

Elem, glavni glumac, pazeći da se ne zagrcne između dva zalogaja, kaže svojim kamaradima kako Jasenovac nije bio konclogor, nego radni pogon, da su deportirani u Jasenovac bili praktički spašeni, jer su tu radili kao kožari… zatim kako su brojke o stradalima pretjerane, jer „25.000 je puno i nisu to bili samo Srbi“, da je „logor radio do 1947., a u njemu se mogu naći tijela domobrana i ustaša“, i još: “Tito je znao da je logor falsifikat i zato nikada nije u njega došao“. Nakon još malo žvakanja i nekoliko gutljaja, glavni lik nastavlja poetizirati Jasenovac i nekadašnju naci državu, dok ga partijski drugovi pozorno slušaju, pa kaže: „Ta ubojstva jednostavno nisu istina, prošlo bi i po mjesec dana, a da nitko nije ubijen“, itd., itd., sve kao prepisano iz revizionističke knjige „Bespuća povijesne zbiljnosti“, iz koje je sam autor, Franjo Tuđman, nakon vala protesta svjetskih židovskih organizacija bio prisiljen izbaciti sporne djelove o stradanju Židova u Hrvatskoj.

No zanimljivost ovoga dokumenta, snimljenog 1992., nakon priznanja Hrvatske, nalazi se upravo u imenu glavnog retoričara toga zastrašujućeg, proustaškog skupa. Njegovo je ime Stipe. Stipe Mesić! Ovdje u ulozi desne ruke diktatora Franje Tuđmana, u funkciji uvjerljivog apologete nekadašnje ustaške države Hrvatske, čovjeku koji u tom trenutku ima 56 godina i koji će kasnije, za razliku od tolikih komunista koji su prešli na ustaštvo, konvertirati u prvog domaćeg antifašista, postati omiljeni predsjednik države u čak dva mandata, relaksirati zatrovanu državu, unaprijediti međuetničke odnose, ali… Je li Mesićev kasniji politički put, njegov razlaz s Tuđmanom, mahom zbog hrvatskog ratovanja u Bosni, njegovi odlasci u Jasenovac, stalno zagovaranje antifašizma kao temelja hrvatske državnosti, je li sve to dovedeno u pitanje, s obzirom da je u trenutku nastanka ove snimke Mesić već odavno izašao iz puberteta i potpuno je svjestan što govori i pred kim širi tu odvratnu ustašku propagandu?

Mesićeva isprika javnosti i hrvatskim antifašistima, čiji je počasni član, teško će umanjiti štetu po čitav njegov politički rad, ali je zato taj film tako efikasno ponovo razotkrio zloćudne temelje na kojima je Hrvatska nastala, a činjenica da je snimka dočekana s neskrivenim javnim oduševljenjem, nakon objave na jednoj zlogukoj, nacističkoj TV postaji, goleme gledanosti, ukazuje na široku društvenu potrebu da se antifašizmu u Hrvatskoj do kraja uništi svako dostojanstvo. I uzalud je sada Mesićevo moralno posrtanje relativizirati tvrdnjom, vjerojatno točnom, da je snimku medijskim fašistima dostavio upravo netko iz državnog vrha, niti njegov govor, a bilo je takvih još, pravdati tek oportunizmom i priklanjanjem tadašnjoj revizionističkoj liniji HDZ-a.

Ogromna je šteta načinjena baš zato jer isti ili gori revizionizam traje i danas, a novi je zamah sada dobio upravo (samo)bacanjem u blato Stipe Mesića, kao svojevrsnog simbola antifašizma. U nekim drugim, boljim vremenima, snimak ustaške propagande Mesićeve iz ratne 1992. jedva da bi se i primjetio, ali u Hrvatskoj se vrijeme mjeri unazad. Zato je moguće da hrvatski premijer ode u Izrael, da bi se u Yad Vashemu cinično poklonio žrtvama holokausta, baljezgao nešto o zlu koje da se ne smije ponoviti, dok doma, u Hrvatskoj, već mjesecima ne da taknuti spomenik s ustaškim znakovljem upravo blizu konclogora Jasenovac. I zato je moguće da ravnatelj jedne škole u Šibeniku, izbezumljeni desničarski ignorant, zabrani izložbu o Anni Frank, s obrazloženjem kako su tu „ustaše prikazani kao koljači, a partizani kao cvijeće“, te da ministar obrazovanja, inače plagijator svoga doktorata, lapidarno objasni kako se u ovakvim situacijama (kojima to?) treba “osloboditi ideoloških prijepora“. Zato je moguće da i ove godine, po drugi put, Hrvatska bude jedina zemlja u svijetu u kojoj su komemoraciji na Dan sjećanja na holokaust odbili prisustvovati predstavnici Židova. Upravo zbog bujanja fašizma.

Jer riječ je o uvijek istom HDZ-u, vladajućoj partiji skovanoj na adoraciji najgoreg razdoblja Hrvatske, o prvim ljudima države koji i danas otvoreno propagiraju ono što je Mesić skrivečke laprdao prije 25 godina. Utoliko je paradoksalno da će ta kompromitirajuća snimka nepovratno okaljati njegovu biografiju, ali zato doprinijeti daljnjem „napretku“ Hrvatske u smjeru otužne, nezdrave revizionističke društvene zajednice.

Mladina

Heni Erceg
Autor/ica 3.2.2017. u 10:51