DODIK PROTIV BOSIĆA: KO JE LOPOV, A KO PATOLOŠKI LAŽOV

Povezani članci

• N1 STANDARDNO DOBAR, STRAŠNI PAD AL JAZEERE
• BHT1 I TV HAYAT: BILI STE DOBRI, ALI OHLADITE S ANALITIČARIMA
• TERORIZAM I “LINGVISTI”: JEZIK JE KUĆA UBITKA
• SLUČAJ MAHIRA RAKOVCA: KRATKI PREGLED MEDIJSKOG BEŠČAŠĆA
• KAKO NAM SE SERVIRAO TERORIZAM?
• HAYAT I TV1: VELIKE A LAKO ISPRAVLJIVE GREŠKE

Dodik tuži svakog ko ga kritikuje. Njegovi su napadi na novinare brutalni, primitivni i puni mržnje, a govor medija i novinara mlak i smušen. Zašto njega niko nije tužio?

 Piše: Mehmed Halilović, analiziraj.ba

Tužbe političara i visokih dužnosnika protiv novinara već odavno nisu neka vijest. U posljednjih petnaestak godina toliko su učestale da im se ni broj ne zna. Jedni imaju ambiciju da se u javnosti predstave u boljem svjetlu nego što zaslužuju, drugi da discipliniraju novinare, a treći, treba priznati, tuže nekad i s razlogom, kad su oklevetani zbog novinarske nepažnje pa i namjere.

Međusobne tužbe između političara zato su prava rijetkost. Gotovo da bi se moglo reći – vrana vrani oči ne kopa.

Ali, ovaj zaključak u kojem se priziva narodna poslovica pada u vodu već na prvom velikom slučaju koji se upravo sada odvija pred nama, kad vrane postanu smrtni neprijatelji. Predsjednik RS-a Milorad Dodik tužio je za klevetu predsjednika SDS-a i člana kolegija Predstavničkog doma BiH Mladena Bosića. Tužba je podnesena Opštinskom sudu u Banjoj Luci u avgustu prošle godine. Prvo, tzv. pripremno ročište, održano je prošle sedmice. Nastavak slijedi u maju. Bosić se odazvao pozivu, Dodik nije. Kao i u svim prethodnim procesima.

Ovaj je slučaj, naravno, samo dodatna ilustracija bespoštedne političke borbe dvojice ljutih rivala i dokaz da ni politika nije iznimka. Ova analiza se, međutim, ne bavi tom stranom slučaja. U fokusu su samo medijska i pravna dimenzija.

Prvo, kad Dodik podnese tužbu za klevetu, to i nije neka vijest. On je posljednjih nekoliko godina postao šampion po broju tužbi protiv novinara i po tome gotovo nadmašio “slavne” prethodnike Fahrudina Radončića i Hilmu i Muju Selimovića. Koga sve Dodik nije vrijeđao, napadao, proklinjao! Ali niko njega (Dodika) nije tužio.

Objašnjenje je jednostavno: Dodikovi su napadi često brutalni (kad je novinaru poželio da mu srce stane i krv prestane teći!), primitivni (kad je novinarki poručio da “ne s..e”), ili rasistički (“neće nama suditi sudije muslimani”). Za takve ispade postoji samo politička odgovornost. Ali nema niko kome bi on odgovarao. Zasad. Postoji i sudska – za govor mržnje, na koju opet nema ko da ga pozove.

Dodik se očito suzdržava od kleveta, ali ne i od uvreda. Prošle je godine, u jeku predizborne kampanje, lidera SDS-a Bosića nazvao “patološkim lažovom”. Bosić ga nije tužio. S razlogom. Označiti nekoga “patološkim lažovom” ne mora biti kleveta. Skoro da bi se reklo da je ta sintagma kod nas postala “opšteprihvaćeni vrijednosni sud”. Najmanje dvije trećine ljudi u ovoj zemlji misli da “svi političari lažu” (posljednja trećina i sama pripada tom sloju ili uživa koristi od političara).

Kvalifikacija “patološki lažov” mogla bi biti uvreda, za koju se ne sudi po Zakonu o zaštiti od klevete, već po Zakonu o obligacionim odnosima. Ko zna kako bi završio taj sudski proces da je i iniciran, jer se kvalifikacija odnosi najviše na političku odgovornost u kojoj sud nema šta tražiti.

Bosić nije tužio Dodika, ali mu nije ostao ni dužan. Evo njegove izjave koja je obojicu dovela do suda: “Kako Milorad Dodik, čovjek koji je sve slagao u vezi s referendumom o otcjepljenju RS-a, vraćanjem nadležnosti u pravosuđu sa nivoa BiH, revizijom privatizacije, obračunom s kriminalom i koji je ukrao milionske iznose, za nekoga može reći da je lažov?”

Nekoliko dana nakon toga Dodikovi advokati predali su tužbu. Dodik nije Bosića tužio zbog kvalifikacije da je “sve slagao“ (u vezi s referendumom, vraćanjem nadležnosti, revizijom privatizacije i obračunom s kriminalom), već zbog izjave da je “ukrao milionske iznose”. Samo je ova natuknica s “ukradenim milionima” moguća kleveta, jer je u pitanju tvrdnja, činjenica, koja se može dokazivati ili osporavati. Sve prije toga (“slagao” – referendum, nadležnosti, revizija) političke su ocjene, dakle mišljenje, koje ne mogu biti predmet sudskog spora.

Sporni su, dakle, “ukradeni milioni”. Može li Bosić dokazati osnovanost tih tvrdnji? Već tokom prvog ročišta on je sud zasuo obiljem revizorskih izvještaja (neke je dao i medijima da ih objavljuju), uporednim analizama o nesrazmjeru ličnih prihoda i prijavljenim imovinskim kartonima koje je Dodik lično popunjavao u posljednjih 15 godina, o kriminalnim aferama bez sudskog epiloga… Dodik svoju nevinost brani odbijenim krivičnim prijavama i sudskim postupcima koji su zaustavljeni prije nego su i počeli.

Ali, osporavanje i dokazivanje činjenica o “ukradenim milionima” nije jedina stvar koja će odlučiti ishod ovog spora. Još dva elementa imaju jednako bitni značaj: Dodikov rejting visokog državnog dužnosnika i postojanje i trpljenje štete (duševna bol).

Ova su dva elementa u prethodnim Dodikovim tužbama dovela do potpuno suprotnih stavova sudova u Sarajevu (odbijene tri Dodikove tužbe) i u Banjoj Luci. Pozivajući se na standarde Evropskog suda za zaštitu ljudskih prava, Općinski sud u prvostepenom i Kantonalni sud u Sarajevu u žalbenom postupku zaključili su da je “tužitelj nesporno javna ličnost i da… mora iskazati i veći stepen tolerancije”. Sud u Banjoj Luci je, međutim, zaključio upravo suprotno: zato što Dodik zauzima tako visoku državnu poziciju on “trpi i veću štetu”. Pročitajte posljednji pasus.

Dodik nije lično prisustvovao ni sudskim procesima u Sarajevu, ni u Banjoj Luci, niti je bilo kojem sudu dostavio adekvatnu medicinsku dokumentaciju koja bi potvrdila da je trpio “duševne bolove”. Je li mu sud u Banjoj Luci vjerovao na riječ ili po “službenoj dužnosti”, imajući u vidu hijerarhiju vlasti?

Na kraju, još jednom o medijskoj dimenziji ovog, ali i prethodnih slučajeva. Kad pogledate izvještaje s prvog ročišta u sudskom hodniku u Banjoj Luci, primijetićete ogromno prisustvo novinara. Mediji su bili jednako zainteresovani i za press konferencije koje su odvojeno, istog dana, priredili i Bosić i Dodik. Tako je svaki put i to je očekivano.

Ali, jeste li prije ili naknadno primijetili ijednu istraživačku analizu bilo kojeg medija koja bi se bavila suštinom optužbi i protivoptužbi u ovom ili nekom sličnom slučaju?

Niste, naravno. Jer ih nema. Mediji se uglavnom radije bave događajima koje drugi kreiraju nego otkrivanjem skrivenih i zakopanih afera, pa i kad se one same nude kao u ovom slučaju. Novinari se brane da nemaju ni vremena a ni novaca za istraživačke teme. Ako je vrijeme novac, zar i to malo što imaju ne rasipaju uzalud u trci da stignu na svaku zakazanu press konferenciju, na svaki sastanak političara, na skupljanje izjava ministara?